Jedan od predavača na ovogodišnjoj (i za mnoge domaće katolike kontroverznoj) Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku bit će i 73-godišnji praški teolog i sociolog Tomáš Halík. Ovaj češki svećenik slovi za jednog od najvažnijih intelektualaca ne samo u svojoj domovini nego i u ostatku Europe. Šezdesetih godina prošlog stoljeća studirao je sociologiju, filozofiju i psihologiju u Pragu i Bangoru (Wales), ali zbog političke nepodobnosti nije mogao dobiti posao na praškom sveučilištu. Nakon što je na svojoj koži osjetio što znači biti disident, povezao se s tzv. podzemnom Crkvom, koja je također pod pritiscima komunističkog režima bila prisiljena na život u ilegali. U tim specifičnim okolnostima Halík je kriomice studirao teologiju te je 1978. potajno zaređen za svećenika. Pored tajnog svećeničkog poziva, za koji su rijetki znali, a on o tome još rjeđe govorio, radio je kao psihoterapeut s ovisnicima. Kasnije je pisao da njegovi roditelji i najbolji prijatelji nisu ni slutili da on zapravo živi dvostrukim životom. Nakon demokratskih promjena završio je poslijediplomske studije u Rimu i Pragu. Bio je generalni tajnik Biskupske konferencije u Češkoj te savjetnik predsjednika Václava Havela. 

Danas je duhovnik akademske zajednice u Pragu i aktivni član Papinskog vijeća za dijalog s onima koji ne vjeruju. Smatraju ga jednim od najznačajnijih teologa ateizma u postsocijalističkom društvu, a 2014. godine dobio je prestižnu Templetonovu nagradu zbog promicanja dijaloga između različitih religija i pogleda na svijet. Nakon što je posljednjih godinu i pol dana i sam bio klasificiran kao pripadnik tzv. rizične skupine, iskoristio je to vrijeme pripremajući online impulse i predavanja, koja je iz sablasno prazne praške crkve redovito pratilo desetak tisuća ljudi. Uglavnom, Tomáš Halík je čovjek čija riječ ima težinu. 

Posljednjih se mjeseci intenzivno bavi problematikom Crkve budućnosti te zagovara radikalnu promjenu perspektive. U svom nedavnom intervjuu naglasio je da se Katolička crkva nalazi pred temeljitim reformama i da to ne mora biti ništa loše, kako se to nerijetko i kod nas u Hrvatskoj zna predstavljati. Činjenica je da kršćanstvo u Europi gubi na atraktivnosti. Broj zainteresiranih za Crkvu je sve manji. Halík smatra da je ova pandemija, odnosno vrijeme zatvorenih crkvi, u ovom kontekstu pravi proročki znak upozorenja te da ne treba očajavati ili gubiti nadu. Ovo je samo pokazatelj da dosadašnjem načinu prakticiranja kršćanstva istječe rok trajanja. U temelju kršćanske poruke stoji da ono staro prvo mora umrijeti kako bi ono novo i bolje uskrsnulo ili oživjelo. Halík je uvjeren da se trenutna crkvena kriza neće riješiti kozmetičkim promjenama unutar strukture nego promjenom kompletne paradigme. Katolička crkva je jedna od rijetkih institucija u kojima su žene još nepravedno zapostavljene. Sad je vrijeme žena. No Tomáš Halík se pribojava da bi Crkva po ne znamo koji put mogla prespavati ovaj tzv. kairos trenutak: u 19. stoljeću smo izgubili radničku klasu, jednostranim antimodernizmom ostali smo bez dobrog dijela intelektualaca; mlađe generacije smo izgubili paničnom reakcijom na tzv. seksualnu revoluciju iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sad postoji realna opasnost da Crkva izgubi i žene. 

Halík u svojoj posljednjoj knjizi, “Vrijeme praznih crkvi”, piše da “kršćani nemaju monopol na Isusa” te da Boga, umjesto među živima, često traže među mrtvima. Sociološki detektirajući najveće izazove i probleme, teolog Halík razvija tri modela buduće Crkve: a. Crkva kao Božji narod na putu kroz povijest, b. Crkva kao škola kršćanske mudrosti, c. Crkva kao ratna bolnica, odnosno mjesto susreta i razgovora na otvorenome, te naglašava da poslanje Crkve nije misionizirati ili naviještati “pravu vjeru” nego jednostavno i bez velike buke pratiti ljude na njihovom svakodnevnom putu. 

Unatoč ravnodušnosti prema Crkvi kao instituciji, sociolog Halík piše o sve snažnijoj potrebi današnjeg čovjeka za duhovnošću. Zanimljivo je da tržište automatski reagira na tu potrebu te nudi jeftinu ezoteriju i štetnu pseudoduhovnost. Dodatnu opasnost ne samo za kršćanstvo nego i za cijelo društvo predstavlja izlaganje opasnim ideologijama političkih populista i religijskih fundamentalista, koji lakovjernima nude nekakav hibridni kršćanski identitet koji se redovito temelji na mržnji prema muslimanima, izbjeglicama i homoseksualcima. Nije ni čudo što katolički “hardlajneri” u Hrvatskoj sa zebnjom i oprezom gledaju na ovogodišnje dubrovačko ljeto.