Kapetan Dino Miškić (41) plovi na poziciji 244 stupnjeva jugoistočno. Čeka ih 2200 nautičkih milja, odnosno nešto više od 4000 kilometara puta do Gvajane. Računaju da će stići 4. listopada. Bourbon Rhode zasad se drži. No u četvrtak, 19. rujna, dva dana nakon isplovljavanja iz Las Palmasa, prijem satelitskog sustava VSAT postaje nepravilan. Od tada posada ima malo ili nimalo mogućnosti komuniciranja s obitelji. Jevgenij Nikolov šalje poruke ocu i majci, koje nikada neće stići na njihov telefon.

- Ma ni prije isplovljavanja brodski Internet nije radio! - reći će kasnije preživjeli član posade Jevgenij Nikolov. 

Ubrzo shvaćaju da imaju još jedan, puno ozbiljniji problem. Prema iskazima preživjelih, kapetan Dino Miškić u subotu, 21. rujna traži od glavnog inženjera Igora Morozova da popravi curenje - more ulazi kroz poklopac otvora na palubi prema odjeljku strojeva. To će kasnije biti važan detalj istrage. Istog i sljedećeg dana posada je opet bila prisiljena intervenirati, izbacuju morsku vodu iz strojarnice.

SLUČAJ BOURBON RHODE (1) Tko je kriv za smrt kapetana Miškića i 10 mornara? Šefovi korumpirani, tvrtka propala

Za to vrijeme, u ponedjeljak 23. rujna u 8 ujutro "Météo-France" izvješćuje o tropskoj oluji južno od Zelenortskih otoka. Navečer novi bilten upozorenja za pomorce - oluja nazvana "Lorenzo" kreće se prema zapadu brzinom od šesnaest nautičkih čvorova, praćen vjetrovima od 120 kilometara na sat. Bourbon Rhode to upozorenje, lošu vremensku prognozu je primio. Na brodu, mornari raspravljaju među sobom mogućnost preusmjeravanja prema Zelenortskim otocima, ali nitko se ne usuđuje ispitivati ​​odluke kapetana. Istog dana, Nacionalni centar za uragane (NHC) u Miamiju šalje model Lorenzove putanje - oluja će se pretvoriti u uragan.

Lorenzo će ojačati u uragan treće, četvrte pa pete kategorije. 

Vjetar preko 200 na sat, u strojarnici pola metra morske vode

Kapetan ipak ostaje pri svom kursu. Vjerojatno zato što su ionako kasnili u polasku. Procjenjuje da može proći ispred uragana dok je još 320 nautičkih milja (592 kilometra) jugoistočno od broda. U srijedu, 25. rujna dnevno izvješće bilježi nemirno more s vjetrovima jačine šest, odnosno između 39 i 49 kilometara na sat te valovima od četiri metra. Situacija je još koliko- toliko pod kontrolom. 

Na brodu se, međutim, jedan od motora zabrinjavajuće zagrijava. Brzina broda pada na šest čvorova. Uragan napreduje tri puta brže nego ranije. Uzdrmani jakim valovima, nitko od mornara ne može navečer piti, jesti i spavati.

- Plovili smo u početku normalno, brzinom od devet čvorova. Davali smo sve od sebe, željeli smo pokazati da smo profesionalci. U strojarnici su momci neprestano rješavali probleme. Prijetnje smo postali svjesni možda tri dana prije tragedije. Kao što su mi rekli, imali smo samo jedan izlaz - pregaziti uragan. Ali počeli su problemi s motorima: jedan se pregrijavao, drugi je jednostavno radio vrlo loše. Brzina broda pala je na pet-šest čvorova, dok je uragan jurio prema nama sve brže - ispričat će mornar Nikolov, najkrupniji Miškićev čovjek, dvometraš.

- Tog kobnog dana, 26. rujna ujutro, probudio me glas kolege. “More nam prodire u brod!”, vikao je. U panici smo svi stali izbacivati more van, ali uzaludno. Da je hidrodinamički sustav na brodu radio kako treba, sve bi bilo u redu. Zbog toga što to nije funkcioniralo, bili smo okrenuti krmom na valove. Ništa nismo mogli zbog velikih valova. Bojali smo se. Bili smo bespomoćni. U jednom trenutku, kada sam vidio da nam više nema spasa, otrčao sam s palube u kabinu da uzmem dokumente. More je tada već bilo do koljena. Oko devet sati jutro smo pozvali u pomoć i svi smo se skupili na palubi. Kapetan je isključio motor. Radio je rezervni dizelski generator još sat vremena - prisjetit će se danas 63-godišnji Igor Morozov.

Već ujutro u nedjelju, 25. rujna mornare je bacalo posvuda i kotrljalo, a do navečer nitko nije jeo, pio ili spavao. Trup broda tresao se od stalnih udara snažnih valova. Posada nije imala ni minute predaha.

A iza ponoći nastao je pakao. 

- Bio sam na komandnom mostu s kapetanom Dinom Miškićem i prvim časnikom. Oko jedan ujutro čuo sam kako glavni mehaničar preko radija viče kapetanu da smo poplavljeni, a sustav ispumpavanja vode ne radi. Kapetan me poslao u strojarnicu, gdje mi je 3. mehaničar izletio u susret. Vikao je: “Moramo dati SOS signal! Tonemo!“ Kad sam zadnji put bio na mostu, brzina vjetra na anemometru zaustavila se na 75 metara u sekundi. Zapelo je i nije se promijenilo, iako su nam kasnije rekli da je maksimalna brzina uragana premašila 150 metara u sekundi - priča Nikolov za pomorski magazin Morskoj. 

Pakao na Atlantiku: Motori "umiru", Bourbon Rhode tone! 

Dio posade aktivira kaljužnu pumpu kako bi se pokušala isprazniti strojarnicu. Drugi pokušava zavariti metalnu ploču da bi zaštitio električni ormarić. Ništa ne pomaže. Motori polako "umiru". Brod se više ne kreće naprijed.

U 8:45 ujutro, u ponedjeljak 26. rujna, kapetan šalje prvu poruku u pomoć upravitelju broda.

“Bourbon Rhode tone. Voda u strojarnici.”

Daje svoje koordinate:

"Zemljopisna širina 15°43'6 sjeverno; Zemljopisna dužina 39° 56'1 zapadno."

Brod je u tom trenutku udaljen 896 nautičkih milja (1660 kilometara) od Zelenortskih otoka i 963 nautičke milje (1780 kilometara) od obale Gvajane. Točno na pola puta od Europe do Južne Amerike. Ne može biti dalje od kopna.

Tri četvrt sata kasnije, upravitelj broda odgovara:

"Primljena poruka za pomoć."

Pita ima li ozlijeđenih na brodu i jesu li uspjeli čamce za spašavanje pustiti u more.

Kapetanov odgovor:

“Nema ozlijeđenih, ali nema više pogona, svi su motori pokvareni. Posada je na okupu i u pripravnosti. Nemoguće porinuti splavi, more je preuzburkano, valovi veći od deset metara.”

Miškić šalje S.O.S., odgovaraju nakon sat i 14 minuta?!

Komunikacija s kopnom je nikakva. Treba im sat i 14 minuta da odgovore na neke od Miškićevih poruka.  

Brod se ozbiljno naginje na desni bok. Nitko se ne miče, svi su paralizirani vremenskim uvjetima i kaosom koji vlada na brodu: vjetar, valovi, zvuk sirena i generator za hitne slučajeve koji se zapalio na palubi.

Dmitro Marčenko ima refleks: zakači konop za spuštanje na vanjsku palubu i spušta se po ljestvama do prolaza na donjoj palubi. Šačica mornara ga prati.

U 11:21 ujutro upravitelj broda piše da je SSI Excellent, 229-metarski brod za rasuti teret, na putu prema poziciji Bourbon Rhodea.

Odgovor posade broda stiže 30 minuta kasnije, s interpunkcijom koja dočarava hitnost situacije na brodu:

“Koje je predviđeno vrijeme dolaska na našu poziciju????? ” Zatim nekoliko minuta kasnije:
"Voda se povećava."

U 12.28 Dino Miškić poslao je posljednju poruku. Bourbon Rhode potonut će za svega 13 minuta. 

Tog jutra Edwin Furog, Filipinac, koristi Inmarsat - satelitski telefonski sustav - kako bi svojoj supruzi na Filipinima poslao poruku: “Ljubavi moja, molim te nazovi tvrtku. Trebamo pomoć, strojarnica je poplavljena. Već smo poslali poruku za pomoć.”

Završava: "Toliko te volim... Isus će nas voditi."

- Ne znam jesu li isključeni motori ili su sami prestali raditi, ali brod je izgubio brzinu i počeo zanositi. Svaki član posade borio se za preživljavanje plovila, za svoj život i živote svojih kolega. S mosta gdje je bio kapetan čuo sam uzvike ‘Mayday! Mayday!’ Vjačeslav je došao iz strojarnice i rekao nam: ‘Ovo je kraj, moramo se pripremiti za najgore’ - priča Nikolov, preživjeli mornar s Bourbon Rhodea i nastavlja:

- Kapetan je odmah naredio da se pripreme splavi za spašavanje. Brod se već prilično nagnuo na desni bok, tako da splavi nije bilo moguće koristiti s te strane. Pokušaj oslobađanja splavi s ​​lijeve strane također nije uspio. Bez obzira kako smo pokušali, mehanizam za odvajanje splavi i plovila nije radio. Mornar Dmitrij, oslonjen leđima na oplatu broda i stopalima na splavi, pokušao ga je osloboditi, ali ništa... Kad sam se vratio na most, kapetan i mi je rekao da je na naš signal nevolje odgovorio brod koji je pet sati od nas i moramo izdržati dok ne stigne pomoć. I pokušavali smo, borili se. Vrijeme je prolazilo, ali postajalo je sve jasnije i jasnije da Bourbon Rhode neće izdržati ni dva sata, kamoli pet...

"Ženja, zašto stojiš? Moramo skočiti inače ćemo umrijeti”

Svanulo je, ali kao da i nije. Generator za nuždu otkazuje. Svjetla trepere. Vidljivost je praktički nula. Sve je okolo, kaže Nikolov, bilo crno. Kao da je noć.

- Shvatili smo da ćemo morati skočiti, inače se nećemo spasiti. Vidio sam strah u očima jednog od članova posade. Već se predao. Govorio je: “Ne želim umrijeti, ne želim ići u pakao.” Glavni inženjer prvi je skočio u vodu. Prije skoka, viknuo je: “Moramo skočiti, Ženja, zašto stojiš? Moramo skočiti jer ćemo umrijeti.” Bilo je zastrašujuće skočiti, ali svejedno sam skočio u kipuće more. Sjećam se pulsirajuće misli u mojoj glavi - samo da me val ne baci na propelere Bourbon Rhodea - prisjeća se Nikolov. 

SLUČAJ BOURBON RHODE (2) Iskrcao se s Bourbon Rhodea u zadnji čas: 'Rekao sam im, taj brod neće stići u Gvajanu'

Mornar Dmitro Marčenko po olujnom vjetru i valovima visine deset metara nekako se drži na donjoj palubi i uspijeva navući prsluk za spašavanje. Diže se natrag na gornju palubu držeći se za uže. Brod počinje tonuti. On gleda monstruozne valove spremne da ih zgrabe i progutaju, da više nikad ne isplivaju na površinu, ali nema izbora. Skače. 

- Skočio sam i počeo plivati ​​svom snagom. Valovi me udaraju jednog po jednog, sprečavajući me da dišem. Nedaleko od mene bio je mornar Dmitrij, koji je skočio u gotovo istodobno sa mnom. Odjednom je Dmitrij povikao: “Splav, Ženja! Splav!”. Dima je doplivao do splavi, a ja sam počeo zviždati zvižduk pričvršćen za spasilački prsluk, pokušavajući privući pažnju ostalih momaka... - prisjeća se Nikolov. 

Skočio je i 58-godišnji Igor Morozov. 

- Pripremili smo svi spasiteljsku opremu, ali samo s jedne strane jer je brod već bio nagnut pa smo mogli koristit opremu samo slijeva. Spustili smo ljestve, ali se brod još više počeo okretati na bok pa nismo uspjeli čamce za spašavanje baciti u more. Prvi je s broda skočio stari mehaničar. Nije ni došao do mora, skočio je na gume… Potom su dva mornara skočila i ja za njima četvrti, a za mnom peti mornar. Ostatak posade je stajao iza nas - tri mehaničara su se zaledili, panika ih je ukočila. Ljudi su se zaledili. Samo su stajali i plakali. Kada sam skočio, oko mene se napuhao prsluk za spašavanje. Vrlo brzo nakon što sam se našao u moru vidio sam kako valovi dižu brod. Prova se digla u zrak, krma potonula u more i brod je vrlo brzo potonuo… 

"Molio sam Boga da mi oprosti grijehe"

Dmitro Marčenko pliva i ne okreće se, što je brže moguće, što dalje od Bourbon Rhodea. Boji se da će ga ti smrtonosni valovi razbiti o trup. Na trenutak okreće glavu i vidi, nekoliko metara od broda, otvorenu splav za spašavanje. Ne zna kako ili tko ju je napokon uspio osloboditi s mosta.

Vraća se u drugom smjeru i, unatoč bijesu oceana, uspijeva nekako popeti unutra.
Viče: "Splav! Splav!", da upozori ostale. Jevgenij Nikolov to čuje i također se penje gore. Svom snagom puše u zviždaljku na svom prsluku za spašavanje da bi privukao pažnju ostalih momaka. Možda je ovo spas. Dmitro i Jevgenij uspijevaju podići Igora Morozova, ruskog zavarivača na splav. Zatim i još dvojicu ukrajinskih mornara Ženju Melgunova i Oleksandra Koršikova. 

Splav za spašavanje pričvršćena je inače na brod konopom, koji se automatski razdvaja posebnim mehanizmom ako brod potone dublje od četiri-pet metara. Ako se to ne dogodi, na splavi je poseban nož da se konop može presjeći. Petrorica mornara koji su se dočepali splavi zato mahnito traže nož iz paketa za spašavanje. Splav je još uvijek povezana s mostom Bourbon Rhode pomoću 35 metara dugačkog konopa kojeg mornari zovu "udarna linija". Ako Bourbon Rhode potone, povući će ih za sobom na dno! 

Proći će 13 minuta otkako je kapetan poslao znak za pomoć i tegljač tone u ocean. Splav i petoricu mornara vuče za sobom. Ali opterećena kisikom u plućima i prslucima za spašavanje, njihova tijela odolijevaju ronjenju i trgaju platno nadstrešnice splavi za preživljavanje. Dižu se na površinu poput balona. Nekoliko sekundi kasnije, splav izranja za njima, oslobođena zahvaljujući hidrostatskom otpuštanju, uređaju dizajniranom da automatski prekine udarni konop čim je plovilo duboko četiri metra.

Srećom, sustav je radio i konop je pukao nakon što je brod počeo tonuti.  

- Gledao sam naš brod kako tone iz splavi na napuhavanje, na kojoj je bilo nas petero. U jednom trenutku je vir od tonućeg broda počeo povlačiti i nas, ali nas je na kraju “ispalilo” u daljinu. Pali smo u more i držali se za konope splavi - ispričat će kasnije Morozov. 

- Ne znam koliko dugo smo se davili ni koliko smo se mora nagutali. Mislio sam da je kraj. A onda sam odjednom osjetio da je pritisak oslabio. Brod je pustio splav, a mi smo doslovno izletjeli iz vode, kao katapultirani! Splav se okrenula naopako i nekako smo ostali na površini držeći se za njega. Vjetar je splav tukao i mučio, ali nas smo se petorica držali za njega svom snagom: ja, glavni inženjer Oleksandr Koršikov, mornari Dmitrij Marčenko i Jevgenij "Ženja" Melgunov te zavarivač Igor Morozov- reći će Nikolov u intervjuu za magazin Morskoj.

Splav se stabilizira, ali naopako. Mornari se drže za remen postavljen posvuda, kojeg se inače naziva "spas". Njihovo život ovisi o ovom komadu najlona. Naopako okrenuta splav svedena je na mizernu ulogu plutače. 

- Vjetar je bio toliko jak da se prsluk za spašavanje neprestano otkidao sa starijeg mehaničara, a mi smo, čvrsto se držeći za konop, pomogli Oleksandru da ga popravi. Još jedan nalet vjetra otpuhao je uže za koje smo se Saša i ja držali. On se nije više mogao držati,  vjetar ga je odnio u tamu. Činilo se da više nema nade, osjećao sam kako mi snaga odlazi. Sjećanja na rodbinu i prijatelje proletjela su mi glavom poput slika. Došla je spoznaja da ih više nikad neću vidjeti. Molio sam Boga da mi oprosti grijehe... - reći će Nikolov. 

Kasnije će se u akciji spašavanja EPIRB uređaj pokazati kao veliki problem. To je uređaj koji najmanje 48 sati odašilje signal s lokacijom spasiteljima, ali signala nije bilo.

Kapetan je prije skoka u vodu zamolio Dmitra Marčenka da sa sobom ponese EPIRB (Emergency Position Indicating Radio Beacon), piše francuski magazin Society u velikoj rekonstrukciji slučaja Bourbon Rhode na 16 stranica, ali on je to odbio iz straha da ne potone s njim. Nakon nekoliko dana su svjetlosni signal s EPIRB-a koji je najvjerojatnije pripadao Bourbon Rhodeu uočili s jednoga od brodova koji je tragao za mornarima. Bljeskao je, ali nije uopće odašiljao lokaciju. Zbog olujnog vremena nisu ga podigli na brod.