Nasilnici u Hrvatskoj i dalje mogu mirno premlaćivati. Ne moraju se bojati zatvora, niti da će ostati bez posla i biti stigmatizirani. Sve to će doživjeti žrtva, a ne njezin nasilnik. To je prava i stravična istina o našoj državi, članici Europske unije i potpisnici Istanbulske konvencije, danas u 21. stoljeću, 29 godina od neovisnosti.

I posljednji pravilnik o postupanju u slučajevima nasilja, koji je upravo objavljen na stranicama Ministarstva koje predvodi Nada Murganić, opet se u nekoliko navrata ponavlja da je nasilje osobna odgovornost žrtve.

Izvrsno je da je Inicijativa #spasime okupila tisuće ljudi na Tomislavovom trgu u Zagrebu, predivno je da su se uključili svi mediji i podržali ih. Ali to i dalje nije dovoljno. Toleriranje obiteljskog nasilja i ponižavanje žrtve zapravo su duboko ukorijenjeni u naše društvo i ono se u Hrvatskoj podrazumijeva. Svojim nedjelovanjem sve hrvatske državne institucije to već desetljećima jasno poručuju žrtvama. 

Tijekom 90-ih nije postojao doslovno niti jedan jedini zakon koji bi na bilo koji način sankcionirao obiteljske nasilnike. Prijave su se podnosile samo zbog kršenja javnog reda i mira jer je nasilnik tukao, a žrtva preglasno zapomagala. Ovih dana, dakle četvrt stoljeća kasnije, nešto slično se dogodilo u središtu Zagreba usred bijelog dana. Mladu djevojku brutalno je isprebijao nasilnik, a policija ga je prijavila za kršenje javnog reda i mira. Ista ta policija mogla se pozvati na Kazneni zakon u koji je još 2015. godine ponovno uvršteno i djelo nasilničkog ponašanja, kao i obiteljskog nasilja koje se goni po službenoj dužnosti, ali to nisu učinili, kao što to ne rade ni u drugim slučajevima.

E sad ih ima Plenki spašava svoje ministre, oni mu sada duguju sve

Početkom 2000-ih percepciju obiteljskog nasilja u Hrvatskoj, promijenila je jedna pretučena strankinja. Njezino ime je Magali Boers i bila je udana za tadašnjeg hrvatskog diplomata, bivšeg hrvatskog veleposlanika Ljubomira Čučića. Budući da joj nije pomogla ni jedna hrvatska institucija, tim više jer je bila riječ o 'uglednom' i vrlo utjecajnom dužnosniku, izašla je pred medije sva u masnicama i sustav je počeo reagirati. U to vrijeme prva SDP-ova vlada nije učinila mnogo, ali je pomaknula stvari.

Zakonom o ravnopravnosti spolova iz 2002. godine, oformio se Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a zakon je zaštitio žene od izravne i neizravne diskriminacije, što je uključivalo i nasilje nad ženama. Zahvaljujući slučaju Magali Boers i njezinoj priči, donesen je 2003. godine Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je propisao i oblike obiteljskog nasilja i široku lepezu zaštitnih mjera, a u rješavanje se krenulo sveobuhvatno i sustavno uključivanjem brojnih institucija, od MUP-a i policije, centara za za socijalnu skrb, pravosuđa, zdravstva i edukacijskih ustanova.

U idućoj Vladi Ive Sanadera, tadašnja potpredsjednica Vlade, a nakon toga premijerka Jadranka Kosor, učinila je mnogo za svog mandata. Uvrstila je u državni budžet i nevladine udruge koje su otvorile sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja, i tako im omogućila poslovanje.

Sve do ponovnog dolaska SDP-a na vlast, postojao je dakle zakon koji je imao sitnije nedostatke i uz male izmjene, Hrvatska je mogla dobiti sasvim solidnu regulativu koja bi kažnjavala obiteljske nasilnike i pružala kvalitetnu zaštitu ženama i djeci. Ali, 2011. godine dolazi SDP, a ministrica socijalne politike i mladih postaje Milanka Opačić i tada za žrtve nasilja počinje noćna mora koja traje sve do danas.

Obiteljsko nasilje vratilo se u praksi uglavnom u domenu prekršajnog prava, pa i ne čudi da se prebijanje žena i djece, ukoliko im se ne slome kosti, počelo kažnjavati novčanim kaznama ili, vrlo rijetko uvjetnom zatvorskom kaznom. Prema podacima koje je ovih dana predočila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u 2017. godini prijavljeno je zbog obiteljskog nasilja ukupno 12.060 osoba od čega je 11.556 za prekršaj, a samo 554 za kazneno djelo nasilja. Od svih prekršajnih prijava, samo 7 posto je dobilo bezuvjetne zatvorske kazne, a 93 posto novčane ili uvjetne kazne.

Upomoć tata! "Plenki je Gabin politički otac, ona u njemu vidi Boga"

Ali nasilnik nije jedini koji dobiva prekršajnu prijavu. U čak 60-70 posto slučajeva, nasilnici prijavljuju žrtvu zbog verbalnog nasilja. Dakle ako žrtva nasilniku kaže:'Prestani me tući, idiote!' dobiva prekršajnu prijavu za verbalno nasilje, što samo pokazuje da policija u postupanju ne želi ili ne zna prepoznati žrtvu.

Iako su SDP-ovci 2013. potpisali Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama – skraćeno Istanbulsku konvenciju, Milanka Opačić držala je dokument u ladici, a SDP-ova ga vlada nikad nije ratificirala iako je bio krucijalan za žrtve obiteljskog nasilja. Opačić je tad objasnila da 'Hrvatska za to nema novaca'. Policijski podaci pokazali su da je između 2013. i 2017. u Hrvatskoj bilo 195 ubijenih osoba, od čega je 91 bila žena.

Umjesto da zaštiti žrtve, institucije su ih svojim procedurama i praksom, počele dodatno maltretirati. Primjerice, žene moraju biti 'kooperativne' prema CZSS, kao i nasilniku od kojeg se razvodi. Ukoliko ne bude 'kooperativna', centar ili nasilnik, ili pak oboje, mogu je kazneno goniti, a za to joj je zapriječeno šest mjeseci bezuvjetnog zatvora ili 30 do 60 tisuća kuna kazne. 

Pa, kako u praksi izgleda 'nekooperativnost'? Ako primjerice žrtva odbije susret s nasilnikom u prostorijama CZSS ili ako mu ne želi osobno dovesti djecu na viđanje zbog straha, zakon joj ne dopušta da djecu dovode treće osobe od povjerenja. Dakle, država tjera žrtvu zlostavljanja na ponovne susrete sa zlostavljačem, a iz crnih kronika znamo kako takve situacije obično završe.

U centrima za socijalnu skrb praksa je da uvjeravaju žene da prihvate zajedničku skrb nad djecom sa zlostavljačima jer je to – za dobrobit djece. Ukoliko nisu bile 'kooperativne' događalo bi se da pravomoćno osuđeni nasilnici dobiju skrb nad djecom. Također, uobičajena je praksa da majke moraju svoju djecu voditi u posjet očevima koji zbog nasilja sjede u zatvoru. Vjerojatno također za dobrobit djece. Uostalom, nedavni slučaj s Peščenice jedan je od svježijih primjera potpune nekompetentnosti radnika u Centrima za socijalnu skrb (CZSS). Pravomoćno osuđeni obiteljski nasilnik recidivist, na prijedlog djelatnika CZSS-a, pušten je iz zatvora da čuva djecu dok je majka u bolnici na operaciji. Završilo je tako da je već drugi dan alkoholizirani monstrum na ulici prebio 14-godišnju kćer.

Prosvjed Poziv državi: Tri mjere za smanjenje nasilja u obitelji

U vrijeme kad je bila ministrica, Milanka Opačić došla je čak na ludu ideju da postepeno ukida sigurne kuće. Kako je tad rekla, 'pokrenula bi zakonske mehanizme kojima bi se, umjesto da žene i djecu smješta u skloništa, iz zajedničkog kućanstva udaljilo zlostavljača'. Zaboravila je samo da ženama koje prožive obiteljsko nasilje treba temeljita psihološka pomoć kako bi se riješile tzv. Stockholmskog sindroma zbog kojeg su se mnoge vraćale zlostavljačima. I to je razlog zašto je boravak žrtve u sigurnim kućama iznimno važan segment u procesu liječenju trauma.

U Hrvatskoj ovog trenutka djeluje 17 savjetovališta i sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja. E sad, tko sve može oformiti sklonište? Mogu ih dakle pokrenuti državne ili crkvene institucije, ili pak aktivistice nevladinih udruga, koje se same organiziraju i pomažu drugim ženama u nevolji. U Hrvatskoj, kao i u svim razvijenim zemljama svijeta, takve kuće nevladinih udruga najbolje funkcioniraju jer osim što inzistiraju na tajnosti lokacije, pružaju djeci i ženama najhumanije uvjete za mirni život nakon proživljene traume, i najstručniju pomoć jer su za to posebno educirane. Ali njihov rad umnogome ovisi o lokalnim i državnim institucijama, pored ostalog i zato jer im trebaju dati prostor u koji će smjestiti žrtve.

Primjerice – Autonomna ženska kuća Zagreb - AŽKZ -  prva je te vrste u ovom dijelu Europe i počela je s radom početkom 90-ih. Od novca koje su prikupljale i dobivale iz proračuna ili od donacija, ženama i djeci bi osiguravale smještaj, hranu i nerijetko odjeću. Spašavajući goli život, zlostavljane žene u sklonište često puta dolaze i bez osobnih stvari, a nerijetko i bez osobnih dokumenata koje im nasilnici oduzmu. To znači da dolaze i bez novaca, a najčešće ih odbaci i ostatak obitelji zbog stigme. U takvim kućama žene i djeca dobivaju svu potrebnu psihološku, pravnu i medicinsku pomoć, plaćaju se troškovi školovanja djece. Nakon izvjesnog vremena, kad žene steknu dovoljno samopouzdanja, pomaže im se da pronađu posao i da se ekonomski osamostale. No, prije toga moraju proći i psihološke tretmane, kao i mukotrpne procedure razvoda što znači da prolaze kroz centre za socijalnu skrb i sudove. Može proći i po nekoliko godina prije no što zlostavljane žene započnu novi život.

Sasvim drugačija vrsta skloništa su domovi za žrtve nasilja koje su osnovale institucije, poput državnih ili karitativnih. Iako su korisne, nažalost ne jednom se događalo da su takve ustanove premalo pazile da adresu skloništa zadrže u tajnosti. Stoga bi nasilnici vrlo brzo pronašli žene i djecu pa ih milom ili silom vraćali u deveti krug pakla.

Za razliku od ulaska u sigurne kuće nevladinih udruga, procedura za ulazak u domove koje osnivaju institucije, mnogo su kompliciranije. Prvi preduvjet je da žrtva prethodno prijavi nasilnika policiji i drugi uvjet je da prođe liječnički pregled, što neki put u praksi, naročito u manjim mjestima, znači da je žrtva doslovno pokretna meta. Tek nakon toga prima ih se u sklonište. Problem je dakle, s takvim 'institucionalnim' skloništima, što često puta njihovo osoblje, unatoč formalnom obrazovanju, nije dovoljno usko specijalizirano i educirano za ophođenje s ovom iznimno osjetljivom i ranjivom populacijom. Evo i nekoliko konkretnih primjera:

Lokot na vratima hladnjaka uobičajena je slika ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja u jednom takvom skloništu u Hrvatskoj. Hladnjak se zaključava u večernjim satima i tako ostaje sve dok ujutro ne dođe kuharica. Razlog? Jer žene i djeca u vrijeme dok nema kuharice znaju ogladnjeti, pa pojesti namirnice. Istovremeno, u sobama ne smiju imati nikakvu hranu, pa djeca ne smiju poželjeti recimo - ni obične slane štapiće ili bananu prije spavanja, jer krše kućni red i mogu biti zbog toga izbačeni. Ali zato, ukoliko iz bilo kojeg razloga zakasne na doručak, ručak ili večeru, ostaju bez obroka. Nije naravno situacija u svim institucionalnim skloništima toliko grozna, ali nažalost primjera o neprikladnom ophođenju ima još.

U drugom skloništu karitativnog karaktera, jedna pekara donira kruh i peciva koja tog dana ne uspiju prodati. Budući da je sklonište izdvojeno i udaljeno nekoliko kilometara od pekare, svaku večer po jedna od žena, ponekad i s djecom koja se od nje ne žele odvojiti, pješači više od pola sata. Nekad po kiši, nekad po snijegu i hladnoći. A onda se istim putem vraćaju nazad s prepunim torbama kruha.

Treći slučaj: Jedan od takvih domova pokrenuli su socijalni radnici koji su svojedobno ostali bez posla. U tom domu ne trpe baš kad traumatizirane žene previše plaču. Stoga ih šalju najprije psihologu, a ako ni on ne pomogne, odlaze psihijatru koji im propisuje tablete za smirenje od kojih po cijele dane spavaju.

No, vratimo se vremenu Jadranke Kosor i onom što je slijedilo kasnije. Kaže se da je ponekad novac najbolji način da se pokaže koliko nam je do nekoga stalo. Kosor je tako uvela trostruke izvore financiranja sigurnih kuća, pa od tada, zahvaljujući njoj, ove su kuće dobivale sredstva iz tri izvora. Po 30 posto od lokalne samouprave, isto toliko od županija i još 30 posto od države, preko nadležnog ministarstva. Evo kako je to izgledalo na primjeru Autonomne ženske kuće Zagreb – AŽKZ u čijem sklopu postoji Sigurna kuća. Tražili smo tabele o financiranju u posljednjih 10 godina, tijekom tri vlade – one Jadranke Kosor od 2009- 2011. Zatim SDP-ove vlade od 2012-2016., zatim nakaradne vlade Tomislava Karamarka, Tima Oreškovića i Bože Petrova koja je trajala od siječnja do listopada 2016., i konačno Plenkovićeve vlade od 2016. do danas. Evo kako su se iz godine u godinu drastično smanjivala izdvajanja:

U vrijeme Jadranke Kosor tadašnje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku 2009. godine je izdvojilo za AŽKZ 560.000 kuna, ali se već 2010. taj iznos smanjio na 503.437 kuna. Socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića još je više smanjila taj iznos - na 485.000, pa na 456.000 u 2012. Vratili su taj iznos na 525.000, a kad je 2016., na vlast došao Karamarko i njegova sramotna Vlada, oni su im srezali novac na 340.000 kuna, koliko i danas dobivaju od države.

Iznimka je Grad Zagreb i Milan Bandić koji cijelo vrijeme uplaćuje isto – po 560.000 kuna i ako zbog nečega treba pohvaliti budućeg doktora, onda je to financiranje ovog skloništa za žene i djecu žrtve nasilja.

No, sa Zagrebačkom županijom je već sasvim druga priča. Vječniji od Stonehengea zagrebački župan Stjepan Kožić beskrupulozno je skresao financije s početnih 560.000 kuna u 2009. na 250.000 već u 2010., da bi 2016. iznos smanjio na bijednih 165.000 i konačno u 2018. povećao na 190.000 kuna. Za 2019. natječaj je u tijeku, ali teško da će se vratiti na početni iznos.

Premijer Plenković neki dan obećao je predstavnicama Inicijative #spasime dvije stvari koje će učiniti u najkraćem mogućem roku: otvoriti telefonsku SOS liniju koja će raditi od 0-24 i osnovati radnu skupinu koja bi prije ljetne saborske stanke trebala donijeti novi Zakon o nasilju u obitelji. U planu mu je, kako je rekao, otvoriti još šest skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, jer ih toliko nedostaje u šest županija. Inače, za njegovu informaciju, SOS telefonska linija već postoji u Hrvatskoj i radi od 0-24 od 5. ožujka 1987. godine, jer je Hrvatska prva zemlja u istočnoj Europi koja je dobila ovu liniju. Dakle, treba ju samo bolje financirati i dodatno educirati zaposlenike.

Nitko ne sumnja u premijerove najbolje namjere, ali problem u Hrvatskoj je mnogo širi i sveobuhvatniji od izgradnje nekoliko kuća. Sve što je premijer bona fide obećao, još su uvijek samo kozmetički zahvati koji neće promijeniti mnogo. Ono što bi promijenilo doista situaciju u Hrvatskoj je prije svega prebacivanje obiteljskog nasilja isključivo u domenu kaznenog prava. Jer danas se kazneno prijavljuje nasilnik samo onda ako je prethodno već prijavljen za neko nasilje i pravomoćno osuđen prekršajno. Dakle, poruka je premlaćenima: Pik-puj, prvi put ne vrijedi!

Ovakva praksa policije i sudova jako se uklapa u informaciju koju je nemoguće provjeriti, a zvuči doista monstruozno. Naime – prije nekoliko godina predstavnici CZSS, policije i pravosuđa dogovorili su se da će djelovati tek ako žena treći put prijavi istog nasilnika. Ovakav tajni dogovor, kao puzzle se uklapa u uobičajenu pravosudnu praksu da se kazneno goni tek za ponavljanje nasilja, a sve to se dalje idealno uklapa u odluku da se nasilje sve više prebacuje u domenu prekršajnog prava, jer bi inače kazneni sudovi bili pretrpani slučajevima obiteljskog nasilja. I eto – hrvatska država i njezine institucije odlučile su brzo i efikasno riješiti visoku stopu obiteljskog nasilja - blažim kaznama za zlostavljače. 

Iako je Sabor 1. listopada 2018. usvojio Istanbulsku konvenciju, ona je i danas mrtvo slovo na papiru. Tako će i ostati, sve dok se ne promijene obrasci ponašanja zaposlenih u svim državnim institucijama koje dolaze u dodir sa žrtvama nasilja, i kad se njihovi propusti u radu počnu ozbiljno kažnjavati. Pa ako je potrebno, zbog toga smijeniti i neke ministre, čemu Plenković – kako vidimo - uopće nije sklon. Problem je u tome što on sam nema vremena da se udubi i detaljno prouči sve probleme s obiteljskim nasiljem, kao što je to svojedobno učinila Jadranka Kosor, a resorni ministri odgovorni za rješavanje problema su nažalost – tragično nesposobni. Zbog toga će, nakon svega, rezultat opet biti nekakvo polovično rješenje.

Centri za socijalnu skrb ostaju crna rupa sustava. Ministrica Murganić hvali se da je 38 godina u resoru i da dobro poznaje situaciju, a istovremeno resor joj se pred nosom raspada. Teško da ona može biti osoba koja će provesti kvalitetnu reformu. Socijalne službe do sad su se pokazale potpuno nesposobne da predvide i spriječe ubojstva i premlaćivanja žena i djece, što im je u opisu radnog mjesta. Uostalom, što reći Nadi Murganić, koja je 2017. godine u radnu skupinu za izradu Nacrta prijedloga Zakona o ratifikaciji Istanbulske, pozvala pored ostalog i Ivana Prskala iz Građanske inicijative Ordo Iuris Hrvatska. 

Riječ je o opskurnoj konzervativnoj inicijativi iz Poljske koja još nije ni registrirana u Hrvatskoj i koja– kako je rekao Prskalo inače odvjetnik iz Slavonskog Broda – inzistira na konzervativnim vrijednostima nerođene djece, braka i obitelji. Naravno, u radnoj grupi bio je i 'obiteljaš' Ivan Munjin, kao i Daniel Glunčić, Hrvat iz dijaspore i desna ruka Ive Stiera, inače predvodnika tvrde desne frakcije HDZ-a. 

Ništa bolje nije ni u resoru Davora Božinovića, ministra MUP-a čiji policajci na terenu ne znaju ili ne žele razlikovati kazneno djelo od prekršaja, i žrtvu od nasilnika. Treba li vjerovati i ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću da će natjerati suce da bez dvojbi odrežu zatvorske kazne za one koji prebijaju slabije od sebe? Vjerojatno neće, jer će se pokazati da su nam zatvorski kapaciteti premali, a nemamo ni mehanizme, niti dovoljno zainteresiranih stručnjaka koji bi zlostavljače u zatvorima učili kontroli bijesa.

U slučaju žrtava obiteljskog nasilja, najbolji pokazatelj koliko nam je do njih doista stalo je novac. Financiranje skloništa i educiranje ljudi koji dolaze u kontakt sa žrtvama košta. A košta i boravak žrtvi u skloništima. Kad se za sve to pronađe dovoljno novca u budžetu i dovoljno volje da se doista promijeni društvena klima, možda više neće biti potrebni ni lokoti na hladnjacima niti pješačenje nekoliko kilometara po kruh.

Ono što premijer treba hitno shvatiti jest da najprije treba riješiti sve sistemske probleme stare nekoliko desetljeća. Ako u tome uspije, otvaranje još nekoliko skloništa tad vjerojatno neće biti više ni potrebno.

A ako se doista želi riješiti problem obiteljskog nasilja u Hrvatskoj, onda bi se trebalo postupiti upravo ovako kako je Neva Tolle i Autonomna ženska kuća Zagreb vapile i molile i predlagale hrvatskim institucijama još 2010. godine. Objavljujemo još jednom isti dokument, pa možda premijer Plenković shvati i naredi svojim ministrima da sve ovo usvoje. 

Ovako i nikako drugačije, i tu alternative nema:

Zahtjevamo već od danas promjenu svakodnevne prakse rada po resorima kako slijede:

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

odvojeno ispitujte zlostavljača i žrtvu

obavezno privedite svakog zlostavljača prekršajnom/kaznenom sudu, prekinite praksu privođenja zlostavljača nakon tek treće policijske intervencije

vjerujte izjavi žene – žene ne lažu o zlostavljanju

redovito izričite mjeru opreza za ženu /djecu u slučajevima partnerskog nasilja

promijenite praksu pokretanja prekršajnih postupaka protiv žene žrtve nasilja

partnersko nasilje nije svađa – žena ima pravo na nužnu obranu od napada

provjerite svaku dojavu o oružju – pronađite ga i oduzmite

po dojavi o partnerskom nasilju, ukoliko zlostavljača ne možete pronaći, odmah raspišite tjeralicu

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA

usvojite zakonom propisanu praksu da se sudski postupci partnerskog nasilja moraju rješavati hitno, bez odgode, a ne u redovnom sudskom postupku

zaštitite ženu žrtvu od novog nasilja kroz odvojena ročišta

hitno izdajte privremenu mjeru o skrbništvu

smanjite strah, spriječite retraumatizaciju, omogućite kvalitetnije svjedočenje žene žrtve nasilja na prekršajnom/kaznenom sudu kroz redovitu upotrebu video linka

zaštitite žene/djecu žrtve partnerskog nasilja kroz obavezno izricanje mjere opreza od strane suda do pravomoćnosti rješenja o zaštitnim mjerama

žena ima pravo na nužnu obranu od napada – nikad ne kažnjavajte žrtvu

u slučajevima partnerskog nasilja usvojite praksu izricanja maksimalnih, a ne minimalnih kazni za zlostavljače

vjerujte svjedočenju žene – žene ne lažu o svojim iskustvima o zlostavljanju

zaštitite ženu žrtvu nasilja i usvojite praksu izricanja zabrane susreta te druženja zlostavljača sa djecom sve dok zlostavljač ne promijeni svoje nasilno ponašanje i ne pokori se drugim nalozima suda

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO RH

vjerujte ženama – žene ne lažu o svojim iskustvima o zlostavljanju

po saznanju o partnerskom nasilju istražite svaki prijavljeni slučaj

u predmetima partnerskog nasilja, postupajte po hitnoj, a ne redovnoj proceduri

na svim ročištima, u kaznenim postupcima zbog partnerskog nasilja, osigurajte prisustvo predstavnice/ka općinsko – državnog odvjetništva

CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB

vjerujte iskazu žene – žene ne lažu o svojim iskustvima o zlostavljanju

zaštitite ženu žrtvu partnerskog nasilja kroz održavanje odvojenih postupaka posredovanja

u slučaju opetovanog partnerskog nasilja, zaštitite ženu i djecu prijedlogom sudu o privremenoj zabrani viđanja djece i oca zlostavljača – pravo na psihofizičku sigurnost žene/djece važnije je od prava oca na kontakte s djecom

redovito informirajte žene i isplaćujte iznos alimentacije kad otac to ne čini

usvojite praksu redovitog podnošenja kaznenih prijava protiv očeva umjesto kojih Centri za socijalnu skrb isplaćuju alimentaciju

po svakom saznanju o partnerskom nasilju podnesite prijavu policiji

formirajte pismeno mišljenje sudu da se oduzme roditeljsko pravo očevima koji opetovano ugrožavaju živote žena i djece

Također zahtjevamo da se u svim resorima pod hitno uvede redovna upotreba instrumenata za procjenu opasnosti. Radi se o već uhodanoj praksi u većini europskih zemalja, a koja omogućuje procjenu rizika od ponavljanja nasilja, nanošenja lakih/teških tjelesnih ozljeda, te mogućih ubojstava. Upotreba ovakvih instrumenata značajno bi doprinijela smanjenju daljnjeg nasilja protiv žena, pa tako i ubojstava žena.

Očekujemo od Vas da ozbiljno razmotrite i uvažite naše prijedloge kako bismo zajedničkim znanjima i iskustvima odmah unaprijedili zaštitu žena i djece žrtava partnerskog nasilja, te nasilje protiv žena i djece sveli na najmanju moguću mjeru.