Novinske agencije su neki dan izvijestile kako je katolička udruga Vigilare pravomoćno izgubila tužbu koju je prije skoro dvije godine podigla protiv bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića zbog navodnog “uznemiravanja, odnosno, diskriminiranja pripadnika katoličke vjeroispovijesti”. 

Vječitim aktivistima je zasmetalo to što je Josipović prije dvije godine, uoči katoličkog blagdana Velike Gospe, na društvenim mrežama objavio komentar Ivice Maštruka, u kojem je, između ostalog, pisalo: “Ovo što se radi za blagdane prešlo je sve moguće granice dobrog ukusa. I nisu tu u pitanju religijska osjećanja gledatelja  nego je to očito podilaženje crkvenim institucijama.” Kako to inače bude, u raspravi koja se ispod te objave razvila Josipović je nekome odgovorio da “Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija”. Vojskovođa ove katoličke udruge Vice Batarelo je zbog svega toga pokrenuo “Udruženu tužbu katolika i ljudi dobre volje protiv Josipovića” te tom slučaju posvetio cijelu web-stranicu, gdje su se prikupljale donacije za ovu unaprijed izgubljenu pravnu bitku. 

Nacisti i fašisti Gdje je dno, Glasnoviću? S najgorima otišao kod Hezbolaha

Nije mi jasno, zašto baš Hrvati moraju svako malo dokazivati onu famoznu Einsteinovu tezu o ljudskoj gluposti koja je beskonačna?  Batarelovi katolici ne brane svojim tužbama Boga i Mariju, nego svoju davno formiranu sliku onoga što nazivaju Bogom. Vjera u neku krivu sliku Boga često je negativna, ograničena i tiranska. Ona proizvodi strah, nezrelost, skučenost, netolerantnost, nepravdu, frustracije i loše društvene prilike te na taj način stvara dezorijentiranost i licemjerje. No, u skladu s očekivanjima, Vrhovni sud je utvrdio kako Josipović svojim izjavama nije nikoga diskriminirao te je odbio zabraniti Josipoviću davanje izjava kojima navodno diskriminira katolike, kako je tražio Vice Batarelo, kao i zahtjev da se bivši predsjednik ispriča zbog svoje izjave. 

Australski migrant kao da zaboravlja da cenzura govora i drugačijeg mišljenja pripada nekim drugim prošlim vremenima. No, Batarelu ovo nije prvi izlet u prazno. Sjetimo se samo njegovih ranijih ispada i (turbo)katoličkih aktivnosti. Hrvatska javnost ga prepoznaje kao društveno-političkog aktivista desne orijentacije koji smatra da mu krsni list automatski daje za pravo uređivati cijelu društveno-političku zbilju u Hrvatskoj. Aktivno je sudjelovao u organizaciji svih novijih referenduma. Svoj angažman je posvetio ispravljanju navodnih ideoloških zabluda koje prijete hrvatskom društvu. 

Stečena prava smetaju našim konzervativcima

Kao i ostatak vedeta nove hrvatske konzervativne scene, Batarelo se predstavlja kao zagovornik liberalizacije tržišta rada i simpatizer politike američkih konzervativaca koji se protive pobačaju, ali i preopterećenom državnom aparatu i famoznim stečenim pravima. S druge strane, ono što iritira kod Batarela & co. jest to što se predstavljaju kao veliki promotori neoliberalnoga kapitalizma, smanjivanja državnog aparata i socijalnih izdavanja dok istovremeno i sami žive kao obični paraziti koji žive od drugih. 

Iako ih javnost nerijetko podcjenjuje i previše plošno percipira, riječ je o vrlo dobro organiziranim i financijski potkovanim skupinama i organizacijama s jasnim programom. Riječ je o skupinama koje planski i smišljeno rade na podjelama, destabilizaciji društva i kontrolom svih društveno-političkih aspekata. Tko malo bolje obrati pozornost, primijetit će da su sve njihove inicijative bile fundamentalističke, dogmatske i totalitarne. Batarelo & co. imaju legitimno pravo zastupati stavove koje god žele, no čini mi se da zaboravljaju da ih Bog nije stvorio da diktiraju mentalne sklopove i ograničavaju tuđa prava. 

Zar samo komunističko zlo uništava Hrvatsku?

Ono što mene kod domaćih radikala mračnih i tvrdih stavova (Glasnović, Bujanec, Batarelo i sl.) poprilično iritira jest to što neprestano proklinju komunističko zlo koje navodno uništava Hrvatsku i koje, usput rečeno, i ne postoji, a nisu ni svjesni da su danas jedini totalitaristi u Hrvatskoj upravo oni. Oni ne toleriraju i ne dopuštaju drugačije mišljenje, a istina je samo jedna – i to ona njihova. Uvijek mi je bilo zanimljivo što gorljivi antikomunisti, zamaskirani u veo konzervativnosti, čim ih pogodiš u pravu žicu, postaju prave hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani, a kojeg sad toliko mrze. 

Marijana Petir Petir gora od Batarela: Crkve, križevi i bogati biskupi

Tada ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola: “Drugovi, mi jesmo za demokratiju, ali ne da svatko priča šta hoće!” Svaki pokušaj kritičke analize onoga što je takvu sklopu neupitno, doživljava se kao napad i uvreda. No kad već Batarelovi katolici inzistiraju na potrebi da svi paze na njihove osjećaje i da ih netko slučajno ne bi povrijedio, zanimljivo je primijetiti s koliko žestine, agresije i preglasnih decibela oni napadaju one koji ne dijele te njihove osjećaje i svjetonazore, ignorirajući njihovo osnovno pravo na drugačije mišljenje. Uostalom, istina se uvijek važe samo onda kad je prilično neugodna. Kad je ugodna i pitoma, nitko je i ne primjećuje.