Lokalne vlasti u Pekingu, u dogovoru s nacionalnima, odlučile su prije nekoliko dana dopustiti da glavni grad NR Kine od 21 milijuna stanovnika danas naraste na 23 milijuna do 2020. Neobičan potez direktna je posljedica čudne situacije iz veljače 2010. kada je u zemlji strogo kontroliranih medija 13 tiskanih dnevnika identičnim komentarima na naslovnicama oštro napalo sustav podjele stanovništva u Kini na urbano i ruralno znan kao "hukou". Riječ je o zakonu kojim se građane od 1958. prisiljava na zadržavanje prebivališta u mjestima odakle im potječu roditelji, čime ih se doživotno osuđivalo na uvjete obrazovanja, zdravstvene skrbi, zapošljavanja i sličnog s kakvima su se morali nositi i njihovi roditelji.

Hukouom je Komunistička partija izvorno željela spriječiti nekontrolirane, odnosno slobodne migracije stanovnika iz sela u gradove, ali i držati u povlaštenom položaju inteligenciju i radnu snagu u industriji te nadzirati kretanje mogućih disidenata. Zbog siromaštva na selu, a industrijske eksplozije u gradovima, vlasti su Kinezima iz ruralnih krajeva počele dopuštati doseljavanje u gradove u 80-ima, ali bez hukoua. Danas ih je takvih "građana drugog reda" čak 250 milijuna. To što nemaju hukou znači da im je u gradovima u kojima rade uskraćeno prebivalište, a time i zdravstveno i socijalno osiguranje, obrazovanje, pa čak i pravo na brak. Istu sudbinu dijele i obitelji obespravljenih doseljenika radnika.

Od pola milijuna djece koja su u posljednje tri godine rođena u Pekingu, njih pola nisu stanovnici Pekinga te su bez hukoua bez ikakve perspektive da se školuju u tom gradu. Šangaj pak ima 20-ak milijuna stanovnika, no dok grad financijski i industrijski buja, i to u svjetskim razmjerima, šest milijuna radnika koji su se slili u urbani mravinjak zbog egzistencije u tvornicama, na gradilištima ili nešto rjeđe u uslužnim djelatnostima, oni imaju tek nešto veća prava od stranaca nekineza. Šangaj je čak u reformu svoje hukou-politike krenuo prije pet godina omogućivši doseljenim radnicima da pod određenim uvjetima ipak steknu pravo na stalan boravak, no uvjeti su tako posloženi da ih nije lako ispuniti.

Cilj je imati sedam godina staža života u gradu, posao, ali i skupiti 70 bodova, i to 15 ako netko ima diplomu prvostupnika, 26 ako ima završen fakultet ili 39 ako je doktorirao. U suprotnom, mladim stručnjacima ostaje samo kupnja hukoua za 20 do 60 tisuća juana na crnom tržištu, što potiče korupciju. Danas od 1,2 milijarde građana Kine, u gradovima ih živi samo malo više od polovice. Ako se zna da urbano stanovništvo čini 50 posto svjetske populacije te da je potrošač ponajprije stanovnik grada, jer prosječno troši 1,6 puta više novca nego stanovnik sela, ispada da Kina spava na potrošačkom potencijalu koji samo čeka da ga se iskoristi kao zamašnjak gospodarskog rasta u svijetu depresivnih ekonomija.

Procjenjuje se da bi se ukidanjem sustava hukou oko 150 milijuna obespravljenih radnika u kineskim gradovima potaknulo da za sobom povuku još najmanje 70 milijuna članova obitelji. Time bi se dobilo više od 200 milijuna punopravnih građana koji bi postali i jednako aktivni potrošači, čime bi se nadoknadio krizni pad izvoza. Ubrzanom urbanizacijom riješilo bi se i problem deviznih ogromnih rezervi jer bi za stotine milijuna novih stanovnika gradova trebalo osigurati infrastrukturu, različite vrste usluga i, naravno, stanove, a povećala bi se potreba i za sve kvalificiranijom radnom snagom.