Führerovo zlo i ludilo. Nove teze o uzrocima katastrofe

 Početkom jula 1918. Prvi svjetski rat je bjesnio već skoro četiri pune godine, piše Simms. Vojnik prve klase Adolf Hitler iz 16. bavarske pričuvne pješačke pukovnije borio se u njemu skoro od samog početka. Vidio je kako Njemački Reich prkosi moćnoj koaliciji imperija Antante, Britaniji, Francuskoj i Rusiji, kao i nekolicini njihovih manjih saveznika. Krajem prethodne godine jedna od njih – Carska Rusija – pala je na koljena kroz kombinaciju vojnog poraza i revolucije. Međutim, u međuvremenu je Reich isprovocirao neprijateljstvo drugog, još strašnijeg neprijatelja: Sjedinjenih Američkih Država.

Njemačka je sad bila u trci da skrši Francusku i vrati Britaniju na njenu stranu La Manchea prije nego što se pojave američke trupe. Isprva, njeni napori su okrunjeni uspjehom. Njemačke armije su napredovale na Zapadnom frontu. Adolf Hitler je bio među onima koji su marširali naprijed, da bi poslije svjedočio i trenutku kad se ratna sreća okrenula, tijekom Druge bitke na Marni.
Svježi, brojni i vođeni entuzijazmom kojim su kompenzovali manjak iskustva, Amerikanci su se suočili s izmorenim bavarskim rezervistima. To je imalo razoran efekat na moral Hitlerovih saboraca ostavivši i trajnu impresiju na samog Hitlera. On se i direktno susreo s najmanje dvojicom ovih neprijatelja. Sedamnaestog jula 1918., ađutant brigade, Fritz Wiedemann, je zapisao: “Vojnik prve klase Hitler doveo je dvojicu američkih zarobljenika [koje je zarobila Rezervna pukovnija 16] u štab 12. kraljevske bavarske pješadijske brigade.”

Ko su bili ovi ljudi i šta je Hitler mislio o ovom događaju nije zabilježeno. Znamo, međutim, kako je kasnije interpretirao ono što je postalo ključni događaj u njegovom životu, a tako i u historiji dvadesetog stoljeća.

Hitler je vjerovao da su ovi “prašinari” potomci njemačkih iseljenika, izgubljeni za domovinu zbog manjka “životnog prostora” da ih prehrani, koji su se vratili kao osvetnici u redovima nezaustavljive neprijateljske vojske. U svojim kasnijim govorima, više puta se vraćao na trenutak “usred ljeta 1918. kad su se prvi američki vojnici pojavili na bojnim poljima u Francuskoj, dobro razvijeni muškarci, ljudi naše krvi, koji su vijekovima odlazili, sada su bili spremni da gurnu svoju staru domovinu u blato”. To je, dakle, tačka gdje je sve počelo: preokupacija njemačkim demografskim slabostima, za koje će Lebensraum na istoku naposljetku postati jedini lijek; poštovanje i strah spram “anglosaksonskih” sila s očigledno beskrajnim prostornim, demografskim, prirodnim i ekonomskim resursima; te odlučnost da izbjegne još jedan rasni građanski rat između Anglosaksonaca i Teutonaca – podstican od “svjetskog Židovstva” – ako je moguće, odnosno da se preživi pokaže li se da je novi konflikt neizbježan.

Simmsova  biografija "iznosi tri velike i međusobno povezane nove tvrdnje. Prva, da su Hitlerova prvenstvena preokupacija kroz cijelu karijeru bili Anglo‑Amerika i globalni kapitalizam, više nego Sovjetski Savez i boljševizam. Druga, da je Hitlerov pogled na njemački Volk – čak i kad se očisti od Židova i drugih “nepoželjnih” – bio krajnje ambivalentan, reflektujući osjećanje inferiornosti u poređenju s “Anglosaksoncima”. Treća, da smo se – iz vrlo razumljivih razloga – previše fokusirali na Hitlerovu ubilačku “negativnu eugeniku” protiv Židova i drugih “nepoželjnih”, a nedovoljno na ono što je on smatrao svojom “pozitivnom eugenikom”, koja je bila osmišljena da “uzdigne” njemački narod na nivo njegovih britanskih i američkih rivala."

"Adolf Hitler se rodio u Austriji, pukom historijskom koincidencijom, 20. aprila 1889. Njegovo rodno mjesto, Braunau na Innu, bilo je dio Bavarskog vojvodstva stotinama godina prije nego što je pripalo Habsburškoj Monarhiji nakon Mira u Teschenu kojim je zaključen Rat za bavarsko naslijeđe 1779. Grad je nekoliko puta prelazio iz ruke u ruku tokom revolucionarnih bura i Napoleonskih ratova, da bi 1815. trajno pripao Austriji. Kulturno i etnografski, granica duž rijeke Inn između Njemačke i onoga što će postati Austro-Ugarsko Carstvo označavala je distinkciju bez prave razlike, barem oko Braunaua i u obližnjoj regiji.

Njemački dijalekt i tradicionalni običaji s obje strane rijeke bili su praktično isti. Mada se Hitler uskoro preselio istočno, živeći na nekoliko različitih lokacija, ostao je u okvirima Gornje Austrije i stoga “centralnobavarske” dijalekatske regije. Hitler je kasnije sebe često opisivao kao Bavarca. Politički ponor je, međutim, bio ogroman. Oko hiljadu godina, ljudi iz Braunaua bili su dio Svetog Rimskog Carstva, političkog komonvelta koji je obuhvatao najveći dio njemačkog naroda do svog kolapsa 1806. Njemačka orijentacija je očuvana kroz članstvo u Njemačkoj konfederaciji nakon 1815. U periodu između 1866. i 1871, međutim, pruski prvi ministar, Otto von Bismarck, istisnuo je Austriju i slomio Francusku da bi omogućio “malo njemačko” ujedinjenje u Drugi Reich. Odgovor Habsburga je bio da se okrenu ka jugu i istoku, odnosno da potraže kompromis s buntovnim Mađarima. Zahvaljujući novom statusu mađarske krune, ljudi iz Braunaua bili su sada podanici “cara i kralja” u multinacionalnom carstvu, a ne čisto njemačkog entiteta. Granica s Njemačkim Carstvom bila je samo 300 metara dalje kod Simbacha, na drugoj strani rijeke Inn. Hitlerovi su je morali gledati svakog dana. Kažu da su simpatije njegovog oca Aloisa bile pangermanske, združene s liberalnim ili barem slobodnomislećim i skeptičnim pogledom na Rimokatoličku Crkvu;  nema pouzdanih dokaza da Alois nije bio odan Habsburgovcima, antisemit, pijanac ili nasilan prema svojoj djeci.

Adolf je bio mlađe dijete u kompliciranoj porodici.  Imao je starijeg polubrata, Aloisa mlađeg, i polusestru, Angelu, iz očevog prvog braka s Franziskom Matzelsberger. Nakon njene smrti, Alois je oženio svoju rođaku, Klaru Pölzl, s kojom je rodio šestero djece, od kojih je preživjelo dvoje, sam Adolf i njegova mlađa sestra Paula. Dvoje od četvero Hitlerovih braće i sestara je umrlo prije njegovog rođenja, a jedno kad je Hitler jedva napunio deset godina." 

“Hitlerovo obrazovanje se nastavilo u Staats Realschule u Linzu. Ta škola u Linzu je bila poznata po svojim
njemačkim nacionalističkim i antihabsburškim simpatijama. Nakon što je u nižim razredima bio dobar učenik, Adolf je kasnije postao ravnodušan prema školi, uz česte izostanke, gdje je visoke ocjene imao samo iz sporta i crtanja, a što se tiče truda bivao je ocijenjen samo kao “dovoljan”. Međutim, mada se Hitler, dok je bio u Linzu i Urfahru, učlanjivao u različite kulturne organizacije, kao Linzer Musikverein, Oberösterreichischer Musikalverein i Oberösterreichischer Volksbildungsverein, nema dokaza iz tog vremena o bilo kakvom političkom angažmanu.

Također, nema indicija koje sugeriraju da je Hitler poznavao svog školskog kolegu Ludwiga Wittgensteina, kasnije slavnog filozofa. Na ovaj ili onaj način, Hitler je bio loš učenik, koji je morao ponavljati godinu, prije nego što je sa šesnaest godina zauvijek napustio školu.

Kakav su uticaj ovaj bubanj smrti i promjene imali na mladog Adolfa nije poznato. Njegova iskustva nisu ni u kojem smislu bila posebna: takve emotivne i financijske nesigurnosti u tom su vremenu bile uobičajene, a možda su uobičajene i u svim vremenima. Istina je da su i otac i sin (kako se kasnije ispostavilo) emotivno vezani za svoje rođake, ali ni to nije bilo neuobičajeno u seoskim sredinama, kao i među aristokratama, i tada i kasnije. Čini se da je gajio normalna prijateljstva, posebno s drugim vagnerijancem, Augustom Kubizekom, koga je prvi put sreo na predstavi i koji je dijelio njegove umjetničke interese. Nema stoga ničeg u Hitlerovom ranom djetinjstvu, o kojem se zasigurno jako malo toga uopće zna, što bi moglo sugerirati ono što će se u njegovom životu kasnije dogoditi.”

“Nekoliko puta je posjetio Beč, pa se poslije preselio u glavni grad Carstva. Tamo je slijedio svoj interes za opere Richarda Wagnera. U ljeto 1906, gledao je Tristana i Isoldu, kao i Ukletog Holandeza. Također je posjećivao i Stadttheater. Nije ga očaravala samo muzika, nego i arhitektura opere. Na jednoj razglednici Dvorske opere u Beču zabilježio je da je impresioniran “veličanstvenošću” njenog eksterijera, ali je imao izvjesnu rezervisanost prema enterijeru “pretrpanom” plišom i zlatom.
Početkom 1907. Hitlerovoj majci je dijagnosticiran rak, a zatim je i operirana, ali bez uspjeha. Ona nije bila osigurana, ali su računi bili niski zbog ljubaznosti njenog doktora, Židova, Eduarda Blocha. Hitler je pomagao u brizi za svoju majku tokom njene bolesti te se čini da je bio skrhan zbog njene smrti krajem decembra 1907. Međutim, i tokom njenog liječenja on je nekoliko puta išao u Beč, čak je tamo i unajmio sobu u ranu jesen. U svakom slučaju, sasvim je izvjesno da Hitler niti je krivio Blocha za majčinu smrt niti je postao antisemit zbog njega. Štoviše, ostao je u prijateljskom kontaktu s Blochom i poslije toga, čak mu je i čestitao jednu Novu godinu razglednicom koju je sam nacrtao.