Vojislav Šešelj, haški osuđenik i lider Srpske radikalne stranke, objavio je ovih dana kako je potpuno ravnodušan zbog iznenadne smrti Đorđa Balaševića, nazivajući ga “izdajnikom srpskog naroda”. Zato što je svojedobno odbio ići u rat.

S druge strane granice, HDZ je također bio prilično ravnodušan zbog naprasnog odlaska kantautora, zabavljača i pjevača za kojim su suze ronili od Vardara pa do Triglava. Kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, Davor Filipović, izjavio je kako nikad nije slušao Balaševića, priznao da zna samo jednu njegovu pjesmu, a onda otvorio pravu domoljubnu tiradu o ćiriličnom natpisu “Bećarac” u zagrebačkoj Ilici, kojim su se građani oprostili od prerano umrlog novosadskog pjevača. Iskoristio je ovu tužnu prigodu kako bi poslao važnu poruku o tome da u Hrvatskoj treba koristiti “službeno pismo latinicu”.

Zašto Šešelj s jedne strane granice i HDZ-ovci s druge strane nisu ronili suze za Balaševićem, poput stotina tisuća stanovnika njihovih država, pa i čitave regije, svih koje je dotakla Balaševićeva glazba?

Odgovor je višeslojan, ali jedan od glavnih razloga sigurno leži u činjenici da je Đorđe Balašević odavno prepoznat kao simbol Jugoslavije: ne one političke tvorevine koja je nestala u ratnom kaosu, nego simbol zajedništva i povezanosti naroda i građana iz država koje su nastale iz tog kaosa, kao i simbol nostalgije za predratnim i jednostavnijim vremenima. Nisu ga voljeli zato što je bio simbol mira i pomirenja, antiratnog raspoloženja, pacifističkog mentaliteta, simbol onoga što povezuje narode na prostorima bivše Jugoslavije, umjesto onoga što ih razdvaja. I na čemu postojano strvinare nacionalističke političke opcije na svim stranama novih državnih granica.

Netko je ovih dana, u poplavi in memoriama, konstatirao kako bi bilo korisnije da je više ljudi na ovim prostorima slušalo Balaševića jer bi u tom slučaju bilo manje mržnje, sukoba, nacionalnih trvenja, prijeteće ratne retorike, krvi i nasilja.
No dok je Balašević u posljednjih trideset godina figurirao kao guru jednog specifičnog aspekta društva, jednog mentaliteta, jednog svjetonazora i politike, na drugoj strani taj mentalitet, svjetonazor i politika svoje utjelovljenje pronašli su u Marku Perkoviću Thompsonu.

Sve ono što Balašević nije bio, na tome je Thompson izgradio karijeru i status. I sve ono što je Balašević bio, od toga se Thompson postojano udaljavao. Dok je Balašević bježao od rata, Thompson je u odori jurišao po Čikoli. Dok je Balašević karijeru održavao na antiratnim tonovima, Thompson je izrastao na ratničkoj histeriji.  

Pa kad se već raspravlja o tome da je Balašević bio predstavnik i zastupnik jedne vrste ideja, onda se, makar u hrvatskoj varijanti, Marko Perković Thompson nametnuo kao ona druga. Kao antipod Balaševiću, kao kontrapunkt svemu što iza Balaševića stoji. Kao glazbena podloga jednog dijela društva, onog direktno suprotstavljenog Balaševiću.

I kao što HDZ-ovci nisu slušali Balaševića, odnosno srame se to javno priznati, vjerujući da će im to zamjeriti njihovi birači, jednako žustro spremni su isticati kako vole Marka Perkovića Thompsona. HDZ-ovac Filipović odbacio je ovoga tjedna Balaševićev memento na ćirilici, kao što su HDZ-ovci prethodnih godina postojano hodočastili na Thompsonove spektakle ukrašene stiliziranom glagoljicom.
Balašević je prelazio granice bivše Jugoslavije, Thompson ih je cementirao.

U vrijeme dok je Balašević bio nepoželjan u (post)ratnoj Hrvatskoj, bojkotiran na radio postajama i hrvatskoj publici dostupan samo u Mariboru, Thompson je postao pjevač režima, vladajuće ideologije, partije i dominantne nacionalističke retorike. 
I zanimljivo, paralelno s Balaševićevim ponovnim ulaskom u Hrvatsku, Thompson se polako pretvarao u personu non grata, čak i u hrvatskim gradovima, a onda i od Slovenije širom zapadne Europe. 

Stoga, ako je Balašević bio simbol Jugoslavije koja je propala, onda se Thompson promovirao kao simbol Hrvatske koja se iz te propasti formirala. Balašević je bio promotor antinacionalizma, Thompson onog ekskluzivnog nacionalizma.
I stoga je komparacija ove dvojice pjevača istodobno priča o dubokom rasjedu u hrvatskom društvu, politici, javnosti, a često i o njihovu međusobnom sukobu.

Taj rasjed bio je vidljiv čak i među kandidatima za gradonačelnika Zagreba. Dok se HDZ-ovac Filipović odmicao od Balaševića, SDP-ovac Joško Klisović požurio se na Twitteru izraziti sućut i objaviti svoju duboku intimnu vezu s preminulim glazbenikom. Znajući da njegovi potencijalni birači sad liju suze, pišu srcedrapateljne statuse i općenito, prolaze istu onu katarzu koju su prolazili na Balaševićevim koncertima ili s Balaševićevim pjesmama na tulumima.

Balašević je soundtrack jedne Hrvatske, one koja želi nastaviti tamo gdje ju je prekinuo brutalan rat, sa svim podjelama, mržnjom i društvenom kontaminacijom, a Thompson promukli glas one druge Hrvatske, ratoborne, ksenofobične, nacionalističke, isključive i netrpeljive. One koja njeguje ljubav samo prema jednoj naciji, dok su Balaševića voljele baš sve nacije i narodi. 
Tamo gdje je svojedobno stao Balašević nastavio je Thompson. U kojem smjeru ćemo poći kad stane Thompson?