U četvrtak, 30. listopada 1875. godine, na aerodromu u Tivtu skupina čehoslovačkih turista ukrcavala se u zrakoplov jugoslavenske kompanije Inex-Adria Aviopromet. Iza njih su bili dani provedeni na Jadranu, izleti i posljednji odmori prije povratka hladnoj srednjoeuropskoj jeseni. Pred njima je bio kratak let do Praga, a zatim povratak obiteljima i svakodnevnom životu. Nitko od putnika nije mogao znati da će se njihovo putovanje pretvoriti u najveću zrakoplovnu katastrofu u povijesti današnje Češke. Samo nekoliko kilometara od praškog aerodroma, gotovo na samom završetku leta, njihov će zrakoplov nestati u gustoj magli, udariti u drveće i raspasti se među kućama i vrtovima predgrađa Suchdol. Od 120 ljudi u zrakoplovu, 79 će izgubiti život. Među preživjelima bit će i jedna mlada stjuardesa, koju je, prema njezinu vlastitom svjedočanstvu, spasila gotovo nevjerojatna slučajnost.
Jugoslavenski McDonnell Douglas DC-9-32, registracijskih oznaka YU-AJO, toga je jutra najprije poletio iz Dubrovnika prema Tivtu, gdje je trebao preuzeti posljednju skupinu čehoslovačkih turista koji su ljetovali na crnogorskoj obali. Bio je to dio velikog turističkog programa u kojem su jugoslavenski hoteli ugostili tisuće gostiju iz Čehoslovačke. Prema tadašnjim izvještajima, samo je u hotelu Plavi horizonti tijekom sezone boravilo oko 7800 čeških turista. Za zrakoplovnu kompaniju ovakvi su letovi bili uobičajen posao. Jugoslavija je sedamdesetih godina bila jedno od omiljenih odredišta turista iz istočne Europe, a zračni prijevoz postajao je sve važniji dio njezine turističke industrije. U 7 sati i 47 minuta DC-9 poletio je iz Tivta prema Pragu. Na letu JP 450 nalazilo se 115 putnika i pet članova posade. Zrakoplovom je upravljao iskusni kapetan Miodrag Marović, a uz njega je bio kopilot Jovan Popov. Obojica su imali tisuće sati letačkog iskustva. U putničkoj kabini radile su tri stjuardese. Prvi dio putovanja prošao je potpuno mirno. Putnici su kroz prozore promatrali krajolik, a neki su poslije pričali kako su tijekom leta vidjeli čak i obrise Alpa. Činilo se da će za nešto više od sat i pol biti u Pragu. No, dok je zrakoplov prilazio čehoslovačkoj prijestolnici, vremenske prilike počele su se pogoršavati. Nad gradom se spustila gusta magla, a u kontrolnom tornju aerodroma Ruzyně već su znali da slijetanje neće biti jednostavno.
Problem nije bila samo magla. Toga jutra na praškom aerodromu nije radio ILS, sustav za instrumentalno slijetanje koji pilotima pokazuje nalaze li se točno na pravcu piste i na pravilnoj putanji spuštanja. Izvan funkcije bio je i precizni prilazni radar PAR, dok je druga uzletno-sletna staza bila zatvorena. To je značilo da posada ne može računati na najvažnije tehničke sustave koji omogućuju sigurno slijetanje pri slaboj vidljivosti. Na raspolaganju su joj ostali radiofarovi NDB, koji su pružali informacije o smjeru, ali nisu omogućavali jednako precizno vođenje prema pisti. U takvim okolnostima piloti su morali posebno pažljivo pratiti visinu, položaj zrakoplova i propisanu proceduru prilaza. O dramatičnoj situaciji u kokpitu svjedoče sačuvani zapisi razgovora između pilota i kontrole leta. Kada su kontrolori obavijestili posadu da ILS i PAR nisu u funkciji, iz kokpita je stiglo pitanje: "Razumijem, ali što ćemo sada?" Kontrolor im je odgovorio da mogu čekati poboljšanje uvjeta iznad Praga ili preusmjeriti zrakoplov na drugi aerodrom. Piloti su zatražili trenutak za odluku. Potom su još jednom provjerili informacije o vidljivosti i navigacijskim uređajima. Kontrolni toranj potvrdio je da rasvjeta piste i prilazna svjetla rade te da su radiofarovi ispravni. Posada je odlučila nastaviti prema Pragu. Bila je to odluka koja će se poslije pokazati kobnom. Zrakoplov je dolazio s jugoistoka, a procedura je predviđala prelet preko grada, zaokret sjeverno od Praga i završno usmjeravanje prema pisti 25. U normalnim okolnostima takav manevar ne bi predstavljao osobit problem za iskusne pilote. Međutim, bez preciznih navigacijskih uređaja, u gustoj magli, i najmanje odstupanje moglo je postati opasno. A upravo se to dogodilo. DC-9 počeo je skretati s predviđene putanje i postupno se spuštati prema dolini Vltave, neobično duboko ispod razine aerodroma. Posada pritom nije imala vizualnu potvrdu stvarnog položaja zrakoplova.
Posljednji kontakt s kontrolom leta zabilježen je oko 9 sati i 19 minuta. Samo minutu poslije zrakoplov više nije odgovarao na pozive. U tom kratkom vremenu dogodila se katastrofa. Umjesto da se nalazi na sigurnom prilazu pisti, DC-9 završio je u području riječne doline, okružen uzvisinama i drvećem. Prema rekonstrukciji nesreće, kada su piloti napokon shvatili koliko su nisko, pokušali su povećati snagu motora i podignuti zrakoplov. No prostora više nije bilo. Letjelica je zahvatila krošnje i prepreke, a zatim udarila u tlo u predgrađu Suchdol, oko osam kilometara od aerodroma. Ono što je slijedilo stanovnici toga dijela Praga pamtili su do kraja života. Najprije se začula snažna buka zrakoplovnih motora, zatim udar, a onda eksplozija. Veliki putnički zrakoplov raspao se među kućama i vrtovima, ostavljajući iza sebe razbacane dijelove trupa, sjedala, prtljagu i osobne stvari putnika. Njegovi ostaci bili su razasuti stotinama metara od mjesta prvog udara. Za ljude koji su se toga jutra zatekli u blizini prizor je bio gotovo nestvaran. Nekoliko trenutaka prije toga obavljali su svakodnevne poslove, a odjednom su se našli usred katastrofe u kojoj su deseci ljudi očajnički trebali pomoć.
Jedan od preživjelih putnika, kojega su češki mediji identificirali kao Františeka B., poslije je opisivao kako je neposredno prije udara čuo zaglušujuću buku motora. Zatim je uslijedio snažan udarac. Zatvorio je oči, a nakon nekoliko trenutaka shvatio da je još živ. Drugi putnik, Jaroslav F., istražiteljima je ispričao da u posljednjim trenucima više nije mogao ništa vidjeti, nego je osjećao snažne udarce po tijelu. Kada je otvorio oči, nalazio se među razbacanim ostacima zrakoplova. Neki putnici prije nesreće kroz prozore su ugledali grane drveća gotovo u ravnini s letjelicom. Bio je to prvi jasan znak da nešto nije u redu, ali tada više nije bilo vremena za reakciju. Među ljudima koji su preživjeli nesreću bila je i 26-godišnja stjuardesa Tatjana Rijavec, jedina preživjela članica peteročlane posade. Njezino svjedočanstvo posebno je potresno jer pokazuje koliko je u posljednjim sekundama života i smrti odlučivala slučajnost.
- Ostala sam živa samo zato što nisam u trenutku slijetanja aviona sjedila na službenom mjestu, na lijevoj strani zadnjeg dijela trupa aviona... taj dio smrvljen je od prvog udara letjelice o zemlju. Nakon što sam prekontrolirala da li su se putnici, uoči slijetanja, vezali pojasevima, sjela sam na desno sjedalo i sama se vezala - ispričala je nakon nesreće Tatjana Rijavec tadašnjem Večernjakovom specijalnom izvjestitelju iz Praga Marinku Veldiću. Za te posljednje trenutke Rijavec je kazala da su bili obični, ništa naročito se nije događalo, osim što smo svi očekivali da će avion za koju minutu sletjeti na pistu. Kao i obično, prilikom ateriranja putnici su šutjeli. Ništa se nije naslućivalo. Njezino svjedočanstvo poklapa se i s pričom dviju preživjelih putnica iz Češke. Jedna je kazala kako je pomislila da se avion potresao zbog nenormalnog "tvrdog" ateriranja.
- Posljednji zvuk koji sam zapamtila bilo je iznenadno pojačanje zvuka motora aviona. Sada znam: pilot je punim gasom nastojao letjelicu izvući iz katastrofe - rekla je putnica koja je ležala u bolnici kraj Tatjane.
- Bila je magla. Gledala sam kroz prozor i sve sam vidjela... Čula sam strašan udarac i nakon toga ništa nisam shvaćala - izjavila je novinarima druga preživjela putnica K. Brychova.
Nakon što se stujardesa izvukla iz olupine, pokušala je pronaći ostale članove posade, ali među poginulima i ozlijeđenima nije ih uspjela pronaći.
- Tražila sam ih odmah pošto sam se izvukla iz olupine aviona, ali ih nisam pronašla među tolikim ranjenima i mrtvima...
Spašeni putnici bili su raspoređeni u pet praških bolnica. Tatjana Rijavec bila je među njima. Njezina priča ubrzo je postala jedan od najpoznatijih detalja tragedije, ne samo zbog iznimne sreće koja ju je spasila nego i zato što je pokazivala koliko je malo nedostajalo da baš nitko od posade ne preživi.
U spašavanje su se odmah uključili stanovnici Suchdola, radnici koji su se zatekli u blizini, vatrogasci, policija i medicinske ekipe. Jedan od prvih ljudi koji su stigli do olupine bio je mladi monter Jaroslav, koji je u blizini radio na dalekovodu. Poslije je opisivao kako isprva nije mogao ni prepoznati ostatke zrakoplova jer je sve bilo prekriveno razbacanim stvarima i krhotinama. Među njima je ugledao ozlijeđene putnike, od kojih su neki još mogli razgovarati. Jedan krvavi muškarac pitao ga je gdje se nalazi. Drugi mu je objasnio da su letjeli iz Jugoslavije. Spasioci su razbijali sjedala i rezali sigurnosne pojaseve kako bi oslobodili ljude zarobljene u olupini. Neki preživjeli kasnije nisu mogli precizno rekonstruirati što se događalo u prvim minutama nakon pada. Šok, bol i prizori razaranja bili su previše snažni.
Kada su se prve vijesti o tragediji proširile Jugoslavijom i Čehoslovačkom, započela je istraga koja je trebala odgovoriti na pitanje kako se velik putnički zrakoplov, kojim su upravljali iskusni piloti, mogao srušiti tako blizu međunarodnog aerodroma. Jugoslavenski stručnjaci stigli su u Prag i zajedno s čehoslovačkim kolegama analizirali ostatke zrakoplova, navigacijske podatke, komunikaciju s kontrolnim tornjem i pronađene uređaje za bilježenje podataka o letu. Istražitelji su utvrdili da se zrakoplov nalazio znatno ispod sigurne visine prilaza. Dodatni problem bio je što se nije nalazio na predviđenom pravcu piste. Umjesto da nakon pravilno izvedenog zaokreta nastavi završno spuštanje, letjelica je skrenula s putanje i ušla u područje opasnog terena. U gustoj magli piloti nisu vidjeli prepreke koje su im se približavale. Kada su ih napokon ugledali, pokušaj izvlačenja više nije mogao spriječiti sudar. U središtu istrage našla se kombinacija nepovoljnih okolnosti: loši vremenski uvjeti, neispravnost važnih aerodromskih sustava i odluke posade tijekom prilaza. Prema podacima arhiva zrakoplovnih nesreća Bureau of Aircraft Accidents Archives, neposredni uzrok bio je nastavak spuštanja ispod minimalne dopuštene visine u magli, sve do udara u prepreke. Takva se nesreća u zrakoplovstvu naziva controlled flight into terrain, odnosno udar upravljivog zrakoplova u teren. Drugim riječima, nema dokaza da je zrakoplov prije udara izgubio sposobnost letenja zbog velikoga mehaničkog kvara. Problem je bio u tome što se nalazio ondje gdje nije smio biti.
Tragedija je otvorila i pitanje odgovornosti kontrole leta i aerodromskih službi. Piloti su bili upozoreni na neispravne sustave, a mogućnost čekanja ili preusmjeravanja bila im je ponuđena. Ipak, činjenica da se zrakoplov nastavio spuštati bez preciznog instrumentalnog navođenja postala je jedna od ključnih okolnosti za razumijevanje nesreće. Danas je jasno da su odluke donesene u svega nekoliko minuta u kokpitu imale katastrofalne posljedice. Katkad je u zrakoplovstvu razlika između sigurnog slijetanja i tragedije tek nekoliko desetaka sekundi, nekoliko stotina metara i jedna pogrešna procjena. U prvim izvještajima iz Praga navodili su se različiti brojevi poginulih i preživjelih. Razlog je bio kaos nakon pada, ali i činjenica da su pojedini teško ozlijeđeni putnici naknadno preminuli. U konačno prihvaćenoj bilanci od 120 osoba u zrakoplovu poginulo je 79, a preživjela je 41 osoba. Među preživjelima je bilo 40 putnika i jedna stjuardesa. U nekim ranijim izvorima pojavljuje se broj od 75 poginulih, koji se odnosi na prvotnu bilancu nakon nesreće. Četvero teško ozlijeđenih poslije je preminulo, čime je ukupan broj žrtava porastao na 79.
Nesreća leta JP 450 ostala je najveća zrakoplovna tragedija na teritoriju današnje Češke Republike. Za Inex-Adria Aviopromet, jugoslavensku kompaniju iz koje se poslije razvila slovenska Adria Airways, bila je to jedna od najtežih katastrofa u povijesti. Nažalost, nije bila i posljednja. Manje od godinu dana poslije, 10. rujna 1976., zrakoplov iste kompanije sudario se s putničkim zrakoplovom British Airwaysa iznad Zagreba. U toj katastrofi poginulo je svih 176 ljudi u oba zrakoplova, što je dodatno obilježilo jedno od najmračnijih razdoblja jugoslavenskog civilnog zrakoplovstva.
Na mjestu pada u Suchdolu danas postoji spomen-obilježje koje podsjeća na ljude koji su izgubili život vraćajući se s odmora. Njihova tragedija ostala je zapisana u češkoj povijesti, a povremeno je se prisjećaju i hrvatski, slovenski i drugi mediji s prostora nekadašnje Jugoslavije.
