S više su strana posljednjih mjeseci stizala upozorenja o rastućem govoru mržnje u Hrvatskoj. Tako je Amnesty International u svojem izvještaju o ljudskim pravima za 2016/2017. godinu upozorio da u Hrvatskoj u predizborno vrijeme eskaliraju nacionalizam i govor mržnje te da sudovi često zatvaraju oči pred nasiljem nad manjinama. U građanskoj udruzi GONG, prateći protekle dvije godine neke televizijske kuće, tiskane medije i portale, zaključili su da su inkubatori govora mržnje najčešće rubni mediji s desne strane političkog spektra.

Najzanimljiviji su u tom smislu podaci do kojih je došao programer Filip Rodik u analizi rađenoj za tjednik Novosti. Rodik je prikupio sve poruke koje sadrže ustaški pozdrav "Za dom spremni", koje su od 2012. do početka 2017. ispisivali čitatelji na Facebook stranicama desetak desničarskih medija, nekolicine stranačkih platformi te profila najglasnijih bukača ekstremne desnice.

Analiza je pokazala, pišu Novosti, da na Facebook profilima 12 najvećih desničarskih platformi i nekoliko stranaka u Hrvatskoj "u ovom trenutku stoje 33 tisuće poruka koje sadrže fašistički i zakonom kažnjiv pozdrav ‘Za dom spremni’. Više od deset tisuća građana ostavilo je najmanje jednu poruku s ustaškom krilaticom, a 25 tisuća ljudi lajkalo je takve sadržaje 78 tisuća puta.

Konzervativna revolucija EU i SAD ne boje se fašista u Hrvatskoj, samo Rusa

ZDS je pritom u najmanje 90 posto slučajeva korišten kao afirmativni uzvik, bilo da ga korisnici opravdavaju i veličaju kao ‘starohrvatski pozdrav’ ili legitimni ‘ustaški uzvik’, najčešće ga garnirajući govorom mržnje i pozivima na likvidiranje omraženih javnih osoba lijevo-liberalnih političkih stavova".

I dalje: "Od 1700 jedinstvenih korisnika koji su 2014. najmanje jednom napisali ZDS, 2015. brojka se popela na 3400, doživjevši vrhunac 2016., kad je na spomenutim profilima ZDS ispisalo najmanje 4700 posjetitelja. Samih poruka bilo je, dakako, znatno više, jer su ih neki pojedinci stavljali i više od 200 puta".

U normalnim prilikama ne bi trebalo sa strane prstom pokazivati na nešto što svatko svakodnevno može vidjeti, čuti i pročitati, na javnim mjestima, na televiziji, u novinama i na internetskim portalima. No prilike su sve samo ne normalne. Prije svega zato što smo kao društvo prihvatili govor mržnje kao posve uobičajenu stvar, kao "dobro jutro" i "doviđenja".

Moglo bi se raspravljati o tome kako smo i zašto dospjeli do te točke, no ostaje činjenica da više gotovo i ne registriramo govor mržnje kao nešto neprilično i neprihvatljivo, da su pozivi na progon i likvidaciju određenih osoba i društvenih skupina postali poput šuma proljetnog povjetarca u krošnjama, prirodni i ugodni. Dio odgovora na pitanje kako smo to postali gluhi i neosjetljivi na govor mržnje nalazi se u sindromu kuhanih žaba.

Nismo, naime, naglo bačeni u kotao vrele vode, nego je voda u kojoj se nalazimo lagano podgrijavana, godinama, o čemu govore i podaci spomenute analize o rastu govora mržnje iz godine u godinu. I sve te godine mržnju su proizvodile, podgrijavale i ohrabrivale konzervativne, desničarske vlade (stvar se intenzivirala otkako je HDZ preuzeo Karamarko), Kaptol i njima skloni mediji.

Nesposobni i nevoljni da nam ponude pristojan posao, viši standard, izgledniju sutrašnjicu, duhovni mir, kvalitetno, kritičko štivo, program koji ne vrijeđa prosječnu inteligenciju, ta nam šarena bratija nudi netrpeljivost, isključivost, mržnju. Ta "hrana" je besplatna i ima je u neograničenim količinima. Fokusirana na svoj objekt, mržnja sužava vidokrug, otupljuje i potpuno blokira kritičko mišljenje, ukratko – pretvara čovjeka u savršen materijal za političku manipulaciju i raubanje, na što se politika danas i svodi.

Deset tisuća onih koji ispisuju ustaški pozdrav začinjen pozivima na likvidaciju nepoćudnih i 25 tisuća onih koji to podupiru, to je već ozbiljna vojska. U svakom slučaju, to nije marginalna skupina, kako stvar, odmahujući rukom i gotovo budistički miran, relativizira premijer Plenković. Jedva da nas može utješiti to što mržnja naša svagdašnja ipak nije samo naša, i što nije od jučer. U tome, ali nažalost jedino u tome, slijedimo europske i svjetske trendove.

Servirao nam Stevu Plenki se riješio Hase, ali ostatak ekipe isti je kao i kod Karamarka

S tim u vezi zanimljiv je kratak intervju koji je prije pola i više stoljeća, 1951. godine, jednim francuskim novinama dao Albert Camus. Naslov intervjua glasio je "Robovanje mržnji". Kasniji nobelovac u tom intervjuu kaže da je mržnja sama po sebi laž, da ona prešućuje čitav jedan dio čovjeka i poriče ono što kod nekog čovjeka zaslužuje samilost.

Ne može se mrziti bez laži, kaže on, niti se može govoriti istina ako se mržnja ne nadomjesti razumijevanjem. I zatim iznosi mišljenje da devet desetina časopisa u ondašnjem svijetu manje ili više lažu te da su oni na različitim stupnjevima nosioci mržnje i zaslijepljenosti. Nijedna vrlina, kaže on, ne može se udružiti s mržnjom, a da ne propadne, niti je ijedna veličina ikad uspostavljena na laži. A donekle je utješno to što laž uvijek pobjeđuje onoga tko se njome posluži.

Pisac priznaje da mržnju nije izumilo dvadeseto stoljeće, već da ono gaji posebnu mržnju – onu hladnu, vezanu uz matematiku i velike brojeve. Znate li, pita on novinara, da je u 25 godina, od 1922. do 1947. godine, sedamdeset milijuna Europljana, muškaraca, žena i djece istrijebljeno, deportirano ili ubijeno.

Za kraj treba citirati dio intervjua koji govori o slobodi tiska i slobodi uopće, a koji se itekako tiče nas, danas i ovdje. "Sloboda ne znači govoriti bilo što ni povećati broj listova punih skandala, ni uspostaviti diktaturu u ime budućeg oslobođenja. Sloboda znači prije svega ne lagati. Tamo gdje se množi laž, najavljuje se tiranija ili se ona nastavlja".