Prvog dana listopada 1991. godine, točno u 6 sati ujutro, stanovnike Dubrovnika i okolice probudile su snažne detonacije. Više od 13 tisuća pripadnika tadašnje Jugoslavenske narodne armije, uz izravnu pomoć srpskih i crnogorskih rezervista te paravojnih formacija, napalo je područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa te Devetog vojno-pomorskog sektora Boka. Imali su značajnu potporu ratnog zrakoplovstva, više od 120 teških topničkih oružja, stotinjak tenkova te pedesetak oklopnih transportera. Grad pod zaštitom Unesca, turistički biser koji nikome nije predstavljao vojnu prijetnju, našao se pod brutalnom opsadom.

Agresor je od samog početka nastojao uspostaviti potpunu informativnu blokadu. Zrakoplovi su odmah prvog dana raketirali zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na brdu Srđ. Prekinute su telefonske veze, oštećene radijske frekvencije, a uništena je i trafostanica u Komolcu. Dubrovnik je već tog prvog listopadskog dana ostao bez struje i vode. Prve granate ispaljene iz topova neprijateljske vojske i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja pale su na uže dubrovačko područje, pogađajući naselja Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.

Za izvođenje napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja dubrovačkog područja i doline Neretve neprijateljski vojni vrh angažirao je Drugu operativnu grupu. Zapovjedništvo nad jedinicama imao je general Jevrem Cokić, a nedugo zatim tu dužnost preuzeo je general Pavle Strugar. S druge strane, brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili na crti obrane dugoj više od 200 kilometara suprotstavilo se svega oko 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja. Bili su to pripadnici postrojbi dubrovačkoga Zbora narodne garde, lokalne policije te malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane.

Unatoč ogromnoj nesrazmjernosti u naoružanju i ljudstvu, branitelji su neprijatelju od prvog dana pružali silovit otpor. Samo u prvom tjednu napada na grad zabilježeni su strašni gubici. Poginulo je 27 dubrovačkih branitelja i civila, a stotinjak ih je ranjeno. O silini napada i odlučnosti agresora svjedoči i činjenica da su planeri u Beogradu predviđali kako će cijela operacija zauzimanja juga Hrvatske biti gotova za četiri do pet dana.

Braco Elezović, branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, u početku rata bio je na položajima u Konavlima. Prisjećajući se prvih dana obrane, ističe kaos, nedostatak informacija, ali i nevjerojatnu hrabrost ljudi koji su s lovačkim naoružanjem išli na tenkove. Trećeg dana rata našao se na farmi u Konavoskom polju sa skupinom od dvadesetak suboraca. Bili su naoružani starim puškama i s dvadesetak bombi, a pred njih je izbila nepregledna kolona tenkova, transportera i pješaštva.

​- Nitko od momaka ni u jednom trenutku nije spomenuo predaju. Bili su spremniji poginuti nego predati se. Dvadesetdvojica naoružanih puškama, nasuprot tisućama vojnika naoružanih strojnicama i tenkovima, i ekipa izabere borbu, a ne predaju - prisjeća se Elezović.

Uz pomoć lokalnog mještanina koji je poznavao puteljke, uspjeli su se izvući u posljednji trenutak pod okriljem noći, pognuto pretrčavajući i provlačeći se kroz kanale. Čim je svanulo, položaj na kojem su do tada ležali zasut je kišom granata. Nakon što je neprijatelj do sredine listopada okupirao Konavle i ušao u Cavtat, a na zapadu zauzeo Slano, Dubrovnik je presijecanjem Jadranske magistrale ostao u potpunosti kopneno izoliran. Pomorska blokada bila je uspostavljena istovremeno s početkom općeg napada. Komanda vojno-pomorskog sektora Boka zabranila je svaku plovidbu. U takvim uvjetima, jedini spas za pedeset tisuća stanovnika i prognanika zatočenih u gradu bili su brzi i nenaoružani gliseri kojima su hrabri pojedinci noću probijali blokadu.

UBIO 11 GARDISTA Ludi major Tepić umalo je sravnio Bjelovar: Rođaku je rekao da mu pazi na djecu

Milan Grba, tadašnji zaposlenik Lučke kapetanije, već je prvog dana napada uspostavljao pomorsku vezu između Mokošice i Zatona, a ubrzo je dobio zadatak povezati Pelješac i Dubrovnik. Plovilima su do Šipana i Dubrovnika prevozili hranu, vodu, lijekove i prijeko potrebno oružje za obranu, ploveći pod stalnom prijetnjom jugoslavenskih topovnjača i obalnog topništva.

​- Ponekad sam doslovno išao brzinom više od sto kilometara na sat, a kretao sam se tako blizu obali da bih je ispruženom rukom mogao dodirnuti. Vozilo se najčešće noću pa se akvatorij morao dobro poznavati jer nije bilo vidljivih oznaka - objašnjava Grba.

Kako bi zaštitio teretne glisere od naoružanih vojnih brodova, često je koristio nevjerojatnu taktiku odvraćanja pažnje.

​- Ja sam se zalijetao na te brodove i povlačio sam vatru na sebe da dam drugima priliku da dobiju vremena i da se izvuku. Kad ga vidim, jurim direktno na njega, a on ne zna šta ja hoću i što mu mogu napraviti. Onda se on mora okrenuti na mene, a ja bježim - dodaje.

Slična iskustva imao je i Tihomir Luković, zapovjednik pomorskog vojnog prometa Južnog bojišta. Njegova ekipa svakodnevno je starim gumenjacima prevozila tone tereta na relaciji od Broca do Šipanske Luke. Opasnosti su vrebale sa svih strana.

​- Bio je miran, osunčan dan, vozio sam sam prema Šipanu i pjevao. Odjednom, oko mene su počela iskakivati jata malih ribica. To me razveselilo i nastavio sam pjevati. Kad sam se vratio, svi blijedi su me grlili. Tek sam tada saznao da ono nisu bile ribice nego je mitraljez s obale tukao po meni, ali ja od zvuka motora ništa nisam čuo - prepričava Luković jedan od nevjerojatnih trenutaka iz ratne 1991. godine.

Dok su se na prvoj crti i na moru vodile grčevite borbe za goli opstanak, u samom Dubrovniku odvijala se bitka za istinu. Vandalizam agresora pokazao je svoje pravo lice kada je, osim stambenih objekata i infrastrukture, na udar došla i povijesna jezgra Grada te kulturna baština. Topovnjače su već 3. listopada zapalile pet stotina godina star Arboretum u Trstenom, u kojem su nestale tisuće hektara rijetkih biljnih vrsta i šume. Agresorski vrh u Crnoj Gori provodio je snažnu propagandu tvrdivši kako Hrvatska planira napad na Boku Kotorsku i kako je na granici stacionirano trideset tisuća ustaša. Na temelju tih laži provedena je opća mobilizacija. Ipak, istina je polako prodirala u svijet.

Mišo Mihočević, koji se slučajno zatekao u uredu Dubrovačkih ljetnih igara početkom napada, ubrzo je postao glavni prevoditelj u komunikaciji sa stranim promatračima i neprijateljskim časnicima. Svjedočio je mučnim pregovorima u kojima su oficiri JNA uvjeravali europske diplomate da oni ne pucaju, dok su im istovremeno iza leđa padale granate na grad.

​- Na svim tim pregovorima oni uvijek govore kako neće napadati, kako su humanitarci, a kad okreneš leđa granate lete za tobom. On je mene došao ubiti u mojoj kući, ruši moj grad i još me uvjerava kako sam ja paravojska - opisuje Mihočević apsurde tih susreta.

Kada su u studenome u potpuno opkoljen i zamračeni grad stigli francuski i talijanski ministri Bernard Kouchner i Margherita Boniver, Mihočević ih je poveo na večeru. Podijelio im je voštane svijeće kako bi uopće mogli vidjeti gdje hodaju po hotelu, a za obrok im je ponudio ono jedino što su Dubrovčani tada imali.

​- Ja sam rekao da ćemo im dati komad kruha i parizera, ono što i mi jedemo. Svaki je dobio po voštanicu. Sljedećih dana sam ih upoznavao s izbjeglicama iz Konavala i Župe, vodio ih po razrušenom gradu da vide palimo li mi to sami sebi gume po gradu, ili nas tuk - prisjeća se Mihočević trenutka kada se diplomatska slika polako počela mijenjati u korist Hrvatske.

Najteže trenutke svoje višetisućljetne povijesti Dubrovnik je doživio krajem studenoga i u prosincu. Samo na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca 1991. godine, na povijesnu gradsku jezgru palo je više od šesto topničkih projektila, dok ih je po cijelom gradu ispucano preko pet tisuća. Zidovi tvrđave na brdu Srđ tjednima su gorjeli pod tenkovskim granatama, ali taj simbol otpora nikada nije pao u neprijateljske ruke.

ADMIRAL BAROVIĆ Naredili mu granatiranje Dalmacije. Ubio se: 'Ne dopušta mi crnogorska čast'

Tijekom višemjesečne opsade i bezobzirne srpsko-crnogorske agresije na dubrovačkom je području poginulo 184 hrvatska branitelja te 92 civila, među kojima je bilo žena i djece. Više od tisuću i pol osoba pretrpjelo je teže ili lakše tjelesne ozljede. Razmjeri razaranja bili su stravični. Na potezu od Stona do Konavala agresorske horde u potpunosti su spalile 2127 kuća. Gotovo osam tisuća stanovnika ostalo je zauvijek bez krova nad glavom. Imovina koja nije uništena i zapaljena sustavno je pljačkana i odvožena u kamionima preko granice. Uz sve to, u raznim crnogorskim i hercegovačkim koncentracijskim logorima, uključujući Morinj i Bileću, bile su zatočene 423 osobe s hrvatskog juga gdje su prošle nezamislive torture i ponižavanja.

Crnogorsko rukovodstvo početkom devedesetih otvoreno je sudjelovalo u agresiji, iako je godinama kasnije došlo do određenih isprika. Suočavanje s prošlošću išlo je iznimno sporo, a istraživanja pokazuju kako čak i danas tek oko 69 posto stanovnika Crne Gore u potpunosti razumije ulogu svoje države u razaranju dubrovačkog kraja, dok velik broj građana i dalje odbija preuzeti kolektivnu odgovornost za stravična nedjela crnogorskih rezervista.

Pred Haškim tribunalom za zločine počinjene tijekom granatiranja starogradske jezgre odgovarali su tek visoki oficiri. General Pavle Strugar osuđen je na osam godina zatvora, dok je admiral Miodrag Jokić, nakon što je priznao krivnju za ubojstva i uništavanje spomenika kulture, dobio sedam godina zatvora. Kapetan Vladimir Kovačević proglašen je mentalno nesposobnim za suđenje u Srbiji, te je izbjegao sudsku pravdu unatoč teškim optužbama za pljačke, ubijanje civila i razaranje.