Početkom jula 1918. Prvi svjetski rat je bjesnio već skoro četiri pune godine, piše Simms. Vojnik prve klase Adolf Hitler iz 16. bavarske pričuvne pješačke pukovnije borio se u njemu skoro od samog početka. Vidio je kako Njemački Reich prkosi moćnoj koaliciji imperija Antante, Britaniji, Francuskoj i Rusiji, kao i nekolicini njihovih manjih saveznika. Krajem prethodne godine jedna od njih – Carska Rusija – pala je na koljena kroz kombinaciju vojnog poraza i revolucije. Međutim, u međuvremenu je Reich isprovocirao neprijateljstvo drugog, još strašnijeg neprijatelja: Sjedinjenih Američkih Država.

Njemačka je sad bila u trci da skrši Francusku i vrati Britaniju na njenu stranu La Manchea prije nego što se pojave američke trupe. Isprva, njeni napori su okrunjeni uspjehom. Njemačke armije su napredovale na Zapadnom frontu. Adolf Hitler je bio među onima koji su marširali naprijed, da bi poslije svjedočio i trenutku kad se ratna sreća okrenula, tijekom Druge bitke na Marni.
Svježi, brojni i vođeni entuzijazmom kojim su kompenzovali manjak iskustva, Amerikanci su se suočili s izmorenim bavarskim rezervistima. To je imalo razoran efekat na moral Hitlerovih saboraca ostavivši i trajnu impresiju na samog Hitlera. On se i direktno susreo s najmanje dvojicom ovih neprijatelja. Sedamnaestog jula 1918., ađutant brigade, Fritz Wiedemann, je zapisao: “Vojnik prve klase Hitler doveo je dvojicu američkih zarobljenika [koje je zarobila Rezervna pukovnija 16] u štab 12. kraljevske bavarske pješadijske brigade.”

Ko su bili ovi ljudi i šta je Hitler mislio o ovom događaju nije zabilježeno. Znamo, međutim, kako je kasnije interpretirao ono što je postalo ključni događaj u njegovom životu, a tako i u historiji dvadesetog stoljeća.

Hitler je vjerovao da su ovi “prašinari” potomci njemačkih iseljenika, izgubljeni za domovinu zbog manjka “životnog prostora” da ih prehrani, koji su se vratili kao osvetnici u redovima nezaustavljive neprijateljske vojske. U svojim kasnijim govorima, više puta se vraćao na trenutak “usred ljeta 1918. kad su se prvi američki vojnici pojavili na bojnim poljima u Francuskoj, dobro razvijeni muškarci, ljudi naše krvi, koji su vijekovima odlazili, sada su bili spremni da gurnu svoju staru domovinu u blato”. To je, dakle, tačka gdje je sve počelo: preokupacija njemačkim demografskim slabostima, za koje će Lebensraum na istoku naposljetku postati jedini lijek; poštovanje i strah spram “anglosaksonskih” sila s očigledno beskrajnim prostornim, demografskim, prirodnim i ekonomskim resursima; te odlučnost da izbjegne još jedan rasni građanski rat između Anglosaksonaca i Teutonaca – podstican od “svjetskog Židovstva” – ako je moguće, odnosno da se preživi pokaže li se da je novi konflikt neizbježan.

Simmsova  biografija "iznosi tri velike i međusobno povezane nove tvrdnje. Prva, da su Hitlerova prvenstvena preokupacija kroz cijelu karijeru bili Anglo‑Amerika i globalni kapitalizam, više nego Sovjetski Savez i boljševizam. Druga, da je Hitlerov pogled na njemački Volk – čak i kad se očisti od Židova i drugih “nepoželjnih” – bio krajnje ambivalentan, reflektujući osjećanje inferiornosti u poređenju s “Anglosaksoncima”. Treća, da smo se – iz vrlo razumljivih razloga – previše fokusirali na Hitlerovu ubilačku “negativnu eugeniku” protiv Židova i drugih “nepoželjnih”, a nedovoljno na ono što je on smatrao svojom “pozitivnom eugenikom”, koja je bila osmišljena da “uzdigne” njemački narod na nivo njegovih britanskih i američkih rivala."

"Adolf Hitler se rodio u Austriji, pukom historijskom koincidencijom, 20. aprila 1889. Njegovo rodno mjesto, Braunau na Innu, bilo je dio Bavarskog vojvodstva stotinama godina prije nego što je pripalo Habsburškoj Monarhiji nakon Mira u Teschenu kojim je zaključen Rat za bavarsko naslijeđe 1779. Grad je nekoliko puta prelazio iz ruke u ruku tokom revolucionarnih bura i Napoleonskih ratova, da bi 1815. trajno pripao Austriji. Kulturno i etnografski, granica duž rijeke Inn između Njemačke i onoga što će postati Austro-Ugarsko Carstvo označavala je distinkciju bez prave razlike, barem oko Braunaua i u obližnjoj regiji.

Njemački dijalekt i tradicionalni običaji s obje strane rijeke bili su praktično isti. Mada se Hitler uskoro preselio istočno, živeći na nekoliko različitih lokacija, ostao je u okvirima Gornje Austrije i stoga “centralnobavarske” dijalekatske regije. Hitler je kasnije sebe često opisivao kao Bavarca. Politički ponor je, međutim, bio ogroman. Oko hiljadu godina, ljudi iz Braunaua bili su dio Svetog Rimskog Carstva, političkog komonvelta koji je obuhvatao najveći dio njemačkog naroda do svog kolapsa 1806. Njemačka orijentacija je očuvana kroz članstvo u Njemačkoj konfederaciji nakon 1815. U periodu između 1866. i 1871, međutim, pruski prvi ministar, Otto von Bismarck, istisnuo je Austriju i slomio Francusku da bi omogućio “malo njemačko” ujedinjenje u Drugi Reich. Odgovor Habsburga je bio da se okrenu ka jugu i istoku, odnosno da potraže kompromis s buntovnim Mađarima. Zahvaljujući novom statusu mađarske krune, ljudi iz Braunaua bili su sada podanici “cara i kralja” u multinacionalnom carstvu, a ne čisto njemačkog entiteta. Granica s Njemačkim Carstvom bila je samo 300 metara dalje kod Simbacha, na drugoj strani rijeke Inn. Hitlerovi su je morali gledati svakog dana. Kažu da su simpatije njegovog oca Aloisa bile pangermanske, združene s liberalnim ili barem slobodnomislećim i skeptičnim pogledom na Rimokatoličku Crkvu;  nema pouzdanih dokaza da Alois nije bio odan Habsburgovcima, antisemit, pijanac ili nasilan prema svojoj djeci.

Adolf je bio mlađe dijete u kompliciranoj porodici.  Imao je starijeg polubrata, Aloisa mlađeg, i polusestru, Angelu, iz očevog prvog braka s Franziskom Matzelsberger. Nakon njene smrti, Alois je oženio svoju rođaku, Klaru Pölzl, s kojom je rodio šestero djece, od kojih je preživjelo dvoje, sam Adolf i njegova mlađa sestra Paula. Dvoje od četvero Hitlerovih braće i sestara je umrlo prije njegovog rođenja, a jedno kad je Hitler jedva napunio deset godina." 

“Hitlerovo obrazovanje se nastavilo u Staats Realschule u Linzu. Ta škola u Linzu je bila poznata po svojim
njemačkim nacionalističkim i antihabsburškim simpatijama. Nakon što je u nižim razredima bio dobar učenik, Adolf je kasnije postao ravnodušan prema školi, uz česte izostanke, gdje je visoke ocjene imao samo iz sporta i crtanja, a što se tiče truda bivao je ocijenjen samo kao “dovoljan”. Međutim, mada se Hitler, dok je bio u Linzu i Urfahru, učlanjivao u različite kulturne organizacije, kao Linzer Musikverein, Oberösterreichischer Musikalverein i Oberösterreichischer Volksbildungsverein, nema dokaza iz tog vremena o bilo kakvom političkom angažmanu.

Također, nema indicija koje sugeriraju da je Hitler poznavao svog školskog kolegu Ludwiga Wittgensteina, kasnije slavnog filozofa. Na ovaj ili onaj način, Hitler je bio loš učenik, koji je morao ponavljati godinu, prije nego što je sa šesnaest godina zauvijek napustio školu.

Kakav su uticaj ovaj bubanj smrti i promjene imali na mladog Adolfa nije poznato. Njegova iskustva nisu ni u kojem smislu bila posebna: takve emotivne i financijske nesigurnosti u tom su vremenu bile uobičajene, a možda su uobičajene i u svim vremenima. Istina je da su i otac i sin (kako se kasnije ispostavilo) emotivno vezani za svoje rođake, ali ni to nije bilo neuobičajeno u seoskim sredinama, kao i među aristokratama, i tada i kasnije. Čini se da je gajio normalna prijateljstva, posebno s drugim vagnerijancem, Augustom Kubizekom, koga je prvi put sreo na predstavi i koji je dijelio njegove umjetničke interese. Nema stoga ničeg u Hitlerovom ranom djetinjstvu, o kojem se zasigurno jako malo toga uopće zna, što bi moglo sugerirati ono što će se u njegovom životu kasnije dogoditi.”

“Nekoliko puta je posjetio Beč, pa se poslije preselio u glavni grad Carstva. Tamo je slijedio svoj interes za opere Richarda Wagnera. U ljeto 1906, gledao je Tristana i Isoldu, kao i Ukletog Holandeza. Također je posjećivao i Stadttheater. Nije ga očaravala samo muzika, nego i arhitektura opere. Na jednoj razglednici Dvorske opere u Beču zabilježio je da je impresioniran “veličanstvenošću” njenog eksterijera, ali je imao izvjesnu rezervisanost prema enterijeru “pretrpanom” plišom i zlatom.
Početkom 1907. Hitlerovoj majci je dijagnosticiran rak, a zatim je i operirana, ali bez uspjeha. Ona nije bila osigurana, ali su računi bili niski zbog ljubaznosti njenog doktora, Židova, Eduarda Blocha. Hitler je pomagao u brizi za svoju majku tokom njene bolesti te se čini da je bio skrhan zbog njene smrti krajem decembra 1907. Međutim, i tokom njenog liječenja on je nekoliko puta išao u Beč, čak je tamo i unajmio sobu u ranu jesen. U svakom slučaju, sasvim je izvjesno da Hitler niti je krivio Blocha za majčinu smrt niti je postao antisemit zbog njega. Štoviše, ostao je u prijateljskom kontaktu s Blochom i poslije toga, čak mu je i čestitao jednu Novu godinu razglednicom koju je sam nacrtao. 

Mnogo kasnije, Hitler je omogućio Blochu da ode iz Austrije pod mnogo povoljnijim uslovima od onih koje su imali drugi zlosretni Židovi. Hitlerove umjetničke ambicije u međuvremenu su doživjele ozbiljno razočarenje. Početkom  rujna 1907, pridružio se grupi od 111 aplikanata za bečku Akademie für Bildende Künste. Oko trećine njih je eliminirano u prvog krugu, a Hitler je bio među onima koji su prošli u drugi krug mjesec dana kasnije. Tada je, međutim, imao manje sreće: njegovi crteži proglašeni su “nezadovoljavajućim”, te stoga nije bio među 28 kandidata koji su naposljetku primljeni.1 Bez obzira na to, Hitler se u februaru 1908. trajno preselio u Beč. Pozajmio je veću količinu novca od “Hanitante” tokom 1908. da bi se finansirao, a uz to je primao i svoju naknadu djeteta bez roditelja.

Porodična prijateljica Magdalena Hanisch pokušala je da mu pomogne u glavnom gradu želeći mu osigurati podršku Alfreda Rollera, jako uticajnog profesora na Kunstgewerbeschule, čijim se postavkama Wagnerovih opera Hitler divio; proglasio je Rollera “velikim majstorom scenske ilustracije”. Njeno pismo prijateljici Johanni Motloch, koja je u ovom slučaju bila posrednica, je jedini savremeni opis Hitlera koji posjedujemo. “Htjela bih da pomognem ovom mladiću”, napisala je, “jer on nema nikoga ko bi o njemu rekao lijepu riječ ili ko bi mu pomogao savjetom ili djelom. Sam je došao u Beč i svuda mora ići sam, bez vodiča koji bi mu pomogao da bude priman.” Jedino što veže Hitlera za Linz, dodala je, je pitanje njegove naknade. Roller se složio da se sretne s Hitlerom, na čemu se on intenzivno zahvaljivao Johanni Motloch. Sastanak se, međutim, nije dogodio.

Hitlerova prva bečka adresa bila je soba u Stumpergasse. Njegova gazdarica, Maria Zakreys bila je Čehinja, a prema Hitlerovim riječima loše je govorila njemački. Hitler se u to vrijeme uglavnom zanimao za muziku i arhitekturu. Sredinom veljače1908, najavio je svoju namjeru da kupi klavir, a kad je dva mjeseca kasnije njegov prijatelj Kubizek obećao da će donijeti violu, mladi Adolf je šaljivo prijetio da će za dvije krune kupiti vate za uši. Već do ljeta, međutim, veliki dio tog veselja se izgubio. Priznavao je da živi život “pustinjaka”, da mu krevetom gmižu stjenice, a da je sve još gore, jer nema nikog ni da ga probudi: pošto frau Zakreys trenutno nije bila tu. Uprkos svemu, Hitler je razvio interes za gradsko planiranje, posebno za izgled i arhitekturu Linza.1 Mjesec dana kasnije, raspoloženje mu se nije popravilo: izvinio se Kubizeku jer mu već dugo ne piše, dodavši “ne znam uopšte šta bih ti rekao”. Vrijeme je provodio čitajući novine – postoji referenca da je bio pretplatnik – te pišući, prvenstveno o gradskom planiranju i arhitekturi: “Sada prilično mnogo pišem, uglavnom u popodnevnim i večernjima satima.”Hitlerove muke su makar dijelom izvorno bile finansijske. Čini se da je prolazio kroz period siromaštva, pošto je nešto kasnije poručio Kubizeku “da više ne mora da mu donosi sir i puter, mada mu se zahvaljuje što se sjetio”. Ipak, nije bio presiromašan, da ne bi pogledao izvedbu Wagnerovog Lohengrina.
Nedugo zatim, Hitler je napustio Stumpergasse, a nakon toga ga je za period od oko godinu dana progutao grad. 

Helene Riedl u Felberstrasse do augusta 1909. Jedina poznata njegova aktivnost u tom periodu je novi pokušaj upisa na Akademiju okončan novim neuspjehom. Hitler je zatim oko mjesec dana bio podstanar kod Antonije Oberlerchner u Sechshauserstrasse, odakle je otišao sredinom septembra 1909. Još manje znamo o onome što je došlo neposredno poslije. Zasigurno je prošao kroz neku vrstu ekonomske, a možda i psihološke, krize, što je vodilo do gubitka uglednosti. Nekoliko godina kasnije, a dosta vremena prije nego što će postati poznat, Hitler je vlastima u Linzu rekao da je jesen 1909. za njega bila “teško vrijeme”. Prema iskazu bečkoj policiji s početka augusta 1910, neko vrijeme je proveo u skloništu za beskućnike u Meidlingu. Kako se Hitler izvukao otamo nije poznato, ali je odjednom bio u stanju da sebi plati smještaj u relativno pristojnom muškom hostelu u Meldemannstrasse u bečkom Brigittenauu od februara 1910. Tu je počeo da crta razglednice i umjetničke slike koje je onda njegov prijatelj i “poslovni” partner Reinhold Hanisch prodavao vlasnicima trgovina i suvenirnica; ovaj se odnos pokvario kad je prijavio Hanischa vlastima da ga je navodno prevario za neki novac.

Hitlera je sada ponovo progutao grad. Imamo ekstenzivne opise kako se osjećao i šta je radio u to vrijeme, što iz njegovog vlastitog pera, što iz izvještaja drugih, ali svi ti zapisi potiču iz kasnijeg perioda, kad je već bio javna ličnost, pa je aktivno želio da uobliči svoju autobiografsku naraciju, posebno u “Mein Kampfu”. 

Sve što pouzdano znamo je to da je Hitler morao ostati u Austro-Ugarskoj do svog dvadeset i četvrtog rođendana da bi cijelo to vrijeme mogao primati svoju naknadu. Nije mu pomoglo to što se posvađao sa svojom polusestrom Angelom Raubal oko nasljedstva, a morao je odustati od svojih zahtjeva nakon jednog pojavljivanja na sudu u Beču početkom marta 1911. Postoji mogućnost da je Hitler išao na književnu večer Karla Maya, autora najprodavanijih vestern-romana, krajem  ožujka  1912.

U proljeće 1913. Hitler je preuzeo svoju posljednju naknadu. Nije bilo više ničega što bi ga zadržalo u Beču. Kad je Hitler u maju 1913. stigao u München, sve što je imao stalo je u mali kofer. Njegov poznati mentalni prtljag bio je još manji. On se sastojao uglavnom od negativa. U njegovim odnosima s Eduardom Blochom u Linzu nije bilo nikakvih tragova antisemitizma, naprotiv.
Kasnije, Hitler je imao prijateljsko‑poslovne odnose s barem dvojicom Židova preko kojih je prodavao svoje slike: jedan je bio moravski Židov Siegfried Löffner, koga je policija ispitivala oko navodne Hanischeve prevare, a drugi, mađarski Židov Samuel Morgenstern koji je vodio pažljive zapisnike o svim tim kupovinama.  Isto tako, nema onovremenih dokaza da je Hitler imao bilo kakav negativan stav o multinacionalnom karakteru glavnog grada Austro-Ugarske. Skoro godinu dana je sretno živio pod krovom češke usidjelice Marije Zakreys, a nije pokazivao bilo kakvu iritaciju zbog njenog ograničenog vladanja njemačkim jezikom. Postoji dokumentirana potvrda njegovih interesa za arhitekturu, gradsko planiranje i muziku, naročito za njihove međusobne veze. Mnogo toga se sigurno dešavalo u njegovoj glavi, ali mi ne znamo šta je to točno bilo.

Mijenjali su se načini na koje je Hitler opisivao samog sebe, ali je postojala kreativnost kao najmanji zajednički sadržilac. Sredinom  veljače 1908. u Stumpergasse, kao svoje zanimanje navodi “umjetnik”, sredinom novembra 1908. u Felberstrasse – “student”, krajem augusta 1909. u Sechshauserstrasse – “pisac”, početkom februara 1910. i krajem juna 1910. – “slikar”.  U isto vrijeme, konstantne promjene adrese zasigurno nisu imale veze s izbjegavanjem služenja vojnog roka, pošto se na svakoj novoj adresi uredno prijavljivao. Sve je to, međutim, potpuno tipično za nekog s Hitlerovom pozadinom i interesima. Prelazeći s ove na onu stranu solventnosti, ostavljajući traga samo u situacijama kad imaju kontakt sa zakonom i gradskim vlastima, bila je sudbina miliona u Evropi uoči 1914. Kad je Hitler krajem maja 1913. stigao u München, upustio se u svoj prvi dokumentirani  politički akt. On i njegov prijatelj Rudolf Häusler unajmili su sobu kod krojača Josefa Poppa u Schleissheimerstrasse. Registrirao se kao čovjek “bez državljanstva”, što je jasan iskaz neprijateljstva prema rodnoj Austro-Ugarskoj. Možda mu je namjera bila i da zavara vlasti Carstva, ako bi ga zvali na služenje vojnog roka, pošto je Hitler, kao i ostali muškarci njegove generacije, od svog dvadesetog rođendana u aprilu 1909. mogao da bude pozvan. U augustu 1913, gradske vlasti u Linzu su ga zaista tražile pod sumnjom dezerterstva, da bi im u oktobru Hitlerovi rođaci rekli da se preselio u Beč.

Birokraciji nije ostavio svoju novu adresu, ali se istragom u hostelu u Brigittenauu utvrdilo da se preselio u München. Austrougarske vlasti su ga u januaru 1914. uspjele locirati u Schleissheimerstrasse u Münchenu.2 Ubrzo je Hitler dobio nalog da se pojavi pred gradskim vlastima u Linzu. To ga je isprovociralo na dugu apologiju, u kojoj se izvlačio na siromaštvo, tvrdeći da se u Beču u veljači 1910. bio sam prijavio za odlazak na služenje vojnog roka. Na kraju se pojavio pred predstavnicima austrijskih vlasti u Münchenu, početkom veljače 1914. kad je proglašen fizički nesposobnim za služenje vojske. U međuvremenu, Hitler je nastavio da živi od prodaje svojih slika, baš kao i u Beču. Sve ovo našu sliku mladog Hitlera čini više skicom nego portretom. Da se razumijemo, on je ipak već više od puke brojke: već su dobro poznati njegovi umjetnički interesi; njegovo neprijateljstvo prema Habsburškom Carstvu, mada ne i razlozi za to, već je dokumentirano. Međutim, nema naznaka ideja i ambicija koje će se tek pojaviti.  Kako bi i moglo biti drukčije? Ono što je Hitler doživio u Linzu i Beču moglo je uobličiti njegove kasnije poglede na unutrašnju politiku, na rasu i na kulturu. Ali on još uvijek nije vidio ništa, kao što ga – koliko znamo – nije ni interesovalo bilo šta što se dešavalo izvan Habsburškog Carstva i njemu prijateljske Njemačke. Nema preživjelih onovremenih dokaza da je bio previše svjestan bilo Francuske i Ruskog Carstva, bilo anglo-svijeta odnosno Britanskog Carstva i Sjedinjenih Američkih Država. To će se uskoro promijeniti. Ako Hitler 1914. još nije ostavio gotovo nikakav trag u svijetu, svijet će uskoro ostaviti traga na njemu.