U istoj onoj mjeri u kojoj je pasivnost glasača ljevice na prošlim parlamentarnim izborima bila uvjetovana gorom ponudom od potražnje, točno toliko nezainteresiranost članstva Socijaldemokratske partije za izbore u vlastitoj stranci govori koliko je, zapravo, Zoran Milanović bio blag kad je dio birača SDP-a nazvao osjetljivim biljkama kojima svašta smeta. Prije će, naime, biti kako je tu riječ o korovu.

Nikad u kratkoj povijesti takozvane unutarstranačke demokracije, one što je do sada funkcionirala po principu jedan član – jedan glas – jedan vođa, vlasnici određenih, istih iskaznica, nisu imali tako prokleto široku mogućnost izbora. Ne, dakle, da se nije ponovila situacija u kojoj je na jednoj strani stranka ljutih konzervativaca skrivenih iza blagog lika Andreja Plenkovića, a na drugoj ljevičari na baterije i s težom upalom domoljublja u njegovu najprimitivnijem obliku, nego se, sasvim suprotno, desilo da na listi s imenima kandidata ima baš svega.

Frakcije Picula i Bero žele vratiti listu SDP-a za dijasporu

Bilo je tu ljudi manjeg ili malo većeg kontinuiteta (Miljenić i Ostojić), deideologiziranih karijerista (Bernardić), komformista račanovskog tipa neradništva (Picula), plus Karolina Leaković, čija vizija SDP-a s onim što je ta stranka bila, što jeste i što će, po svemu sudeći, biti ima veze koliko i Mate Kapović s Vicom Batarelom.

Manje od pola članova SDP-a pokazalo je zanimanje za to tko će im biti predsjednik, dok je pola od te polovice srušilo tezu kako nije problem u Socijaldemokratskoj partiji, nego u socijaldemokraciji kao takvoj. Ispalo je kako potrošeni i promašeni koncept socijaldemokracije u kojoj su, kako bi rekao otac trećeg puta u propast, Tony Blair, svi tačeristi, samo su na lijevom centru socijalno osjetljiviji, ne podržava tek dio stranačkog estabilshmenta, nego i značajan broj članova partije. Ove naše, ne svake: Laburisti su Britaniji, recimo, nabili nogom vjerovanje da su kulturološke razlike jedino što ih je odvajalo od suparnika. Istina, zadržali su i njih, ali kao manje bitne od onih kapitalnih - ideoloških.

Mogli su, da ponovimo, članovi i članice SDP-a izabrati isto ili radikalno drugačije, da bi se odlučili za ništa: u većini za Davora Bernardića, profesionalnog člana stranke kod kojeg principijelnost ovisi isključivo o tome kakve će posljedice ostaviti na njegovu aktualnu poziciju i, očito, velike ambicije. Ako usvojimo sintagmu o teroru političkog centra, u kojem se svaka promjena dešava kako bi u suštini i za elitu sve ostalo navlas isto, onda i Bernardića slobodno smijemo nazvati teroristom – borcem za nepomirljive interese onih koje bi trebao predstavljati i onih koji ne vide ništa sporno u socijalizmu za bogate i predatorskom kapitalizmu za sve druge.

Bitka za Zagreb Oštra kampanja: Bero na Zokija šalje ljude s naručenim pitanjima

Potpora njemu, međutim, ne govori samo o tome koliko je dobar dio članova SDP-a u toj stranci ili zato što su se zakasnili upisati u HDZ ili po automatizmu - jer im je netko blizak bio u Savezu komunista i nije prebjegao Tuđmanu zajedno sa sedamdesetak tisuća kolega i kolegica - nego i o tome kako je osnovna podjela među socijaldemokratima ona na zadovoljne time što su dobili od Milanovića i na one koji bivšem predsjedniku zamjeraju manjak ljubavi koja se manifestirala potporom u pozicioniranju na izbornim listama, ministarskim funkcijama i na svako drugo mjesto do kojeg se stizalo dobrom voljom Šefa. Tako su, uzgred, neki od danas bliskih Bernardiću oslovljavali Zorana kad su od njega nešto važno tražili i tako će, ako pobijedi, oslovljavati čelnika socijaldemokrata spremnog da lupeta gluposti o tome kako se SDP mora brinuti i za radnike i za poduzetnike u istoj mjeri, što je, naravno, moguće točno koliko je moguće istom vrstom i količinom hrane nahraniti šestomjesečnu bebu i četrdesetogodišnjeg hrvača.

Kad je ono Milanović rekao da se neće više kandidirati za prvog na Iblerovu trgu, a Ranko Ostojić u roku odmah rekao da on hoće, činilo se kako se SDP-u sprema promjena u kojoj će se nasljednik od prethodnika razlikovati tek po tome što je “greziji” – Dalmatinac je, pa mu je to i prirodno – ima više braniteljskog staža i nešto je, mrvicu, bliži narodnim masama nego je to bio Milanović: socijalno neprilageđeni čelnik političke organizacije čiji su prirodni, ali u međuvremenu izgubljeni partneri, radnici i seljaci, te nešto preostale poštene inteligencije i nepotkupljenih sindikalista. Dakle, uglavnom običan svijet kojeg od bruxelleskih procesa i DJ vještina Emila Tedeschija, puno više zanima kako s 2700 kuna nahraniti djecu, platiti režije i imati za kavu 16. u mjesecu. No, vidimo, prvi krug izbora je završio gore od lošeg.

8 KANDIDATA Izbori u SDP-u: "Bernardić je poput Trumpa, raskolit će stranku"

Od rezultata drugoga ovisi hoće li opstati makar i samo teorijska mogućnost da sužnji koje mori glad imaju svojeg zastupnika u najvećoj stranci (formalno) lijeve orijentacije ili će najviše razočarani među mnogima prevarenim, nakon što ih još izigraju Most i Živi zid, dati potporu nekome tko će biti protiv odrođene i kapitalu uslužne političke elite, ali i protiv Srba, homoseksualaca, muslimana, emigranata, Roma, Židova, samohranih majki, abortusa...

Kao što je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolicije, tako je i svaki nacionalsocijalizam posljedica gubitka veze socijalista s onima koji su im baza i uporište. Ne ovisi, dakle, buduća pozicija SDP-a u Hrvatskoj o tome tko će biti predsjednik stranke, nego smisao SDP-a ovisi o tome kakvog će predsjednika izabrati članovi i članice. Reprizira li se prvi krug, mogu slobodno početi promišljati o brisanju slova “S” iz skraćenog naziva partije i, samim time, složenice u kojoj je i socijal(izam).