Plin koji se dobiva u Rusiji i grije pola svijeta uvijek je bio oružje, i to opasno oružje. Odmah poslije Drugog svjetskog rata, kad su u Sovjetskom Savezu počeli graditi prvi plinovod Saratov-Moskva, posao je dobio Voenstroj, na čelu s Lavrentijem Berijom. Recimo odmah, Berija je istodobno upravljao i stvaranjem sovjetske atomske bombe, tako da su gradnja plinovoda i atomske bombe faktički odmah pridruženi. Plinovod su uglavnom gradili njemački vojni zarobljenici.

Zatim je Staljin umro, Beriju su strijeljali i Nikita Hruščov, jednom rukom blagoslivljajući gradnju Berlinskog zida, drugom je pokušavao pokoriti Europu pomoću sovjetskog plina.

Godine 1960. Hruščov je sklopio s predsjednikom talijanske naftaplinske kompanije ENI, Enricom Matteijem, sporazum o prodaji nafte i plina. Ali nafta se može prevoziti tankerima, a za plin su potrebni vodovi. No Europljani su se bojali sovjetskih cijevi.

Nastojanjem američkog predsjednika Johna Kennedyja, 1963. godine zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer prekinuo je već dogovoreni posao i zabranio prodaju Sovjetskom Savezu cijevi velikog promjera. Tad su cijevi za plinovode počeli proizvoditi u Sibiru i pisati na njima “Evo ti cijev, Adenauere!”, dok su donedavno na tenkovima pisali “Na Berlin!”.

Znači da je plin također oružje.

A Enrico Mattei, koji je usto pokušao raskinuti naftaplinsku blokadu SSSR-a, poginuo je u zagonetnim okolnostima, razbivši se u helikopteru nakon susreta s Hruščovim i uoči susreta s američkim predsjednikom Kennedyjem. Pričalo se da je ubijen, a kao razlog navodili su upravo dogovor sa SSSR-om. Ali to nitko nije uspio razjasniti zato što su svi policajci i novinari koji su istraživali okolnosti Matteijeve smrti ubijeni ili su nestali bez traga.

Oružje, i to opasno!

Ali plin se ipak probio u Europu. Godine 1970. kancelar SR Njemačke, Willi Brandt, i Leonid Brežnjev potpisali su legendarni dogovor “Plin – cijevi”, prema kojemu je Njemačka počela slati Sovjetskom Savezu cijevi velikog promjera, a Ruhrgas kupovati sovjetski plin. U 13 sati i 15 minuta 1. listopada 1973. godine plin iz Sovjetskog Saveza prvi je put krenuo u Europu.

Amerikanci su mnogo godina uporno odgovarali Willija Brandta od suradnje sa Sovjetskim Savezom. Već 1980. godine državni tajnik SAD-a Schulz doletio je u Bonn da odgovori vodstvo SR Njemačke od gradnje plinovoda. Amerikanci su tvrdili da, u slučaju ratnih akcija, Rusi mogu uputiti svoje tenkove ravno iz plinovoda i kroza svoje cijevi za nekoliko dana zauzeti cijelu Europu. Za desetak godina ruski su tenkovi otišli iz Europe. A cijevi su ostale. I strah.

Ipak, dakle, oružje.

Bivši zamjenik predsjednika uprave Gazproma, Vjačeslav Šeremet, također je volio ponavljati da je plin nalik na oružje: gori, eksplodira i guši. I ta je uzrečica bila popularna među plinarima.

Ni ne znajući za tu uzrečicu, Europljani su se bojali ruskog plina, navodeći strahovite iznose: Finska, primjerice, ovisi o Gazpromovu izvozu sto posto, Austrija 75 posto, a Njemačka 45 posto.

Ali plina se, ma koliko to bilo čudno, boje i u Rusiji, pa čak i u samom Gazpromu. Veterani te korporacije pričaju da je eksploatacija plina uvijek smatrana najtežim i najnezahvalnijim poslom – u usporedbi s bilo kojim drugim biznisom. Zato se Gazprom uvijek trudio ne ograničiti svoj posao samo na plin nego, naprotiv, razvijati horizonte svojih interesa sve dalje i dalje. Plinom su danas ovijeni i nogometni klubovi, i elektroenergetska poduzeća, i novine, i televizijski programi, mirovinski fondovi, osiguravajuće tvrtke te banke i zrakoplovne kompanije.

Samo na teritoriju Rusije ukupna dužina Gazpromovih cijevi iznosi 156.000 kilometara. To je tri i pol puta veća dužina od ekvatora. Gazproma se tako jako boje, Gazpromu se tako glasno dive, pa se čini da nema vremena pogledati na njega, kako je ustrojen i što se unutra nalazi. Što je to, mehanizam ili organizam? U kakvom je stanju danas to moćno rusko oružje, koje su kovali Berija i Hruščov, kojim su se služili Brežnjev i Kosigin, i koje su Černomirdin i Vjahirev predali Putinu u ruke? Je li zahrđalo? Je li doista opasno? Napokon, može li se poduzeti pokušaj da dobijemo odgovore na ta pitanja?

Prve riječi koje nam je rekao bivši Jeljcinov vršitelj dužnosti premijera, Egor Gajdar, kad smo ga zamolili da nam da intervju o plinu, bile su:

”Što će vam to? Shvaćate li da će vas ubiti? Shvaćate li u što ulazite?”

Ne shvaćamo.

Direktor Gazproma je, da se ne zavaravamo, Vladimir Vladimirovič Putin.

”Desetog prosinca 2007. godine svi svjetski mediji su javili: ‘Gazpromov čovjek postat će novi predsjednik Rusije’. Četiri čovjeka došla su predsjedniku Putinu i rekla mu da bi, kao sljedećeg predsjednika Rusije htjeli vidjeti predsjednika vijeća direktora Gazproma, Dmitrija Medvjedeva. A predsjednik Vladimir Putin poslušao je baš njih četvoricu. Novinarima cijelog svijeta bilo je jasno da ta četvorica uopće nisu ništa odlučivala - oni su jednostavno po komandi došli u predsjednički kabinet, izgovorili pred kamerama ranije pripremljeni tekst (zapravo je govorio samo jedan - predsjednik Državne Dume, Boris Grizlov, a ostali su samo značajno kimali). Tisućama političkih promatrača u cijelom svijetu učinilo se da ili je Gazprom napokon strpao poda se rusku državu ili se ruska država konačno spojila s Gazpromom.

Samo suradnici Gazproma, izgleda, nisu posve dijelili to mišljenje. Prema njihovim razgovorima zaključili smo da Gazprom uopće nije glavni Medvjedevljev posao. Dmitrij Medvjedev nikad, zapravo, nije bio jako uvučen u probleme plinskog diva. Čak je i njegov kabinet u Gazpromu bio značajno skromniji od kabineta Alekseja Millera: nikakvih svilenih tepiha u prijemnom uredu, nikakvog paradnog bljeska, ni muzejskih dragocjenosti u namještaju od rijetkih vrsta drva, čak ni posebnog dežurnog zaštitara na ulazu. Jednostavan kabinet, budući da šef direktorskog vijeća mora imati kabinet. I svi visoki menadžeri Gazproma, s kojima smo razgovarali, tvrdili su jedno te isto:

”Ma naravno, Dmitrij Anatolijevič je važan čovjek. Ali Gazpromom ne upravlja on, Gazpromom upravlja osobno Vladimir Vladimirovič Putin”.

To jest, nominalno je Dmitrij Medvjedev posljednjih godina zauzimao mjesto, na kojem je stvarno radio upravo Vladimir Putin. I ako se Putin koristio svojim najvišim državnim položajem da upravlja Gazpromom, onda je Medvjedev iskoristio svoj položaj šefa Gazproma da dobije dopunsku težinu u državnoj strukturi. Djelomice, zahvaljujući toj važnosti, 10. prosinca 2007. godine prvi zamjenik premijera vlade RF-a, šef direktorskog vijeća kompanije Gazprom, Dmitrij Medvjedev, postao je nasljednik predsjednika Putina, predsjednik Putin podržao je njegovo napredovanje, a Medvjedev je sa svoje strane ponudio Putinu da preuzme vladu.

A Gazpromom je krenula glasina da, kad Medvedev postane predsjednik, onda će ga Putin zamijeniti u fotelji predsjednika vijeća direktora Gazproma.

No ta rošada opet ne objašnjava je li Gazprom strpao poda se Rusiju ili je ruska država progutala Gazprom, ali objašnjava zašto je naša knjiga o Gazpromu postala knjiga o Rusiji. Kompanija i zemlja odgovaraju spojenim posudama. Portret Gazproma prirodno se pretvorio u povijest Rusije.

Mi smo pogledali našu zemlju kroz gazpromovsku cijev. Čudnu Rusiju, koju su stvorili Berija i Hruščov, ali koja još pamti Staljina. Zemlju čija politika, kultura, gospodarstvo i socijalni život kipte plinom. Zemlju koja zauzima prvo mjesto po izvozu plina u svijetu, ali je sama plinoficirana jedva 50 posto.

Pogledali smo zemlju kroz vijugavu gazpromovsku cijev i shvatili da bi ta zemlja bila drukčijom da se ta cijev izvila drukčije na nekom dijelu svoje povijesti. Što bi bilo, primjerice, da Černomirdin nije održao Gazprom kao jedinstvenu cjelinu? Što bi bilo da je Černomirdin, oslonjen na moć plinskoga giganta, riskirao i pokušao smijeniti Jeljcina na mjestu predsjednika? Što bi se dogodilo da je nasljednikom Jeljcina postao njegov favorit i borac protiv Gazproma, Boris Nemcov? Ili da je Rem Vjahirev ozbiljno stavio kartu na tandem Primakov-Lužkov, čega se bojala Obitelj? Bi li Putin postao veliki i užasni lider da nije uspio tako tehnički očistiti Gazprom od vjahirevske ekipe? A bi li se Aleksandr Lukašenko pretvorio u posljednjeg diktatora u Europu, da nije sjedio na cijevi? A bi li bila potrebna “narančasta revolucija”, da mutne sheme dostave plina u Ukrajini nisu gurnule u razvrat administraciju Leonida Kučme? I bi li Turkmenbaši postao ludim zatočnikom, da ga Gazprom nije začepio cijelo desetljeće nasamo s njegovim golemim plinskim bogatstvima? Tko je od njemačkih vođa bio u pravu? Adenauer, koji je odbio dostaviti SSSR-u cijevi za plinovod, ili Willy Brandt koji je pustio sovjetski plin u Europu? Ili Schröder, koji je prihvatio prijateljstvo Vladimira Putina i njegov Sjeverni tok, ili Angela Merkel, koja odbija pretvoriti Njemačku u distribucijski plinski čvor Europe i tvrđavu Gazproma? Napokon, što se danas događa s Gazpromom? Čeka li ga deficit, ili bogatstvo? Odgovaraju li njegove dotrajale cijevi njegovim političkim ambicijama?

”Danas nije trenutak postavljati pitanja o Gazpromu. Ne vole to”, govorili su nam, s osmijehom i sažaljenjem, bivši gazpromovci.

”Rekli bismo da smo odgovorili na sva vaša pitanja”, osmjehivali su nam se sadašnji menadžeri Gazproma, “osim na ona čiji su odgovori tajne”.

Pokušali smo objasnili otkud sve te tajne i zašto.

”A zar vi ne shvaćate da je rat? Treći svjetski”, odgovara nam top menadžer Gazproma, direktor medijskog imperija, koji nosi Gazpromovo ime, ali pripada prijateljima predsjednika Putina.

”Energetski?”, pitamo mi.

”Ideološki”, odgovara on.

I onda nam je bilo jasno da cijevima ne teče samo plin nego i ideologija. A ideologija, ako je nabijete u cijev, stvarno gori, eksplodira i guši.

Međutim, sad možemo spokojno odahnuti. Naravno, u ratu smo, a Gazprom je – oružje. Ali, ako držite ovu knjigu u rukama, znači da smo uspjeli objasniti to oružje, tako opasan predmet naše znatiželje – i ne odletjeti u zrak. Moguće je, uostalom, da, obrađujući oružje Gazprom, nismo došli do eksplozivne smjese, nismo dirnuli detonator i uopće ništa nismo shvatili kako ta stvar radi. Moguće je.

Ali smo točno objasnili nekoliko važnih stvari.

Gazprom nije ni dobar ni loš, kao što ne može biti dobar ili loš kalašnjikov ili kolt. Oružjem se može ubijati i plašiti, a možete se i braniti i čuvati. Sve ovisi o tome u čijim je rukama.

Oružje nema duše. Ono ne strahuje, ne zna za ljubav i sažaljenje, i ni u kojem slučaju ne ostaje vjerno svome sadašnjem vlasniku, ako se samo promijeni vrijeme.”

POČETAK

A kako je počelo? Te, 1989. sve se u SSSR-u raspadalo. Jedan je čovjek, ministar Viktor Černomirdin, odlučio prekinuti ministarsku karijeru i preuzeti plinski biznis, to jest, izdvojiti plinsko ministarstvo u posebno poduzeće.

Ta će odluka – na koju su svi gledali s čuđenjem – postati sudbonosna...

Egor Gajdar, bivši premijer, na pitanje kako je i zašto Černomirdin izgradio Gazprom iz sovjetskog plinskog ministarstva, odgovara: Černomirdin nije glup. On je shvaćao da se raspada stari ministarski sustav. Sovjetsko ministarstvo je bilo sustav pod oštrom upravom autoritarne vlasti. Ministarstvo je postojalo dok je slušalo komandu. A da se poštuje komanda, treba oružana vlast. Svaki čovjek je morao shvatiti da, ako ne posluša komandu, oružana vlast će ga posaditi u zatvor ili ubiti. Čim je oružana vlast oslabjela, nemoguće je bilo upravljati zapovjednom metodom. A ona je oslabila sredinom osamdesetih godina. I Černomirdin se dosjetio da, radi očuvanja plinske grane, valja natjerati ljude da ne rade silom, nego iz interesa. On se dosjetio da će čovjek raditi kad se njemu budu isplatile zapovijedi od vlasti, a ne zato što će ga inače poslati u zatvor.

Zapravo, riječju “dosjetio se” Gajdar opisuje najzamršeniju reorganizaciju goleme strukture, koja i danas uključuje pola milijuna ljudi, a u sovjetsko vrijeme je imala za trećinu više. Prije nego što je počeo reforme, Černomirdin je počeo voditi svoje suradnike na Zapad: u Njemačku i Italiju.

”U to doba sam govorio”, sjeća se Černomirdin, “da moramo izgraditi takav sustav da ga čak, ako i budala dođe, ne može srušiti. Proučavali smo svjetske sustave i uzimali ono najbolje: i u tehnološkom smislu i u postrojenjima. Da se sistem ne može srušiti, on mora biti jednostavan kao “za neznalice”!

Kao uzorak za oponašanje, uzeo je ENI, talijansku državnu plinsku kompaniju.

Glavna prepreka, sjeća se Černomirdin, bio je Rižkov.

Nikolaj Ivanovič Rižkov. Predzadnji predsjednik Ministarskog vijeća SSSR-a. Taj glavni ekonomist perestrojke ušao je u povijest svojom javnom izjavom da po noći plače kad se sjeti kako rastu cijene. Novine su zatim dugo izlazile s karikaturom rasplakanog Rižkova. Rižkov je plakao, a cijene ga nisu slušale, i Rižkov nije shvaćao da ga cijene više nikad neće slušati. Svejedno je 1989. godine, kad je Černomirdin pretvarao svoje ministarstvo u koncern, odluka ovisila o Rižkovu.

Černomirdin priča da je dolazio k Rižkovu sa svojom idejom plinskoga koncerna nekoliko puta. Crtao mu sheme, tumačio, govorio i govorio do kasne večeri. Na kraju jednog od tih razgovora Rižkov je upitao:

”To znači, shvatio sam, da ti ne želiš biti ministar?”

On je još vjerovao da nema boljeg posla nego biti ministar u Sovjetskom Savezu.

”Ne, ne želim”, odgovarao je Černomirdin.

”I nećeš biti član vlade?”, čudio se Rižkov. “I shvaćaš bez čega ostaješ? Bez vile, bez povlastica?”.

”Da, shvaćam”.

”Sam?”

”Sam. Shvati, Nikolaju Ivaniču, danas ne valja biti ministar. Mi ćemo izgraditi kompaniju”.

Rižkov je sumnjao.

”Koliko danas imaš zamjenika”, pitao je on.

”Tri prva i osam običnih”, odgovarao je Černomirdin.

”Gle, ako te danas otpustim, ti ćeš sutra uzeti sebi dvadeset zamjenika!”.

”Zašto? Ne treba mi dvadeset. Dva zamjenika i dosta”.

Čenomirdin je otišao od Rižkova poslije ponoći, ostavivši predsjednika Ministarskog vijeća u punom uvjerenju da je ministar plinske industrije poludio. Černomirdin je pošao u ministarstvo, gdje su ga čekala dva zamjenika, upućena u ideju: Rem Vjahirev i Vjačeslav Šeremet. Već u autu zazvonio je telefon:

”Sutra će se pitanje o pretvaranju ministarstva plinske industrije u državni koncern razmatrati na Predsjedništvu Ministarskog vijeća”.

Ostatak te noći 1989. godine Černomirdin, Vjahirev i Šeremet su mislili kako će predstaviti svoju pustolovinu Predsjedništvu. Černomirdin se uspio unaprijed dogovoriti samo sa zamjenikom predsjednika Ministarskog vijeća Bataninom. On je obećao:

”Ja neću pomagati, zato što sam protiv, ali se neću ni protiviti”.

I održao je svoju riječ. Černomirdinov govor su na Vijeću odslušali šutke. Reakcija ostalih članova vlade bila je puna zbunjenosti. I odjednom je uzela riječ Aleksandra Birjukova, zamjenica predsjednika Vijeća, koja je vodila laku industriju.

”Saslušala sam sve o čemu je referirao ministar”, tako se sjeća njezinih riječi Černomirdin, “i ništa nisam shvatila od onoga što je govorio. Ali, želim reći: zašto da ne pokušamo? Čega se bojimo? Mi ga dobro znamo. Nismo mu nikada prigovarali. Ako ne uspije – otkinut ćemo mu glavu i vratiti sve na staro mjesto”.

Vijeće ministara SSSR-a postojalo je još manje od dvije godine, Sovjetski Savez isto toliko. A članovi Predsjedništva vjerovali su da još mogu nekome otkinuti glavu i sve vratiti na staro. No zapravo više ništa nisu mogli.

Sovjetski Savez se vrlo brzo raspadao. Vlade mnogih republika su otvoreno sabotirale odluke saveznog kabineta ministara, objavljujući ih upletanjem u svoje unutrašnje stvari. Samo je Gazprom cijelo vrijeme čvrsto nadzirao sve svoje cijevi i nalazišta na teritoriju cijeloga SSSR-a.

Devetnaestog kolovoza 1991. godine sovjetska vlast je poduzela posljednji pokušaj svog očuvanja. Potpredsjednik SSSR-a, Janajev, predsjednik KGB-a Krjučkov i ministar obrane Jazov pokušali su izvesti puč i maknuti s vlasti predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova.

Podupro ih je i premijer Pavlov. Pokušaj je propao, a urotnicima se nije suprotstavio predsjednik Gorbačov, kojeg su zadržali u kućnom pritvoru na Krimu, nego predsjednik Rusije, Boris Jeljcin, koji je uspio organizirati otpor pučistima na moskovskim ulicama i dobio potporu naroda, a zatim i vojske. Faktički je od tog trenutka prestao postojati Sovjetski Savez, skupa sa svim svojim ministarstvima. Pravno je Sovjetski Savez prestao postojati u prosincu 1991. godine, kad su predsjednici Rusije i Ukrajine, Boris Jeljcin i Leonid Kravčuk, te predsjednik Vrhovnog sovjeta Bjelorusije, Stanislav Šuškevič, potpisali Belovežski sporazum.

Gazprom, koji je proizvodio više od 800 milijardi kubika plina godišnje i zauzimao prvo mjesto u svijetu po količini plina, sa svojom plinovodnom mrežom od 160.000 kilometara, s 350 kompresorskih postaja, 270 industrijskih postrojenja za potpunu pripremu plina, s nekoliko tisuća bušotina i desecima podzemnih skladišta, izgubio je trećinu plinovoda, trećinu nalazišta i četvrtinu snage kompresorskih postaja. Ali, za razliku od Sovjetskog Saveza i svih njegovih ministarstva – uspio je opstati.

Tridesetog svibnja 1992. godine ministar goriva i energetike, Vladimir Lopuhin, morao je braniti na sjednici vlade svoju koncepciju reforme naftne i plinske grane. Točnije, prvo samo naftne. U plinsku granu se ministar Lopuhin doista nije razumio. Ideolog ruske privatizacije, Anatolij Čubajs, kaže da se Gazprom razlikovao od svih ostalih granskih industrija, u tehnološkom smislu. Podijeliti ga i prisvojiti bilo je praktički nemoguće. U strojogradnji, na primjer, po riječima Čubajsa, svaki se direktor tvornice smatrao nezavisnim gazdom, nekakvim mjesnim kneževićem. U naftnoj grani – ista stvar. Direktor velike tvornice, direktor naftaške uprave, bio je car i bog u svojoj regiji. Direktori tvornica i naftonosnih nalazišta s početka su se suprotstavljali privatizaciji, ali su bili razdvojeni i zato su, ranije ili kasnije, pobijeđeni. Gazprom je bio druga stvar. Gazprom je stajao kao tvrđava. Naftu se, smješka se Čubajs, može, grubo govoreći, naliti u čabar, odnijeti s nalazišta i prodati. A Gazprom čine četiri oceana plina i dvanaest magistralnih plinovoda u jedinstvenom sistemu, i ne mogu postojati jedan bez drugoga. Plin nikako ne možete prodavati na dijelove. Plin, za razliku od prilično inertne nafte, leteća je tvar i lagana, on kao da samo čeka najmanje tehnološko oštećenje, najmanju pukotinu u cijevi ili najmanji nesporazum među transporterima, da pojuri van i eksplodira. Imperij Gazproma se u cjelini nadzire sa središnjeg pulta u glavnom uredu u Moskvi, tj. kod predsjednika uprave.

Zato se reforma, koju je 30. svibnja imao predložiti na sjednici vlade Lopuhin, ticala samo naftaša. Lopuhinov izvještaj se otegnuo do duboko u noć. Na sjednici je bio i zamjenik ministra, Mihail Hodorkovski, tad još bankar, koji se, očito, već odlučio baviti naftom, te “naftaški generali”, tad još direktori, a u budućnosti vladari naftnim kompanijama. U biti su svi shvaćali neizbježnost toga da će se naftno područje podijeliti na mnoštvo privatnih poduzeća, a da naftovod neće nitko dobiti. Nijedan “naftaški general” nije imao snage kontrolirati cijelu naftnu granu, kao što je Černomirdin kontrolirao plinsku. Oni su se pomirili s privatizacijom, Lopuhinova reforma je, uz neke prigovore, nudila da oni postanu vlasnici nalazišta kojima su do toga 30. svibnja i rukovodili. Na sjednici vlade predlagalo se prihvaćanje koncepcije i svi su shvaćali da je zatim treba ostvariti u životu, reformirati po njoj svako nalazište, i svaki put u bitci.

Tek ujutro 30. svibnja referat je bio spreman i usuglašen. Lopuhin je sjedio u Georgijevskoj dvorani Kremlja, gdje su se održavale sjednice vlade, i pred njim je na stolu ležala debela mapa referata. Cijela vlada je bila na okupu, uključujući premijera Egora Gajdara. Ali po zakonu je vladu tad vodio predsjednik, a premijer ga je samo zamjenjivao. I sjednicu 30. svibnja trebao je voditi predsjednik Jeljcin osobno. Svi su čekali predsjednika.

Predsjednik je već bio u blizini, iza vrata, u malom kabinetu, koji je pripadao državnom poglavaru pri dvorani za sjednice vlade. Predsjednik je sjedio u fotelji. Otvorila su se vrata. Ne ona što vode u dvoranu za sjednice, nego ona što vode u hodnik. Iz hodnika je ušao predsjednik uprave Gazproma, Viktor Černomirdin, kojeg je upravo pozvao Jeljcin.

”Viktore Stepanoviču”, rekao je predsjednik, “odlučio sam otpustiti ministra Lopuhina i vas imenovati na njegovo mjesto” (...)

”Ja ne znam”, sliježe ramenima Gajdar, “tko je nagovorio Borisa Nikolajeviča da Lopuhina zamijeni Černomirdinom. To je do danas za mene zagonetka”.

(...) Nepoznati ljudi, koji su nagovorili predsjednika da otpusti Lopuhina i imenuje Černomirdina, vjerojatno su obećali predsjedniku da neće sprečavati reformu naftne grane. A za to je predsjednik, vjerojatno, obećao tim nepoznatim ljudima da neće dirati Gazprom nego cijelu energetiku zemlje staviti pod kontrolu starješine Gazproma. Od tog trenutka počela je petogodišnja politička karijera Viktora Černomirdina, koja je zamalo predsjednika plinske kompanije posadila u fotelju predsjednika zemlje. Zamalo da je pretvorila Gazprom od, kako se uobičajilo govoriti, “kralježnice Rusije” u samu rusku vlast...