Dan bijelih traka obilježen je u Prijedoru, u znak sjećanja na žrtve, civile nesrpske nacionalnosti, ubijene tokom rata od 1992. do 1995. godine. Sjećanje je to na užas koji je u tom kraju počeo 31. svibnja 1992. godine, kada je krizni štab Prijedora, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), izdao naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima.

Istom naredbom Bošnjaci i Hrvati su na javnim mjestima na nadlakticama morali nositi bijele trake. U zločinima koji su uslijedili u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm, javlja Radio Slobodna Evropa.

Gradske vlasti u Prijedoru, na sjeverozapadu BiH, ni danas ne dozvoljavaju nijedno spomen obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane, a 30. maj u tom gradu, na čijem je čelu gradonačelnik iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, se slavi kao "obrana Prijedora od napada muslimana i Hrvata".

Za zločine u Prijedoru, prema informacijama udruženja žrtava, dosad je doneseno oko 50 pravomoćnih presuda i izrečene su kazne od oko 800 godina zatvora. U Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri, nakon što je njihov predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH.

Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, odnosi Srba, Bošnjaka i Hrvata su se već tad pogoršali diljem Bosne, pa i u Prijedoru. Tijekom ljeta 1991., teško naoružana brigada Pančevo je iz Srbije stigla u Prijedor. Navodni povod bio je rat u Hrvatskoj. A krajem 1991. počeo se odigravati plan RAM prema kojem je JNA, u suradnji sa SDS-om, trebala distribuirati oružje i vojnu opremu srpskim stanovnicima Prijedora i okolice, uglavnom tijekom noćnih sati. U kolovozu 1991, razotkrivena je vrpca razgovora između Slobodana Miloševića i generala Nikola Uzelaca, koji je vodio vojsku JNA u Banjoj Luci. Tijekom razgovora, Milošević je Uzelcu naredio davanje oružja na raspolaganje vođi Srpske demokratske stranke, Radovanu Karadžiću, pisali su BiH mediji.

Sredinom travnja, postavljenje su blokade na cestama Prijedora, što je otežalo putovanje. A 23. travnja, SDS je odlučio da svi Srbi moraju početi zajedno raditi na preuzimanju općine u koordinaciji s JNA. Do kraja mjeseca, uspostavljene su tajne srpske policijske stanice i više od 1500 naoružanih Srba je bilo spremno za zauzimanje mjesta. Preuzimanje se naposljetku dogodilo u noći s 29. na 30. travnja, kada su u Prijedoru nasilno preuzete funkcije predsjednika i potpredsjenika općine, ravnatelja poštanskog ureda, načelnika policije, suda, banke.

Deseci tisuća ljudi su protjerani iz regije, tako da je do 1997. prema procjenama Human Rights Watch-a ostalo još samo 600 Bošnjaka i 1405 Hrvata u Prijedoru. Hrvatski svećenik fra Tomislav Matanović je u rujnu 1995. "nestao". Katolička crkva i sve džamije u Prijedoru su razorene 1992. 

Radio Prijedor je započeo s emitiranjem vijesti koje, prema ICTY-u, se jedino mogu opisati kao "bezočne laži": Dr. Mirsad Mujadžić, bošnjački političar, je optužen da je "injekcijama davao droge srpskim ženama kako ne bi mogle rađati djecu" a Dr. Željko Sikora, Hrvat, je proglašen "Doktorom monstrumom" jer je "tjerao srpske žene na pobačaj". Nadalje, "Kozarski Vjesnik" je 10. lipnja 1992. objavio vijest da je dr. Osman Mahmuljin namjerno dao pogrešne lijekove svojem srpskom kolegi, dr. Živku Dukiću, koji je dobio srčani udar. Sve te vijesti imale su jedan cilj: potaknuti Srbe na linč protiv nesrpskog stanovništva. Točno to se i dogodilo.