Iranski dronovi Shahed, relativno jednostavne i jeftine bespilotne letjelice, postali su ključni element asimetričnog ratovanja i promijenili su dinamiku modernih sukoba. Njihova masovna uporaba u napadima na Izrael te američke vojne baze diljem Bliskog istoka posljednjih nekoliko dana, kao odgovor na operaciju "Epski bijes", pokazala je kako se s tehnološki manje naprednim, ali brojnim sustavima može izazvati strateška i ekonomska šteta znatno superiornijem protivniku. Ovi dronovi, čije ime na perzijskom znači "svjedok", postali su simbol nove ere u kojoj precizni udari dugog dometa više nisu ekskluziva vojnih velesila.
Glavni i najpoznatiji model u ovoj seriji je Shahed-136, poznat i pod ruskom oznakom Geran-2. Riječ je o takozvanom "dronu samoubojici" ili lutajućem streljivu, dizajniranom za jednosmjerne napade na fiksne ciljeve. Njegov prepoznatljiv dizajn s delta-krilima, dužine oko tri i pol metra i raspona krila od dva i pol metra, optimiziran je za stabilnost i velik dolet, a ne za brzinu ili agilnost. Pokreće ga motor koji proizvodi karakterističan i glasan zvuk zbog kojeg su ga ukrajinski vojnici prozvali "mopedom" ili "kosilicom". Iako ga taj zvuk čini lakšom metom za detekciju, njegova niska cijena i masovna proizvodnja nadoknađuju taj nedostatak.
Iranian state media has released footage purporting to show scores of attack drones stockpiled in an underground bunker.
— The Independent (@Independent) March 2, 2026
Video released by Fars News Agency, a news service that is closely linked to the Islamic Revolutionary Guard Corps, shows rows of drones mounted on rocket… pic.twitter.com/70vPGa7ynX
Navigacijski sustav Shaheda-136 oslanja se na kombinaciju komercijalno dostupnog GPS-a i jednostavnog inercijalnog sustava. To ga čini manje preciznim protiv pokretnih ciljeva i ranjivim na napredno elektroničko ometanje, no dovoljno je učinkovit za gađanje velikih infrastrukturnih objekata poput elektrana, rafinerija ili vojnih baza. Rusija je u svojoj verziji, Geran-2, navodno zamijenila originalni navigacijski sustav vlastitim, koji koristi GLONASS satelitsku mrežu, čime je donekle poboljšana njegova preciznost i otpornost na ometanje. Bojeva glava koju nosi teška je između 30 i 50 kilograma, što je dovoljno za nanošenje značajne štete nezaštićenim ili slabo oklopljenim metama.
Strateška vrijednost Shaheda ne leži u njegovoj tehnološkoj sofisticiranosti, već u načinu na koji se koristi i ekonomskom pritisku koji stvara. Iran i njegovi saveznici, poput Hutista u Jemenu, lansiraju ove dronove u masovnim valovima, poznatim kao "rojevi". Cilj takve taktike je zasititi i preopteretiti napredne sustave protuzračne obrane, kao što su izraelska 'Željezna kupola' i 'Davidova praćka' ili američki Patriot. Čak i ako obrana uspije srušiti većinu dronova, dovoljan je jedan ili dva koji se probiju da bi napad bio uspješan.
Proizvodnja jednog drona Shahed-136 procjenjuje se na između 20.000 i 50.000 američkih dolara. S druge strane, jedna raketa presretač, koja se koristi za njegovo obaranje, može koštati od nekoliko stotina tisuća do nekoliko milijuna dolara. Tijekom napada u ožujku 2026., Iran je lansirao stotine dronova ne samo na Izrael, već i na američke baze u Kataru, Bahreinu, Kuvajtu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, prisiljavajući američku vojsku na masovnu potrošnju skupih presretača.
Brža i ubojitija inačica: Shahed-238
Kao odgovor na nedostatke modela 136, prvenstveno njegovu malu brzinu, Iran je razvio napredniju verziju, Shahed-238. Ova inačica ima mali mlazni motor, što joj omogućuje postizanje brzina između 500 i 800 km/h. Ta brzina drastično smanjuje vrijeme reakcije za protuzračnu obranu i čini je znatno težom metom za sustave poput protuavionskih topova, koji su se pokazali relativno učinkovitima protiv sporijeg modela 136. Shahed-238 dolazi u nekoliko varijanti, uključujući onu s infracrvenim ili optičkim sustavom navođenja za napade na pokretne mete, kao i verziju namijenjenu uništavanju radarskih sustava (anti-radarska verzija), čime izravno ugrožava samu protuzračnu obranu protivnika.
Učinkovitost i masovnost Shahed dronova natjerala je Sjedinjene Države na brzu prilagodbu. Kao izravan odgovor, američko Središnje zapovjedništvo (CENTCOM) krajem 2025. godine objavilo je razvoj vlastitog jeftinog drona nazvanog LUCAS (Low-cost Unmanned Combat Attack System). Priznali su da je LUCAS nastao reverznim inženjeringom zarobljenih iranskih Shahed-136 dronova. Ideja je bila "okrenuti scenarij" i iskoristiti istu taktiku jeftinog, masovnog oružja protiv Irana i njegovih saveznika. Prva borbena upotreba LUCAS dronova zabilježena je upravo tijekom sukoba u veljači i ožujku 2026. godine, čime je započela nova faza u ratovanju dronovima, gdje se obje strane koriste sličnom tehnologijom i taktikom.
Pojava dronova poput Shaheda predstavlja tektonsku promjenu u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi. Mogućnost izvođenja preciznih udara na velikim udaljenostima više nije privilegija tehnološki najrazvijenijih vojski. Iran, unatoč desetljećima sankcija, uspio je razviti i masovno proizvoditi oružje koje mu omogućuje projiciranje moći stotinama, pa i tisućama kilometara daleko od svojih granica. Procjene govore da Iran, uz pomoć Rusije, može proizvesti i do 400 dronova dnevno. Ova tehnologija ne ostaje samo u iranskim rukama; Teheran je dijeli sa svojim saveznicima diljem regije, što dodatno destabilizira Bliski istok i predstavlja trajnu prijetnju globalnoj trgovini i energetskoj sigurnosti.
