Vidjevši hrvatske vojnike iza žice, dio vojnika Jugoslavenske narodne armije počeo je podizati bijele zastave u znak predaje. Skladište oružja Barutana, u šumi Bedenik kraj Bjelovara, bilo je tempirana bomba i vojnici, mahom ročnici, toga su vjerojatno bili svjesni. Tri ogromna skladišta u kojima se nalazilo 1700 tona eksploziva bila su minirana kako, u slučaju sukoba i pada kasarne ''Božidar Adžija'', oružje JNA ne bi dospjelo u ruke hrvatskih snaga.
Toga jutra, 29. rujna 1991. godine, počeo je plan ''Bilogora '91'' Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji je imao za cilj osloboditi bjelovarski i koprivnički garnizon. Time se željelo onemogućiti spajanje 265. motorizirane brigade sa snagama 5. banjalučkog korpusa i spriječiti presijecanje značajnih cestovnih komunikacija. Hrvatska vojska krenula je u blokadu svih vojnih objekata na bjelovarskom području, među kojima je bilo i skladište oružja nekoliko kilometara izvan grada.
Do 10.43 sati tog 29. rujna 1991. godine, većina vojnika u tom objektu se predala, a u ograđenom prostoru skladišta ostali su samo vojnik Stojadin Mirković i major Milan Tepić. Vidjevši hrvatske snage, major Tepić odlučio se na suludi čin. Električnim impulsom aktivirao je minirana skladišta. Bjelovar je potresla snažna eksplozija, grad je prekrio dim. U eksploziji su život izgubila osmorica hrvatskih branitelja, trojica su ubijena prilikom prilaska Barutani, a toga dana pomahnitali major Tepić i sam se pozdravio s ovim svijetom, zajedno sa svojim podređenim Mirkovićem.
Posljedice eksplozije bile su strašne. Na samom mjestu detonacije nastao je krater dubok 12 metara, udarni val uništio je šumu u krugu 60 metara, oštećene su brojne kuće u okolici. O jačini eksplozije svjedoči i podatak da posmrtni ostaci stradalih nikada nisu pronađeni. Kasnije će se pokazati da je katastrofa mogla biti još veća. Naime, prije eksplozije hrvatski vojnici uspjeli su razminirati dva od tri velika skladišna kompleksa. Da je miniran čitav kompleks dio grada bio bi sravnjen sa zemljom.
Borbe za vojarnu nastavljene su i nakon eksplozije na Barutani. Do večeri su hrvatske snage ušle u sve objekte JNA na području grada, a unatoč uništenju jednog od skladišta, osigurane su ogromne količine oružja koje su omogućile napredak hrvatske vojske na više bojišta u Hrvatskoj. Upravo 29. rujna bit će pet godina kasnije proglašen Danom Grada Bjelovara. Uz 11 hrvatskih branitelja stradalih na Barutani, toga je dana 1991. u gradu stradalo još šest osoba, deseci branitelja i civila su ranjeni. 29. rujna za stanovnike toga grada dan je ponosa, ali i dan tuge.
I dok Bjelovarčani danas pale svijeće za svoje stradale, u susjednoj Srbiji i Republici Srpskoj svijeće će paliti za onoga koji je odgovoran za najveću tragediju u novijoj povijesti Bjelovara. Majora Milana Tepića, posljednjeg jugoslavenskog narodnog heroja. Ta mu je titula službeno dodijeljena posmrtno, 19. studenog 1991. Iako Jugoslavije odavno nema, u očima Srba, i onih u Srbiji, i bosanskih, herojska slava Milana Tepića i dalje sjaji istim sjajem kao 1991. U više mjesta u Srbiji i Republici Srpskoj podignuli su mu spomenike, dodijelili ulice i trgove. Svakog 29. rujna srbijanski mediji veličaju njegov lik i djelo. Novinar RTRS-a Nedjeljko Lajšić o njemu je čak snimio film ''Nebo nad Bjelovarom'' u kojem o Tepiću progovaraju članovi obitelji, prijatelji i poznanici. Unatoč silnoj pristranosti i patetici kojom je obojeno svih 140 minuta filma, koji su srpski mediji proglasili ''krunskim djelom'' spomenutog autora, sugovornici otkrivaju i konkretne podatke iz života majora koji je zavio Bjelovar u crno.
Milan Tepić rođen je 1957. u Komlencu pokraj Kozarske Dubice, na području današnje Republike Srpske. Vojno školovanje započeo je u Zagrebu 1975., a završio ga pet godina poslije. Tepić na Vojnoj akademiji isprva nije studirao smjer na kojem je diplomirao. Kako je svojedobno za Politiku ispričao njegov sin Aleksandar, upisao je prometni smjer, a zbog dobrih rezultata premješten je na tehničku službu, smjer motori i motorna vozila. Od trećeg razreda gimnazije bio je vojni stipendist. Njegov put prema časničkom zvanju tako je uključivao i specijalističko tehničko obrazovanje, koje je poslije primjenjivao u motoriziranim postrojbama JNA.
Major Milan Tepić, Kozarska Dubica
Po završetku školovanja, službovao je u Slavonskoj Požegi i Varaždinu, gdje je krajem 1990. promaknut u majora. U svibnju 1991., samo četiri mjeseca prije tragedije na Barutani, premješten je u Bjelovar, u 265. motoriziranu brigadu JNA. Tada vjerojatno nije ni slutio da će u gradu ispod Bilogore skončati, i to od vlastite ruke.
Zanimljivo je da se te 1991. Bjelovar ne veže prvi put uz obitelj Tepić, barem ako je vjerovati majorovoj sestri Milki. U spomenutom Lajšićevom filmu ona je podijelila stariju obiteljsku priču, tvrdeći kako je njihova majka Milena Tepić tijekom Drugoga svjetskog rata s rodne Kozare odvedena prvo u zloglasni logor Jasenovac da bi nakon toga, kao izbjeglica, stigla u Bjelovar, gdje je, kako tvrdi Tepićeva sestra, proživjela strahote. Kasnije se vratila u rodni kraj, udala se i rodila djecu od kojih će jedno postati dio kolektivnog sjećanja Bjelovarčana.
Prije nego što je odjenuo uniformu Jugoslavenske narodne armije, Milan Tepić, otkrivaju ljudi koji su ga poznavali, bio je dječak koji je mnogo čitao i volio pecati na Uni. Kao gimnazijalac nosio je dugu kosu, slušao rock-glazbu i odlazio na seoske zabave. Prijatelji ga pamte kao tihog i povučenog, ali odlučnog mladića. Njegov otac Stevo radio je u tekstilnoj tvornici, a vojna akademija Milanu je omogućila školovanje koje bi obitelji inače bilo teško financirati. Godine 1980. oženio se Dragicom s kojom je dobio dvoje djece.
Da se i prije kobnog 29. rujna 1991. moglo naslutiti što je Tepić kadar učiniti, sugeriraju i sjećanja rodbine na posljednje razgovore s njim. Njegov rođak Perica Bundalo svojedobno je za ATVBL prepričao je da ga je Tepić zamolio da pripazi na njegovu djecu ako pogine. Slavko Dević prisjetio se pak telefonskog razgovora u kojem mu je major rekao da će, ne bude li imao izlaza, dignuti skladište koje čuvao u zrak. Oni tvrde kako im je Tepić ispričao kako su šanse da izvuče živu glavu iz Bjelovara male te im je navodno povjerio da je vojarna opkoljena sa svih strana.
Da je Tepić imao suludi plan potvrdili su u intervjuima za medije i najbliži članovi njegove obitelji kojima je povjerio svoja najintimnija razmišljanja. Tepićev sin Aleksandar tvrdio da je njegov otac u Bedeniku držao detonator nadohvat ruke i da je vojnicima unaprijed izložio svoj plan. Supruga Dragica ispričala je pak novinarima Novosti, da joj je još u ljeto 1991. spomenuo mogućnost da, ako procijeni potrebnim, digne vojni objekt u zrak, pozivajući se na postupak drugog časnika JNA u Sloveniji. Doduše, u slovenskom slučaju nije došlo do eksplozije. Glavni akter te priče, koja se odigrala u skladištu u Puščavi kod Mokronoga u Sloveniji krajem lipnja 1991., bio je stariji vodnik JNA Dragomir Grujović. Kada je zapovjednik skladišta Branimir Furlan namjeravao predati objekt slovenskoj Teritorijalnoj obrani, Grujović ga je ranio i preuzeo zapovijedanje. Zaprijetio je da će detonirati skladište s ogromnim količinama goriva ako slovenske snage pokušaju ući, zbog čega su stanovnici okolnih sela napustili domove. Srećom, za razliku od Tepića, on se urazumio te do tragedije nije došlo.
U srpskim medijima, kao i Lajšićevom filmu, Tepić se redovito prikazuje kao čovjek kojemu su ljubav prema Jugoslaviji i zakletva koju je dao prilikom stupanja u JNA bili iznad svega. Tamošnji novinari portretiraju ga kao čovjeka koji je bio gotovo brižan prema podređenima te pišu kako je i prije kobne detonacije na Barutani svojim vojnicima naredio da se povuku. Uz njega je na koncu ostao samo vojnik Stojadin Mirković, koji je s njim i poginuo.
No, sve i ako je zaista naredio vojnicima da napuste skladište, to ne briše njegovu odgovornost za posljedice onoga što je učinio kasnije te za oduzete živote hrvatskih branitelja. Na Barutani su 29. rujna 1991. poginuli Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stjepan Legčević, Nikola Petrić, Marijo Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković.
Odgovornost za taj čin nisu preuzele niti vlasti zemlje kojoj je služio, a koja se i sama raspala nedugo nakon njegove smrti. Umjesto da ga osude, tadašnje vlasti Tepića su posmrtno odlikovale Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. Veličanje poludjelog majora nastavljeno je i kasnije, u novonastalim državnim tvorevinama. U Beogradu su po njemu nazvani ulica i vojarna, 2017. otkriven mu je spomenik, a Republika Srpska ustanovila je odlikovanje s njegovim imenom. Na komemoraciji u Kozarskoj Dubici 2025. predstavnik tamošnjeg centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Viktor Nuždić poručio je da bi svaki grad u Republici Srpskoj trebao imati ulicu ili trg nazvan po njemu, prenijela je tada SRNA. Riječ je o javnom, institucionalnom veličanju čina koji se u Bjelovaru pamti po poginulim braniteljima i prijetnji gradu.
U šumi Bedenik danas stoje ostaci skladišta i spomen-obilježje jedanaestorici branitelja. Ondje završava svaka priča koja bi Tepićevu odluku pokušava svesti na nekoliko uzvišenih riječi o zakletvi, na čemu već tri desetljeća inzistiraju srpski mediji. Čovjek koji je volio knjige, Unu i svoju djecu mogao je odlučiti ne aktivirati eksploziv dok su ljudi bili uz skladište. Odlučio je drukčije, oduzevši očeve i djetinjstvo nekoj drugoj djeci. Srpski heroj u Hrvatskoj će uvijek biti tek pomahnitali zločinac.
