Branio je, i obranio, hrvatsko nebo. Doživio desetke avantura. Prelazio iz vojske u vojsku, katkad i padao. Ali ovaj časni starac, Mikojan Gurevič 21, za prijatelje, kao i za neprijatelje, MiG-21, ide u mirovinu. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo bilo je zadnje u čijoj je redovnoj uporabi bio.

Čuvali ste hrvatsko nebo 23 godine. Što ste sve doživjeli?

Slušajte, imam 65 godina, točno prema hrvatskom zakonu o umirovljenjima. Moj je život lijepo opisan u “Pjesmi o sokolu” Gorkoga, gdje zmija koja puže po zemlji ne može razumjeti ljepotu sokolova leta u visinama. Letio sam u 49 vojski svijeta, i te kako letio - brzinom od dva Macha. Imam 11.949 braće. Sjećate se Rudolfa Perešina? Kakav je to bio let! On i ja smo u listopadu 1991. iz Bihaća otišli iz JNA i sletjeli u Austriji. I danas se sjećam austrijskog vojnika koji se posve zbunio kad smo sletjeli u Klagenfurt. Pa što vi tu radite, pitao je, a Rudolf je rekao da ne može pucati na Hrvate. U veljači iduće godine drugi je pilot sa mnom sletio u Hrvatsku. Danijel Borović se zvao. Pa su sa mnom doletjeli Selak i Ivandić. Kasnije je dobavljeno još četrdeset mojih imenjaka. Patrolirao sam ovim nebom dugo i godine me nisu sprečavale, ali s vremenom su se ipak osjetile...

Znali ste i padati?

Jesam. Pao sam, da, pored Voćina, pao sam u Donjoj Lomnici kraj Velike Gorice, pa kod Plaškoga. Ali svi su se piloti katapultirali i preživjeli.

Koja je razlika između rashodovanih ministara i rashodovanih MiG-ova?

Pa ovih prvih ima više. Kod Plenkija gotovo svi ministri lete, letjeli su ili će letjeti. Kad odrade svoj vijek, resurs, oni često završe pred sudom, ili u zatvoru, ili na nečasnom otpustu. Ja sam znao padati, već star i iscrpljen, čuvajući zemlju, ali ću, časno, u vojni muzej, a oni kud koji mili moji. Da su manje letjeli, i Hrvatska bi prije dobila mojega nasljednika, ovako, morali ste čekati. Svakako, puno sreće mom nasljedniku - Rafaleu.