Nakon što je završio školu, Jean Bosco Akimana nije otišao na fakultet. Umjesto toga, otvorio je vlastiti posao, trgovinu u kojoj je prodavao razne napitke – od vode i sokova do alkohola. 

 - Zarađivao sam između 300 i 400 dolara mjesečno. Taj novac me podržavao i živio sam dobro - rekao je Akimana za United24Media, dodajući da je to bila dovoljna plaća za mladog čovjeka. Sve se promijenilo kada je Akimana stupio u kontakt s muškarcem po imenu Elias, koji mu je ispričao o mogućnosti studiranja u Rusiji. Akimana je zamolio Eliasa da ga uključi među kandidate. „Rekao mi je da mu pošaljem svoj pasoš kako bi ga poslao u Rusiju. On je zaprimio dokumente, a mjesec dana kasnije, ili malo više, dobio sam pozivnicu od ruske ambasade u Burundiju.

Akimana kaže da nije znao mnogo o zemlji u kojoj je planirao studirati. „Znali smo da je Rusija velika zemlja. Također, znao sam da su studenti iz naše zemlje već prije išli studirati u Rusiju.“ Međutim, bio je svjestan ruske potpune invazije na Ukrajinu. „Čuo sam za rat između Rusije i Ukrajine, ali nisam znao da bi student mogao biti poslan u rat; mislio sam da u rat idu samo obučeni vojnici.“ Nakon što je primio pozivnicu, otišao je u rusku ambasadu kako bi započeo postupak za vizu. Elias mu je na početku rekao da neće morati ništa plaćati. Ipak, čim je njegova viza bila spremna, pokazalo se da Burundijac mora platiti vlastite karte za Moskvu – 2.000 dolara, „a novac koji sam platio trebao bi mi biti refundiran nakon četiri dana u Rusiji.“

Ta povratna uplata nikada nije stigla.

Elias je također obećao da će studentima biti plaćeno nakon nekoliko mjeseci studiranja u Rusiji. Kada su ga pitali nije li mu to djelovalo sumnjivo, Akimana objašnjava: „Mislio sam da će nam možda nakon studija organizacije ponuditi poslove.“ Doista, Rusi su mu našli posao manje od tjedan dana nakon što je stigao u zemlju. „Nakon što sam dobio vizu, Elias mi je rekao da se pripremim, i da ćemo zajedno s ostalima otići u Rusiju“, prisjeća se Akimana. Kaže da su mu planovi u Rusiji bili studirati Građevinski inženjering na Fakultetu za građevinu. „Bilo nas je četvero koji smo otišli u Moskvu, svi Burundijci.“ Već su se upoznali ranije, prilikom podnošenja zahtjeva za vizu u ruskoj ambasadi u Bujumburi. „Rekli su mi da su i oni dobili pozivnice za studiranje u Rusiji.“ Akimana kaže da nisu znali što da rade u toj situaciji. „Nismo bili svjesni što smo potpisali. Mislili smo da potpisujemo za školu, ali iznenada su nas odveli vojnici.“ Uzimajući ih u vozilo, odvezli su ih. „Putovali smo dugo. Bili smo uplašeni, ali smo konačno stigli u kamp.“

Čim su muškarci stigli, dobili su vojne uniforme. Sljedeći dan, vojnici su im rekli da će početi s obukom. „Odbio sam ići, a oni su mi rekli da ostanem tamo. Oni koji su bili sa mnom, trojica momaka, bili su uplašeni. Jednostavno su išli kamo su im rekli“, kaže Akimana. „Tražio sam nekog kome bih mogao objasniti svoj problem, ali nisam našao nikog. Niko nije razumio moj jezik. Ugledao sam Pakistanca i pitao ga: ‘Što bi moglo pisati na tim papirima koje sam potpisao? Objasni mi.’“

MALO PO MALO Musk Rusima ugasio Starlink. Nastao kaos, Ukrajinci počeli napadati!

Prema riječima Burundijca, Pakistanc je rekao da su papiri koje je potpisao vojni ugovor za služenje u vojsci i da neće studirati. „Rekao mi je da moram prihvatiti ovo jer sam već stigao u kamp. Rekao sam mu da ne mogu ići u vojsku dok moja obitelj misli da studiram. Ostao sam tamo nekoliko dana, pokušavajući pronaći način da se vratim na studije, ali odbili su me.“

U drugom razgovoru, vojnik iz Pakistana rekao je Akimani da Rusija plaća 2,2 milijuna rubalja (27.300 dolara) za potpisivanje ugovora. „Kasnije sam ga pitao: Zašto nisam dobio nikakav novac? Nisam dobio ni rubalj. Ni jedan. Što se događa?“ Iako se prisjeća da je na svom telefonu vidio poruku da je na njegovom bankovnom računu bilo 4.800 rubalja (gotovo 60 dolara). Kasnije je došao zapovjednik i rekao da svi moraju kupiti radio uređaj“, nastavlja Akimana. „Otišao sam i rekao mu da je moguće kupiti ga, ali da prvo moram poslati novac u Burundi. Vratio mi je telefon, a kada sam provjerio račun, bilo je samo 2.000 rubalja (25 dolara).“ Nakon što je pokazao ovu razliku zapovjedniku, Akimana je rečeno da su Rusi poslali podatke policiji kako bi saznali tko je navodno koristio njegov račun. U međuvremenu, zapovjednik je odlučio da Burundijac počne obuku poput svih ostalih.

„Trenirao sam dva tjedna i nekoliko dana, ali ostali su trenirali četiri tjedna“, kaže on. „Za te dane koje nisam trenirao, to je bilo jer sam tražio načine da se vratim. Naučili smo kako pucati i bacati granate. Naučili su nas kako se kretati unutar rovova. Naučili su nas kako postaviti mine, ali mi, Afrikanci, nismo smjeli vježbati. Naučili su nas kako pomoći nekome u slučaju ozljeda, koristeći alat koji su nam dali.“ Akimana kaže da su on i ostali novopridošli živjeli u teškim uvjetima i bili loše tretirani. „Bili smo gladni; hranili su nas loše; a ponekad nam nisu davali hranu, dok nas nisu odveli na prvu crtu bojišta.“

Nakon što su završili obuku, vojnici su poslani na front. „Odveli su nas na mjesto koje su nam pokazali na karti—Donjeck.“

S dronovima iznad glave

Akimana kaže da je prije nego što su ga uhvatili ukrajinski vojnici, proveo „oko 10 ili više dana“ u regiji Donjeck. Insistira da nije izvršio nikakve misije, osim popravka neke opreme. „Osobno, nisam želio napadati. Htio sam pobjeći.“

Nakon što su stigli u regiju Donjeck, grupa vojnika, uključujući Akimanu, odvedena je na nepoznato mjesto. Kasnije su Rusi donijeli motocikle i odvezli ih—dvojicu Burundijaca i dvojicu Rusa—na pozicije. Došao je zapovjednik koji ih je poslao na drugo mjesto. „Pokazao nam je točku i rekao: ‘Vi dvojica idite tamo.’ I onda smo otišli, nije bilo lako, jer su iznad nas letjeli dronovi i stalno su padale bombe. Ali naredili su nam da idemo dok ne stignemo na mjesto koje su nam pokazali.“ Konačno su stigli na mjesto koje im je bilo pokazano i našli drugog vojnika koji ih je odveo do sljedeće destinacije. „Mjesto na koje smo otišli bilo je jako teško doći“, kaže on. „Ruski vojnik je otišao naprijed i ozlijedio se od mine.“

Akimana kaže da su nas dvojica bili na svojoj poziciji, a to mjesto bilo je blizu Ukrajinaca. „Bili smo tamo oko tjedan dana ili više“, kaže on. „Kad smo stigli, nismo imali hrane. Nismo imali ni vode. Rekao sam svom kolegi, koji je bio ruski državljanin: ‘Odlazim.’ Mislio je da se vraćam ruskim trupama.“

Međutim, Burundijac je odlučio predati se ukrajinskim vojnicima.

„Rusija nije mirno mjesto“

„Kad sam prišao ukrajinskim vojnicima, nisam imao nikakvo oružje ni ništa s čim bih se borio“, kaže on. „Ukrajinska vojska me uhvatila, i lijepo su me tretirali. Bio sam žedan, a dali su mi vode.“

Akimana je oduzet pasoš i telefon, bio je osiguran i odveden na drugo mjesto. „Rekli su da će mi telefon biti vraćen. Predali su me dvojici ukrajinskih vojnika, i oni su me odveli na drugu poziciju.“

Sada, dok je u pritvoru, Akimana pokušava uvjeriti afričke ljude da izbjegavaju putovanja u Rusiju.