Jedna ljudska gesta ministra obrane Damira Krstičevića pokazala je da taj čovjek ne živi u zemlji sinkope. Posjetio je u bolnici časnu starinu, generala zbora Petra Stipetića, jednog od najuspješnijih hrvatskih ratnika i taktičara u Domovinskom ratu, gdje se liječio od pretrpljenog moždanog udara. Stipetić je bio u 82. godini. Nije ni čudo da su ga stisle godine, pa i bolest. Ali stari general ne priznaje takvu vrstu distrakcije.

Krstičević i Stipetić imaju povijest. Ratni su drugovi. Početkom agresije na Hrvatsku obojica su krenula braniti Hrvatsku. Stipetić je skinuo oficirsku uniformu bivše JNA i stavio hrvatski grb na svoju časničku kapu. Krstičević, golobradi mladić, baš je završavao vojnu akademiju, pa im je prije formalne diplome pokazao fige i prijavio se u Zbor narodne garde.

Obojica su imali impresivan ratni put. Krstičević je s 4. gardijskom briljirao u Oluji, a Stipetić je, nakon početnih problema na sjevernom pravcu i smjene lošeg zapovjednika, poveo demoralizirane vojnike 2. gardijske i domobrane, oslobodio Petrinju te u okruženje doveo srpski 21. kordunski korpus tzv. VRSK. Fotografije nasmijanog Damira Krstičevića s generalima HV-a na slobodnoj Kninskoj tvrđavi i Stipetića s cigaretom, dok mu prijavak predaje poraženi krajinski pukovnik amblematske su slike povijesne hrvatske pobjede nad srpskom agresijom. Politički i svjetonazorski Krstičević i Stipetić nisu isti.

Stipetić je uvijek bio lijevo, na distanci s nizom visokih časnika HV-a koji su bili dio tzv. domovinske kvote. Ponekad marginaliziran i gurnut u stranu. A Krstičević je građanski konzervativac koji je, nakon naprasno prekinute vojne karijere, ušao u privatni biznis i kasnije u politiku. S HDZ-om. No te razlike nisu nikad poništile ono što Krstičević i Stipetić zapravo jesu i po čemu se međusobno poštuju: braća po oružju. Koji su, kad je najviše trebalo, zajedno stali na kraj agresiji na njihovu zemlju. Njih dvojica zapravo pokazuju i kakvo bi naše društvo trebalo biti.