Jean-Michel Nicolier bio je taj kojeg smo tražili 34 godine, strahovito je bilo teško naći njegovo tijelo koje je na kraju ležalo ne tako daleko od mjesta gdje je ubijen, na poziciji gdje se već tražilo desetljećima unatrag. Istovremeno, još tri obitelji jučer su saznale sudbine svojih očeva, braće, sinova... I imat će gdje doći staviti im cvijet na grob. Uz Francuza, na Ovčari su ekshumirani posmrtni ostaci i hrvatskih branitelja Zorislava Gašpara i Josipa Batarela, a na Petrovačkoj doli Dragutina Štita. Nažalost, Hrvatska još traga za 1740 "Nicoliera", imamo još 1740 nestalih.
Kako stoji u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba, Zorislav Gašpar rođen je 14. ožujka 1971. godine u Vukovaru, gdje je proveo svoje djetinjstvo i mladost. Živio je u obiteljskoj kući na Sajmištu, dijelu grada koji je tijekom Domovinskog rata bio jedno od najteže pogođenih područja. Gašo, kako su ga zvali, nestao je 20. studenog 1991. godine u ratnim okolnostima nakon pada Vukovara.
On je posinak prvog zapovjednika Sajmišta, Velikog Bojlera. Nažalost, posmrtne ostatke Damjana Samardžića, kojeg su zbog njegove fizičke, ali i ljudske veličine zvali Veliki Bojler, još nisu pronašli i njihova obitelja još nema svoj mir.
Zapovjednik Samardžić je imao 46 godina kad je nestao iz vukovarske bolnice, nakon pada grada, a s njim je bio 18-godišnji posinak Zorislav Gašpar, kojemu se također gubi svaki trag nakon što su ih odveli iz dvorišta bolnice. Očito su ih pogubili na dvije različite lokacije jer ostaci Velikog Bojlera nisu još nađeni.
Još nema posmrtnih ostataka Velikog Bojlera
Prije rata Damjan je godinama radio kao privatni autoprijevoznik. Bio je oženjen, najprije s Nevenkom, iz tog braka ima kćeri Zoru i Katicu, a potom se rastao i počeo živjeti s Vidom Gašpar, ženom koja je u taj brak ušla sa sinom Zorislavom. Dobili su i zajedničko dijete, Marka Samardžića. Zorislav je očuha Damjana doživljavao kao oca, pa se, nakon što je 1991. pobjegao sa služenja vojnog roka iz JNA, pridružio očuhu u obrani Vukovara, pisala su 24sata.
Damjan je početkom '90-ih bio jedan od aktivnih sudionika demokratskih promjena i, čim su počela puškaranja u Vukovaru, uključio se u organiziranje obrane Sajmišta, gdje je živio. Tadašnji zapovjednik obrane grada, Tomislav Merčep, dodijelio mu je radiostanicu, oružje za obranu Sajmišta i bombe, koje je Damjan držao u svojoj kući, u kojoj je napravio mali stožer obrane Sajmišta. Nakon što su ga prebacili u postrojbu na Opatovcu, rukovanje radiostanicom kojom je javljao kretanje vojske i njihovih oklopnjaka preuzela je njegova supruga Vida.
Postao je prvi zapovjednik obrane Sajmišta, a tu "titulu" s mržnjom su popratili pripadnici srpske Teritorijalne obrane, koji su raspisali tjeralicu za Samardžićem nudeći 30.000 maraka onome tko im ga dovede živog.
Nakon pada grada Samardžić se, kao i svi branitelji, povukao u vukovarsku bolnicu. S njim su ondje bili i supruga Vida Gašpar, njihov desetogodišnji sin Marko Samardžić i posinak Zorislav Gašpar. Vida je uspjela spasiti sina Marka, ali ne i Zorislava i Damjana. Zorislav je odmah nakon gimnazije otišao u JNA, odakle je pobjegao u lipnju 1991. i pridružio se ZNG-u.
Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora. Toliko je precizno pogađao ciljeve da su mu izvidnici preko Motorole zahvaljivali: "To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe". Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu. Govorio je zato da ga ne zovu nadimkom nego pod šiframa, kao i druge. Preživio je pakao Vukovara, ali ne i predaju u bolnici.
"Skakali su nogama po grudnom košu, udarali mu glavom o betonski pod"
Zorislav je bio ranjen u potiljak, ali je takav uspio doći do bolnice. S očuhom Damjanom planirao je proboj, no Vida ih je molila da ne idu, da se ne razdvajaju. Ostali su s njom, ali su ih svejedno razdvojili i obojicu odveli na Ovčaru. Nažalost, obojica su živi pali četnicima u ruke.
- Da su tata i Zorislav odvedeni iz bolnice na kamionima JNA po nalogu majora Šljivančanina, doznala sam od polubrata Marka i tatine supruge Vide. Rekli su da se ne zna kamo su ih odveli, a godinama kasnije doznali smo da su odvedeni na Ovčaru. Pratili smo suđenja i svjedočenja o događajima na Ovčari i jedan je svjedok izjavio da je u jednom od hangara vidio tatu. Dok su ga uvodili u hangar, prolazio je kroz špalir četnika koji su ga udarali rukama i nogama, divljački. Potom ga je grupa od 5-6 njih, odjevenih u maskirne i uniforme JNA, tukla dok je ležao na podu. Doslovce su skakali nogama po grudnom košu, udarali njegovom glavom o betonski pod. Nakon dvadesetak minuta tog divljačkog zlostavljanja konstatirali su da je mrtav i ostavili ga tamo - rekla je za 24sata u srpnju ove godine Damjanova kći Katica.
Dragutin Štic, rođen 13. veljače 1939. u Osijeku, nestao je u Vukovaru 9. studenoga 1991. godine. Josip Batarelo rođen je 12. ožujka 1947. godine u Iloku. Veći dio života proveo je u Vukovaru, gdje je radio i živio sa svojom obitelji. Kao datum njegova nestanka vodi se 19. studeni 1991. godine. A kao njegov ubojica osuđena je žena. Prema pričama preživjelih, svakog zarobljenika mogao je netko "spasiti", jamčiti za njega i on bi bio odveden na stranu. Ne bi bio ubijen. Pored imena zarobljenika bilo bi zapisano ime tko je za nejga jamčio. Nada Kalaba ne da nije jamčila za kolegu s posla, ona ga je odvela u smrt.
Ovako stoji u stenogramu sa suđenja u Beogradu, svjedok je Zoran Stamatović. U jesen, 1991. godine, bio je na poziciji komandira III pješadijskog voda u I jurišnom bataljunu Gardijske brigade.
"Svjedok je rekao da je ispred hangara vidio i optuženu Nadu Kalabu, koja je imala kratku kosu, nosila je farmerke, po njegovu sjećanju nije bila naoružana. Rekao je da je optužena bila bijesna, da je vidio kad je udarila, nogom u podkoljenicu, jednog zarobljenika, kojeg je ispitivao Vukašinović. Svjedok je rekao, da mu se čini, da je čuo kako je optuženica rekla da ju je taj čovjek otpustio s posla, s obzirom da je Srpkinja. Po njegovim riječima, ona je, nakon što je udarila ovog čovjeka, otišla. Svjedok je više nije vidio."
Prema svjedočanstvu Dragutina Berghofera, poznatog kao Beli - jendog od rijetkih koji su preživjeli Ovčaru - Nada Kalaba je osobno izvela iz hangara svog bivšeg kolegu s posla Josipa Batarela i hladnokrvno ga smaknula. Motiv? Vrlo vjerojatno osobna osveta. Smatrala je da je upravo on kriv za otkaz koji je dobila u robnoj kući nekoliko mjeseci prije masakra, gdje su oboje radili. Nada Kalaba bila je inače udana za Stanka Vujanovića, jednog od najodvratnijih likova s Ovčare, bio je toliko umočen u ubojstva na Ovčari da ga je beogradski sud osudio na 20 godina. Odležao je 12. Premalo za zvjerstva koja je činio. Kalaba je dobila deset godina zatvora i odležala devet.
Batarelov rođak za portal Ferata je rekao:
"Josipovi roditelji odselili su se 1945. odmah nakon Drugog svjetskog rata u Vukovar, a on je rođen kao i ja 1947. godine. Njegov pokojni otac preminuo je 1957. godine i ispunjena mu je želja da bude pokopan u rodnom Krušvaru na groblju sv. Ivana Krstitelja. Josip je bio naočit mladić, predodređen za sportaša, što se kasnije pokazalo u veslanju. Bio je stručan i vrijedan radnik, po struci pedagog bio je zaposlenik i voditelj u robnoj kući Nama u Vukovaru. Međutim, kada se počelo pripremati za obranu Vukovara i Hrvatske pridružio se ljudima koji su to u Vukovaru pokrenuli, a bili su tu naravno Blago Zadro, Merčep i brojni drugi. Međutim, kada su srbočetnici i tzv. JNA ušli u Vukovar gubi mu se svaki trag, sve do nedavnih dana. Tuga ostaje, ali smo mi ovdje u našem naselju i kao njegova rodbina ponosni. Iza njega ostaju supruga mu Biserka, sinovi Danko i Damir, unučad i ostala rodbina."
Josip Batarelo znan kao Čoba bio je istaknuti član Hrvatskog veslačkog kluba ‘Vukovar’, jedan od 32 člana Kluba koji su poginuli ili nestali u Domovinskom ratu. Vukovarci su o svom veslaču objavili:
‘Josip je započeo svoju veslačku karijeru u Veslačkom klubu Vukovar. Kroz niz godina bavljenja veslanjem odlazi na odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku ratnu mornaricu u Splitu. Tamo biva izabran u sportsku četu i nastupa za Veslački klub Mornar, koji je bio u sastavu Ratne mornarice bivše države. Ostvaruje zapažene rezultate, kao što su osvajanje zlatne medalje na Prvenstvu Jugoslavije u četvercu s kormilarom i osmercu. Po odsluženju vojnog roka i povratku u Vukovar vraća se u matični klub i postaje trener. U svojoj karijeri trenirao je veslačke posade svih uzrasta – od škole veslanja i mlađih juniora do seniora. Vodio je juniorska izdanja klupskih posada koje su odlazile na svjetska prvenstva, te bio trener seniorskim posadama koje su, u kombinacijama s veslačima iz drugih klubova iz Jugoslavije, nastupale za seniorsku izbornu vrstu ondašnje države. Bio je izuzetan čovjek, na kojega se uvijek moglo osloniti, te mu još jednom zahvaljujemo za sve što je učinio za vukovarsko veslanje.’
Ubojica Nada i suprug, vukovarski taksist
Nada Kalaba, jedina žena-ubojica s Ovčare na suđenju u Beogradu sve je negirala, stoji u svjedočenjima koje prenosi Documenta. Predložila je tad da se kao svjedoci saslušaju Martin Sabljak, koji je bio njen šef u robnoj kući u Vukovaru, i koji je po njenim navodima živ, kao i Marijana Prgomet Mirković, koja joj je uručila otkaz sa potpisom direktora Vladimira Kršića. Na suđenju, Kalaba je tvrdila je na Ovčari završila "slučajno" i da je Batarela ubio upravo svjedok-pokajnik Spasoje Petković Štuka, inače ubojica Jean-Michela Nicoliera. Bilo je jasno da krivnju pokušava prebaciti na svjedoka koji se ionako "izvukao", da li pod utjecajem srpskih obavještajnih službi, jer nikome nije odgovaralo da Štuka kao kurir visokopozicioniranih zapovjednika kaže istinu, to nikad nećemo saznati.
Stanko Vujanović, poznat i kao "vukovarski taksist", njen je suprug. Početkom rata prestao je s taksiranjem i pretvorio se u jednog od najodvratnijih zločinaca rata. Nominalno, bio je zamjenik zapovjednika Teritorijalne obrane. U praksi, predvodio je kolonu četnika koja je prolazila razrušenim vukovarskim ulicama uz pjesmu "Bit će mesa, klat ćemo Hrvate". Vujanović je kriv i za "špalir smrti" - hrvatski zarobljenici morali su trčati dok su ih tukli drvenim palicama, kundacima, nogama. Čime god su stigli.
U hangaru, svjedočio je Vujanović na sudu, bilo je mnogo ljudi u raznim uniformama i civilu, a prepoznao je i svojeg dobrog prijatelja Boru Janjića. Janjić je bio pretučen i Vujanović je tvrdio da mu je uspio dobaciti kutiju cigareta, te je mislio da će ga uspjeti izvući kasnije iz zatvora u Sremskoj Mitrovici ili Nišu, kamo je pretpostavljao da će zarobljenici biti prevezeni.
"Među zarobljenicima sam prepoznao i Sinišu, ne znam mu prezime, iz Radio Vukovara (radi se o Siniši Glavaševiću)", dodao je.
"Prije rata bio sam taksist i dobro poznavao grad, imao sam i "turističku kartu" Vukovara. Na Ovčari sam bio u maskirnoj uniformi koju sam dobio od Veselina Šljivančanina, Od oružja, imao sam i "škorpion" te automatsku pušku u automobilu. Nakon kraja 1991. godine, postao sam zapovjednik bataljona, a rat sam završio u činu majora."
Vujanović je osuđen i za zločin nad obitelji Sever, zbog čega je dobio dodatnih devet godina zatvora. Bacili su bombu u podrum civilima. Druga ga je optužnica teretila da je "kao pripadnik Teritorijalne obrane u sastavu tadašnje JNA 14. rujna 1991. u podrumu kuće obitelji Sever zajedno sa neidentificiranim naoružanim muškarcem sudjelovao u ubojstvu četiriju osoba i teškom ranjavanju jedne osobe pa da je na taj način počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva". Žrtve su bile: Ivan Sever i Adam Luketić (ubijeni); Ruža Luketić i Marija Kotreba (preminule od ozljeda uzrokovanih rasprsnutim dijelovima bombe koju je bacila neidentificirana osoba); Blaženka Sever (ozlijeđena).
Ipak, usprkos pravomoćnoj presudi na 20 godina zatvora u Srbiji, pušten je na slobodu nakon samo 12 godina. Valjda zbog "dobrog vladanja".
Šokantne fotografije četnika nakon što je pao Vukovar možete pogledati OVDJE.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Je li ta Nada Kalaba sektretarica Tomislava Tomaševića ili njzina kćžerka, cijele terorističke černičke pletforme Možemo ovi četnici na slici su njihova ideološka braća, isti narativ, ista ideologija...
ne vjerujem da im je Vojo dopustio da se s njim slikaju, a da mu zauzvrat nisu šilipopu,