Desničari na koljenima: Nikako ne mogu srušiti Plenkija
Sredinom devedesetih je Franjo Tuđman, u maniri Kralja Sunca, Luja XIV., zapitao novinara koji je s njim radio intervju vidi li ikoga tko mu je ravan, pa je razgovor objavljen pod naslovom: "Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti". Nije bilo takvoga. U sličnoj se poziciji danas nalazi i Andrej Plenković.
Na skupu u Vukovaru, koji je trebao poslužiti kao generalna proba za njegovo sramoćenje u Koloni sjećanja, nitko se nije usudio ni spomenuti njegovo ime. Neposlušnim članovima stranke čak nije ni zaprijetio, rekao je samo da će "vidjeti" hoće li biti kažnjeni.
Nekoliko dana kasnije Plenković u Parizu s francuskim predsjednikom Macronom razgovara na tečnom francuskom, ne parajući uši stranim naglaskom. On je u Parizu radio godinama dok je veleposlanstvo vodio Mirko Galić, koji o njemu ima samo riječi hvale. Plenković djeluje suvereno - nema nikakve sumnje da ta slika i taj ton u Hrvatskoj imaju veliku političku težinu te da predstavljaju poruku: "Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti".
Kolinda, možda, kad bi znanje jezika bilo jedini kriterij. Ali nije. Premijer, naime, mora rješavati Uljanik, Petrokemiju, Pelješki most, arbitraže, proračun, branitelje... Predsjednica žudi za realnom moći, ali ne pokazuje ni najmanje volje za rješavanje realnih problema - kad god zagusti, kao u slučajevima krize u Agrokoru, Borga, Petrokemije, prosvjeda u Vukovaru, kiretaže na živo - ona se negdje izvuče, nabavi psa, osnuje komisiju za brendiranje Hrvatske ili povuče kakav sličan potez. Za Vladu treba imati nešto više od prevoditeljskih znanja i posjedovati nešto više od fotografske memorije.
A na leđa Andreja Plenkovića - to mu treba priznati - natovareni su svi problemi akumulirani minulih 27 godina - kriva gospodarska politika i desničarski politbiro koji mu je ostavio Tomislav Karamarko, nezainteresiran za bilo što osim novca i ideologije. Plenković zato u svaki ring ulazi s jednom rukom vezanom na leđa. Pa ipak, dobro mu ide - dijelom zbog njegovih prednosti, a dijelom zbog protivničkih mana. Teško je reći što je veće.
Već mjesec i nešto Andrej Plenković vodi žestoku bitku protiv svojega glavnog unutastranačkog protivnika Milijana Brkića. Plenkovićeva glavna oružja su nekompromitiranost, hladnokrvnost, distanciranost - unutar stranke se vodi jedan "proxy war" - hibridni rat. To je ono kad dvije zaraćene strane vode rat preko treće, Amerika i Rusija se sukobljavaju u Siriji, Bosni, Hrvatskoj - ali se same ne uključuju, nego koriste satelite.
Plenković i Brkić ratuju uz pomoć dronova, pri čemu su oni koji stoje na raspolaganju Brkiću neusporedivo slabiji. Šefu Vlade i HDZ-a pomaže netko marljiv i pametan, tko je s poznatih arhiva otresao ne tako debele slojeve prašine pa iz njih izvukao afere koje terete Brkića. Čini se da ih je more - kum, SMS-ovi, kurve, sigurnosne provjere, otkriće da je kao mladić prijavljivan zbog krađe, zaradio milijun kuna u nekoliko dana na transakciji s dionicama... Što će biti sljedeće?
Andrej Plenković se pravi da ga se sve to ne tiče, on pere ruke i ponavlja mantru "neka instutucije rade svoj posao", no posao koji one odrađuju mete uglavnom njegove protivnike, a ponekog - poput Dade Milinovića - odstrijeli i on sam, i to po prijekom postupku, bez priziva. Tito je zbog obračuna s Đilasom davne 1954. u jednopartijskom sustavu, u vrijeme ozbiljne diktature, priredio cijeli partijski kongres na kojemu se Đilas branio, ali Dado Milinović je dekapitiran telefonskom konferencijom, prezrivo, bez prava na riječ.
Institucije, međutim, ne propituju Plenkovićeve pogreške - afera Borg, teška stotine milijuna kuna, ostala je izvan fokusa i tamo će biti dok je ne izvuče neka sljedeća vlada, u kojoj Plenković neće stajati tako dobro. Njegova je vlada eliminirala sjajnu Daliju Orešković, Ivanu Milas Klarić, uspješnog direktora Podravke Mršića, a da zbog teških skandala nije morala otići Martina Dalić, tko zna što bismo sve još gledali...
Zvijezde su, međutim, sklone aktualnom šefu HDZ-a. Ljudi koji žele detronizirati Plenkovića nemaju ni znanja, ni programa, ni vizije - oni samo žele srušiti Plenkovića i zadržati vlast kako bi, što je vizija koja im se pomalja u nekim mutnim snovima, od Hrvatske napravili Orbanland ili nešto nalik na Poljsku. Oni su uvijek protiv - protiv su Istanbulske, protiv manjinskih prava, protiv abortusa, protiv Frljića, protiv Sorosa, protiv nevladinih organizacija, protiv plaćanja poreza, protiv anestezije žena kod kiretaže, često su protiv EU i NATO-a, ali za što su - to ne mogu nabrojiti ni u ludilu.
Zato se Plenković, po logici "manjeg zla", nameće kao čovjek koji Hrvatsku brani od iskliznuća u liberalnu utopiju mađarskog tipa. On brani civiliziraniji dio Hrvatske od vehabija, ali istodobno - noseći na sebi stigme ljevičarskog podrijetla - osigurava dugi marš radikala kroz institucije. Upravo je on legitimirao pozdrav "ZDS" (koji je naglo iščezao iz rasprava), ali i strašna strvinarska bogaćenja na posrnulom Agrokoru.
On je jedina brana civilnoj Hrvatskoj, ali je ujedno i jedina garancija HDZ-a na vlasti pa mu ta pozicija multiplicira moć - imamo li povrh toga na umu činjenicu da mu po formatu u ovoj areni trenutačno nitko nije dorastao, jasno je zašto ćemo sljedećih mjeseci gledati nastavak njegova prokrčivanja puta prema suverenoj moći.
Andrej Plenković je prosvijećeni apsolutist, kojemu na putu stoje samo tri prepreke: Kolona sjećanja, u kojoj mu se opet sprema klopka, Milijan Brkić i Milan Bandić (o čijoj budućnosti donosimo opširni tekst). Važne poluge moći njegovih neprijatelja Plenković se riješio - Zdravko Mamić je pobjegao u Bosnu, a on je bio mecena mnogih najgorih likova hrvatske javne scene, politike i pravosuđa.
Nedostatak vođe na tzv. "desnici" ovih se dana pokušava premostiti bildanjem figure vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave.
On je započeo napad na Plenkovića vrlo neobičnom izjavom. Rekao je da je on najbolji premijer u najboljoj vladi novije hrvatske povijesti. Penava je, drugim riječima, poručio Plenkoviću da je genij, Kralj Sunce i Otto von Bismarck, što nigdje, pa ni u najdomobranskijim civilizacijama, baš ne zvuči kao uvertira u rušenje. Zapamćena je samo jedna hajka koja je počela tim riječima.
"Najprije mi kažu da sam genij", požalio se svojedobno Sigund Freud, "a onda jednu za drugom ruše sve moje teze".
No ovdje, čini se, nemamo posla s takvim tipom perfidne igre. Penava je vođa za nevolju, žrtva situacije u kojoj su se sve krupnije figure antiplenkovićevske scene zavukle u mišje rupe, pa se spremile pogurati Pedra na megdan Plenkoviću.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"On je na neki način postao junak novog doba, upravo za taj dio Hrvatske, i mislim da će svi u HDZ-u, ali i u državnom vrhu, voditi računa o tome", rekla je nedavno Jadranka Kosor, koja dobro zna da stranka neusporedivo više voli ljude poput Penave, ali izbore može dobiti samo i jedino s ljudima poput Plenkovića. No ideja o Penavi kao vođi stanačke oporbe počela je živjeti i u stranačkim redovima koji fantaziraju o gladijatoru koji će ući u arenu i "popu reći pop, a bobu bob", tj. otpuhati "jugokomunističkoga gojenca" i "Pupovčeva saveznika", pa dovesti nekog "našeg", provjerenog i kvalitetnog Hrvata.
Cijela antiplenkovićevska scena je zbrkana i ne mogu se dogovoriti ni oko stvarnog predvodnika pokreta otpora ni oko platforme. To se jasno vidjelo u Vukovaru. Milijan Brkić tamo nije došao - ali da je došao, on bi sigurno bio bliži profilu onoga kojeg treba prozivati za neriješene ratne zločine nego što je to Andrej Plenković.
Brkić je, naime, bio pomoćnik ravnatelja policije, djelatnik SOA-e, desna ruka Tomislava Karamarka - s kojim bi opravdanjem on mogao prosvjedovati? Pa prosvjedovao bi protiv samog sebe, kao i Darko Milinović, koji je u dvije vlade bio ministar. Nije li kao član Sanaderova i Kosoričina kabineta mogao reći neku riječ?
I sam Penava je, čini se, prosvjed odlučio organizirati kao "municipalnu", općinsku akciju, kako bi sakrio činjenicu da ništa nije napravio u gradu. No nije pravilno procijenio dosege ovoga skupa, kao ni činjenicu da će se na taj vlakić ukrcati brojni nezadovoljnici ove zemlje. Na pitanje nije li Brkćeva uloga u organizaciji ovoga prosvjeda - a za nju doista nema nikakvih dokaza - prenapuhana ili možda izmišljena, jer bi Brkić time prosvjedovao protiv samoga sebe, naš izvor blizak stranci kaže:
"On možda nije imao veze s organizacijom prosvjeda, ali Penava je njegov čovjek i mogao ga je odgovoriti od toga. On ima dovoljan utjecaj na Penavu da je to mogao.
Brkić to, međutim, nije učinio pa mu je pripisana - u vrhu stranke - objektivna odgovornost za njegova vojnika, a onda je počelo cipelarenje.
"Ima tu još nešto. Ovo što ide protiv Milana Bandića rukovođeno je time da je Bandić percipiran kao ruski čovjek. Isti je slučaj s Brkićem. Čim se riješe Brkića, što je gotova stvar, ići će na Bandića. Bandić vodi borbu da se to ne dogodi, ali svima je već dosadio, a ovaj orden od Putina mu je presudio", kaže nam drugi izvor iz sigurnosnih krugova.
Bandiću će prije toga presuditi sud u Zagrebu, a nakon malog procesa za štandove, ide velika afera Agram. Do tada će biti vođa, kako se čini, po snazi treće ili četvrte političke skupine u zemlji, a za njegovo istiskivanje s tog mjesta potrudit će se menažerija koja je prodefilirala na Penavinu skupu. Čini se da je u Vukovaru došlo do prvog vidljivog zbližavanja Mosta i Neovisnih za Hrvatsku.
Miro Bulj, Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović, Željka Markić, možda i Stevo Culej mogli bi na idućim izborima, u koaliciji, uzeti dobar dio desnih glasova HDZ-u, koji će se ionako pomicati na centar, koji više nema političkih reprezentanata.
Andreja Plenkovića sad čeka Vukovar. Na ruku mu ide okolnost da će, prema protokolu, uz njega biti Kolinda Grabar Kitarović, heroina naše desnice, pa će fizičko razdvajanje biti teško izvesti, a nešto zvižduka Plenković će već preživjeti. Njega sad čekaju teži zadaci: stečaj ili likvidacija Uljanika, namicanje milijarde za državna jamstva, pa onda Petrokemija, možda i arbitraža za Inu. Neće mu biti lako.
Njegova Vlada nije provela potrebne promjene u ovoj zemlji, koja i dalje ide putem umjerenog propadanja, ali ta činjenica pada u drugi plan pred evidentnim zaključkom da bi bilo tko od ovih koji se nude preuzeti vlast bio još gori. Ako već ne bi zemlju odveo u čistu anarhiju, što je sasvim zamislivo.