Nezavisni crnogorski portal Rmedia objavio je važan intervju s Anđelkom Jovanovićem, u kojem crnogorski vojnik iz 80-ih, teško ranjen u napadima na Konavle i Dubrovnik, detaljno govori o detaljima napada na Hrvatsku i kontroverznom padu helikoptera Krste Đurovića, generala koji nije želio rat. 

Trideset pet godina nakon napada JNA na dubrovačko područje, Jovanović, jedan od crnogorskih vojnika koji su u listopadu 1991. sudjelovali u osvajanju Konavala javno je priznao ono o čemu se u Crnoj Gori desetljećima nerado govorilo. Nisu išli braniti svoju zemlju, kako im je tada predstavljeno, nego su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Anđelko Jovanović iz Kolašina danas otvoreno govori o sramu koji osjeća zbog sudjelovanja u tom pohodu, ali i o spaljenim hrvatskim kućama, pljački, kaosu među postrojbama JNA te neobičnim okolnostima pogibije kontraadmirala Krsta Đurovića, jednog od najzagonetnijih događaja početka napada na Dubrovnik.

Jovanović je, priča, imao tridesetak godina kada je mobiliziran. Radio je u pogonu Kombinata aluminija u Kolašinu i vjerovao da neće morati na ratište jer je proizvodnja trebala nastaviti raditi. Nakon noćne smjene otišao je roditeljima u Moraču pripremiti drva za zimu. Ondje su ga pronašli vojnici.

Objasnili su mu da se mora javiti na mobilizaciju. Vratio se u Kolašin, spremio stvari i krenuo prema Podgorici, gdje je s ostalim mobiliziranim muškarcima proveo između deset i petnaest dana. Potom su ih vojnim kamionima odvezli prema Hercegovini. Nije znao kamo zapravo idu, a još manje što će ondje raditi.

Na području Graba, iznad Trebinja, zatekao je, kaže, velik vojni logor, brojne postrojbe i desetke haubica. S druge strane granice već su odjekivale eksplozije. Predvečer je počela žestoka topnička paljba po Konavlima, koja se nastavila tijekom noći. Ujutro je granatiranje nakratko prestalo, a zatim ponovno počelo. Nakon toga vojnicima je zapovjeđeno da krenu prema hrvatskoj granici.

Za crnogorski portal Rmedia Jovanović je detaljno opisao kako su izgledali prvi sati upada na hrvatski teritorij. Putem su nailazili na mrtvu stoku, napuštene položaje i gotovo potpuno ispražnjena naselja. Na granici su pronašli mitraljesko gnijezdo, ali bez vojnika. U Dubravci, jednom od prvih konavoskih sela u koje su ušli, gotovo da nije bilo stanovnika. Sjeća se i pogođenog crkvenog zvonika.

Prema njegovu svjedočanstvu, vojnici su u početku imali stroge zapovijedi da ne ulaze u kuće i ne diraju imovinu stanovništva. Njihova je zadaća bila pronaći naoružane hrvatske branitelje. No u selima su uglavnom susretali starije ljude koji nisu napustili svoje domove.

Jednoj starijoj ženi njihov je zapovjednik čak rekao da ostane u kući i čuva imovinu. Jovanović tvrdi da u toj prvoj fazi među pripadnicima njegove postrojbe nije bilo otvorenog pljačkanja. Takvo stanje, međutim, nije dugo potrajalo.

Kuće koje su jučer bile čitave već su gorjele

Prvu noć proveli su u Konavoskim dvorima. Isprva se poštovala zabrana ulaska u kuće, ali potom se među vojnicima proširila vijest da je netko u jednoj pronašao pršut. Ubrzo su pojedinci počeli uzimati hranu i alkohol. Jovanović se prisjetio i slučaja dočasnika koji je uzeo pokrivač iz jedne kuće. Zapovjednik ga je zbog toga kaznio oduzimanjem činova.

No već drugog ili trećeg dana slika na terenu dramatično se promijenila. Kada su se osvrnuli prema selima kroz koja su prošli, vojnici su vidjeli da gore kuće koje su dotad bile netaknute.

Jovanović tvrdi da su iza regularnih postrojbi pristizali dobrovoljci koji su pljačkali i podmetali požare. Dio pripadnika njegove brigade, koja je nosila ime Veljka Vlahovića, zbog toga se pobunio. Jedan od njihovih nadređenih upozoravao je da se imovina civila ne smije uništavati, ali je naišao na prijetnje drugih vojnih autoriteta.

Prema Jovanovićevu iskazu, jednom je časniku čak zaprijećeno vojnim sudom zato što je svojim upozorenjima navodno unosio pomutnju među vojnike.

Jovanović pritom nastoji napraviti razliku između postupanja svoje brigade i onoga što su činile skupine koje su prolazile iza nje. Tvrdi da, prema njegovim saznanjima, njegova postrojba nije počinila velika zlodjela, ali priznaje da je svjedočio razaranju hrvatskih domova i da se tomu pokušao suprotstaviti.

Takvo osobno razlikovanje, naravno, ne mijenja činjenicu da su postrojbe JNA i crnogorskih rezervista sudjelovale u napadu na međunarodno priznati hrvatski teritorij te da su Konavle tijekom okupacije pretrpjele velika razaranja i pljačku.

Prisjetio se i noći kada su se na obližnjem brdu pojavila svjetla. Pretpostavljao je da su se mještani potajno vraćali nahraniti stoku ili obići svoja imanja. Unatoč tome, netko je prema brdu otvorio minobacačku vatru.

Kako su ih uvjerili da moraju napasti Hrvatsku

Jovanović danas priznaje da je i sam povjerovao u propagandu kojom je opravdavana mobilizacija. Vojnicima je, kaže, bilo predstavljeno da Hrvatskoj prijeti golema vojna operacija protiv Crne Gore i da odlaze zaštititi vlastitu zemlju. "Govorili su nam da se 30.000 ustaša spremaju na napad."

Takve tvrdnje nisu bile opis stvarnog stanja na terenu, nego dio ratne propagande kojom se stvarala atmosfera straha i opravdavala agresija na hrvatski jug. Jovanović priznaje da je polazio od uvjerenja da odlazi u obrambeni rat. Nije očekivao da će umjesto obrane vlastite zemlje završiti u hrvatskim selima.

Kada je vidio spaljivanje i pljačku kuća, tvrdi da je u znak protesta odbacio pušku. Danas svoj tadašnji položaj ne pokušava opravdati činjenicom da je bio mobiliziran. Smatra da sudjelovanje u napadu na tuđu zemlju ne može nazvati drukčije nego agresijom.

Njegovo svjedočanstvo posebno je važno zato što dolazi od čovjeka koji nije bio promatrač događaja, nego pripadnik vojske koja je na hrvatski teritorij ušla naoružana. Pritom ne govori samo o onome što su činili drugi, nego priznaje i vlastitu odgovornost.

Pad helikoptera i smrt admirala Krsta Đurovića

Posebno zanimljiv dio njegova svjedočanstva odnosi se na 5. listopada 1991., kada je u Konavlima stradao kontraadmiral JNA Krsto Đurović. Okolnosti njegove smrti nikada nisu do kraja razjašnjene, a godinama se iznose sumnje da je stradao zato što se protivio napadu na Dubrovnik.

Jovanović se toga dana nalazio u Popovićima. Njegova postrojba kretala se prema Čilipima, a vojnici su zastali pokraj velikih vinograda. Dok su odmarali uz cestu, iznenada se začula pucnjava. Metak je prošao neposredno uz njegovu glavu i okrznuo mladog vojnika prezimena Mešter, koji je sjedio iza njega.

Vojnici su se sklonili u odvodni kanal. Ranjenom mladiću pružena je pomoć, ali pucnjava nije prestajala. Jovanović danas pretpostavlja da je metak došao iz smjera u kojem se nalazila druga postrojba JNA.

Nekoliko minuta poslije začuo se zvuk helikoptera. Letjelica je dolazila nisko iz smjera Herceg Novog. Uslijedila je snažna buka, a helikopter se srušio među vinovu lozu, podižući velik oblak prašine. Jovanović kaže da nije vidio što je izazvalo pad i ne tvrdi da zna tko je eventualno pogodio helikopter. No svjedoči da je odmah nakon rušenja izbila intenzivna rafalna paljba s više strana. Prema njegovu iskazu, vojnici s položaja na kojem se nalazio nisu pucali.

U kaosu koji je uslijedio stradao je još jedan vojnik. Mladić iz njegove postrojbe pronašao je automobil Renault 4 s hrvatskim oznakama i krenuo prema srušenom helikopteru. Jovanović pretpostavlja da je pokušavao pomoći unesrećenima ili prevesti opremu. Međutim, drugi pripadnici JNA pomislili su da se vozilu približavaju hrvatske snage te su otvorili vatru. Mladić je poginuo od hitaca vlastite strane.

Takva epizoda, ako se potvrdi, dodatno govori o kaotičnom stanju među agresorskim postrojbama, lošoj komunikaciji i nedostatku koordinacije. Jovanović ne vjeruje da je helikopter srušen pogotkom iz protuzračnog topa, ali za to ne iznosi materijalne dokaze. Njegova tvrdnja ostaje osobna procjena čovjeka koji se nalazio u blizini mjesta pada.

O identitetu Krsta Đurovića, kaže, u tom trenutku nije znao gotovo ništa. Tek nakon tragedije među vojnicima proširila se vijest da je poginuo visoki zapovjednik. Govorilo im se da su ga pogodili Hrvati, što je, prema Jovanovićevu sjećanju, među dijelom vojnika izazvalo novi borbeni zanos.

O Đurovićevu putovanju saznao je tek poslije. Čuo je da je kontraadmiral navodno krenuo na sastanak u Trebinje, ali ne zna zašto je odabrao upravo taj pravac ni je li mogao krenuti drugim putem.

Važno je naglasiti da njegovo svjedočanstvo ne dokazuje je li helikopter pogođen, je li riječ o tehničkom kvaru ili su postojale druge okolnosti koje su dovele do tragedije.

'Odjednom je sve otkazalo'

Nakon što je i sam teško ranjen, Jovanović je tijekom liječenja upoznao neke od ljudi koji su preživjeli pad helikoptera.

Jedan od njih bio je pilot, također teško ozlijeđen. Prema Jovanovićevu sjećanju, imao je ozljede noge i stopala te se tijekom oporavka držao povučeno. Kada ga je upitao što se dogodilo tijekom leta, pilot mu je, kako tvrdi, dao vrlo kratak odgovor: "Odjednom je sve otkazalo.“

Jovanović se tijekom liječenja u Meljinama i poslije na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu susreo i s generalom Cokićem, koji je također ozlijeđen u padu helikoptera. Kretao se uz pomoć štaka.

Ispričao mu je da su pripadnici njegove brigade, konkretno prvog voda prve satnije, sudjelovali u izvlačenju ljudi iz srušene letjelice. General mu je zahvalio, a zatim se, prisjeća se Jovanović, našalio pitajući tko mu je odnio škorpion, odnosno automatsko oružje.

Ta sjećanja pružaju dodatne pojedinosti o događaju koji je već desetljećima predmet brojnih rasprava.

Đurović je u javnosti ostao zapamćen i po protivljenju napadu na Dubrovnik. Njegova udovica Irma Đurović godinama je tražila odgovore o okolnostima njegove pogibije. U razgovoru za Radio Slobodna Europa 2016. govorila je o brojnim nejasnoćama te potvrdila svoje uvjerenje da se njezin suprug protivio vojnom pohodu na dubrovačko područje.

Crnogorci su pucali jedni na druge

Jovanović je opisao još jednu epizodu koja, prema njegovim riječima, pokazuje koliko je napad na Konavle bio loše koordiniran. Nakon pada helikoptera njegova je postrojba nastavila prema Čilipima. Prolazeći kroz teren obrastao velikim hrastovima, vojnici su se našli pod vatrom druge jedinice, ali en hrvatske nego - Pete crnogorske brigade?!

Nisu imali odgovarajuću radijsku vezu kojom bi kolegama mogli javiti tko su i gdje se nalaze. Zbog toga je, tvrdi, došlo do razmjene vatre između dviju postrojbi na istoj strani.

Njegovo svjedočanstvo otkriva paradoks agresije na hrvatski jug: vojnici kojima je govoreno da odlaze u obranu zemlje nisu samo napadali hrvatski teritorij nego su u pojedinim trenucima zbog neorganiziranosti ugrožavali i vlastite ljude.

Mjesec dana nakon početka pohoda teško je ranjen

Ratni put Anđelka Jovanovića završio je nakon približno mjesec dana. Geler granate pogodio ga je u kralježnicu i teško ozlijedio.

Prema vlastitom svjedočanstvu, liječnici su mu govorili da je jedan od najteže ranjenih vojnika koji su s dubrovačkog ratišta stigli na liječenje. Uslijedile su četiri operacije i dugotrajan oporavak. Jedan od zahvata obavljen je na živčanim strukturama povezanima s kralježničnom moždinom. Kaže da su mu liječnici tada govorili kako je riječ o iznimno rijetkoj operaciji.

Tijekom boravka u bolnici susretao je i druge teško ranjene vojnike. Jedan od pacijenata, koji je zbog ozljede kralježnice bio gotovo nepokretan, govorio mu je o političkoj pozadini rata i odnosima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Prema Jovanovićevu sjećanju, taj mu je čovjek tvrdio da dvojica predsjednika održavaju dogovore u Karađorđevu i da se iza rata kriju politički interesi. Riječ je o tvrdnji koju je čuo od drugog pacijenta, a ne o događajima kojima je osobno svjedočio.

Nakon 35 godina poručuje: Nikada više ne uzimajte pušku

U razgovoru koji je objavila crnogorska Rmedia 21. listopada, Jovanović je upozorio da se ratna retorika ponovno pojavljuje na Balkanu. Smatra da se iza sukoba često kriju interesi političkih elita, dok posljedice plaćaju obični ljudi.

Kaže da vlastitoj djeci, dok je živ, nikada ne bi dopustio da dragovoljno uzmu oružje i krenu u rat. Posebno ga zabrinjava lakoća kojom se danas, s društvenih mreža i iza računalnih ekrana, zaziva nasilje. Rat, objašnjava, izgleda sasvim drukčije kada čovjek prvi put čuje granatu i shvati da može poginuti.

Njegova ispovijest nije samo svjedočanstvo o Konavlima 1991. godine. Ona je i podsjetnik na propagandu kojom je opravdavan napad na Hrvatsku, na razaranje hrvatskih sela te na dugogodišnju šutnju o odgovornosti dijela crnogorskog društva za događaje tijekom opsade Dubrovnika.

Jovanović ne može odgovoriti na sva otvorena pitanja, posebno ona o pogibiji Krsta Đurovića. Njegova sjećanja, iznesena nakon tri i pol desetljeća, potrebno je promatrati kao osobno svjedočanstvo i uspoređivati ih s drugim izvorima.

Ali jedno u njegovu viđenju događaja više nije dvojbeno: prije 35 godina povjerovao je da odlazi braniti svoju zemlju, a završio je kao pripadnik vojske koja je napala tuđu. Danas taj čin naziva agresijom i priznaje da ga se srami. 

- Ušao sam u Hrvatsku, moja čizma je kročila tamo. Toga me je sramota, jer sam ipak bio agresor - rekao je.