Malo je koja zemlja toliko blagonaklona i snishodljiva prema režimu Viktora Orbana kao Hrvatska. Verbalni rat na relaciji Bruxelles-Budimpešta traje već nekoliko godina, a Europska komisija i Europski parlament pokrenuli su nekoliko postupaka protiv Orbanove vlade, optužujući mađarskog čelnika za uzurpaciju vlasti i derogaciju demokratskih standarda. Hrvatska je, međutim, u sporovima Budimpešte i Bruxellesa uvijek čvrsto stajala uz Orbanov režim. 

Na svim raspravama u Europskom parlamentu proteklih godina o stanju u Mađarskoj HDZ-ovi europarlamentarci bili su ili suzdržani ili su glasali protiv rezolucija koje osuđuju postupke mađarskih vlasti. Nakon što je nedavno Orban zbog korona krize suspendirao parlament na neograničen rok i preuzeo apsolutnu vlast, čime je Mađarsku de facto isključio iz društva demokratskih država, više od pola članica EU potpisalo je izjavu kojom izražavaju zabrinutost da bi izvanredne mjere mogle ugroziti vladavinu prava i demokraciju u EU. 

Top News Hrvati vole Orbana jer im je on desničarska verzija Tita

Hrvatska je i tad ostala po strani, kao što se ni HDZ nije pridružio liderima 13 članica Europske pučke stranke (EPP), koje su zbog degradacije vladavine prava u Mađarskoj pozvale na isključenje Orbanova Fidesza iz svojih redova, pa je i Orbanov šef diplomacije Péter Szijjártó prije nekoliko tjedana javno zahvalio Hrvatskoj što se nije priključila “međunarodnom liberalnom mainstreamu” u napadima na Mađarsku.

No, osim zahvala, iz Mađarske Hrvatskoj, koja čini sve kako bi zaštitila svoju sjevernu susjedu i njezinog autokratskog čelnika, redovito stižu i provokacije i nova poniženja. Ovih je dana Orban uz Facebook čestitku maturantima koji pišu ispite iz povijesti ponovno objavio kartu Velike Mađarske, koja obuhvaća velike dijelove Hrvatske. I to, naravno, nije prvi put. 

Krajem prošle godine objavio je fotografiju stranačkog sastanka ispod karte Velike Mađarske, a par mjeseci ranije Orbanov ured opet je objavio povijesnu kartu Velike Mađarske na kojoj joj pet ruku otima teritorij i stanovništvo, čime se sugerira da su veliki dijelovi Hrvatske zapravo oteti Mađarskoj. 

Orban je svojedobno, nakon što je drugi put postao premijer, povodom mađarskog preuzimanja predsjedanja Europskom unijom, u atriju sjedišta Unije u Bruxellesu dao izvjesiti golemu kartu Velike Mađarske iz 1848., što je izazvalo brojne osude iz susjednih zemalja.

Hrvatska je, međutim, redovito osuđivala slične geografske karte Italije proširene na Istru, Rijeku i Dalmaciju, koje su anonimci dijelili na društvenim mrežama, a istodobno je prešućivala velikomađarsku kartografiju, iako je ona dolazila iz samog mađarskog državnog vrha. 

Hrvatska, drugim riječima, Orbanovu Veliku Mađarsku nikad nije shvaćala ozbiljno, iako bi trebala. Orbanovo razmetanje kartama Velike Mađarske zapravo predstavlja nastavak političke instrumentalizacije Trianonskog mirovnog ugovora iz 1920., kojim je Mađarska ostala bez oko 60 posto teritorija i 40 posto stanovništva prijeratne Ugarske.

Taj je teritorij podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunjske, a više od tri milijuna Mađara ostalo je živjeti izvan mađarskih  granica, zbog čega se Trianonski ugovor u Mađarskoj opravdano smatra velikom nepravdom. 

Dramatični obrat Orban je umjesto Burićke tražio Kovača - Plenki nije dao

Međutim, Orbanov je režim Trianonski ugovor pretvorio u nacionalni mit i svojevrsni alibi za agresivnu ekspanzionističku politiku u susjedstvu, zanemarujući niz povijesnih činjenica koje moramo imati na umu kada govorimo o sporazumu što su ga tadašnji saveznici potpisali s Mađarskom u palači Trianon u Versaillesu. 

Takav je sporazum rezultat poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, a na teritoriju Austro-Ugarske stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS, ali i politike žestoke mađarizacije koju je Budimpešta nametnula narodima koji su živjeli u Ugarskoj od 1867. godine, pa i Hrvatima. Iako Orban poistovjećuje Ugarsku s Mađarskom, te dvije zemlje nisu isto. 

Ugarska je, za razliku od Mađarske, bila multinacionalna zajednica, koja je u svojim granicama okupljala više naroda. Međutim, Orban čini sve kako bi oživio duh “trianonske tragedije”, koja je postala jedan od središnjih motiva njegove političke propagande i jedan od glavnih izvora njegove političke moći u zemlji. 

Velikosrpski nacionalizam dobio je u drugoj polovici osamdesetih Memorandum SANU-a, koji je uvjeravao kako su Srbi u tadašnjoj Jugoslaviji bili politički, društveno i ekonomski diskriminirani, što je kasnije poslužilo kao opravdanje za agresivne ratove što su ih Srbi vodili u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu od 1991. do 1999. godine. 

Orban je svoj memorandum, kojim opravdava svoju politiku, pronašao upravo u Trianonskom ugovoru, kojeg je prije nekoliko mjeseci, povodom 100. obljetnice potpisivanja tog ugovora, nazvao “smrtnom presudom” Mađarskoj. Orban je dao cijelu Mađarsku oblijepiti jumbo plakatima na kojima se građane obavještava o “trianonskoj tragediji”, dok ured za komuniciranje mađarske vlade, uz kartu Velike Mađarske, objavljuje članke na engleskom jeziku u kojima se tvrdi kako je Trianonski ugovor uništio mađarsko društvo, gospodarstvo i politički sustav. 

Orban je po dolasku na vlast prije deset godina dan proglasio novi državni blagdan - Dan nacionalnog jedinstva, upravo u znak sjećanja na 4. lipnja 1920. godine, kada je potpisan za Orbana tragični Trianonski ugovor. Ovdje možemo povući paralelu s talijanskim Danom sjećanja na žrtve egzodusa i fojbi, koji se u Italiji obilježava od 2004. godine. 

SVRSTALI SE UZ ORBANA Što su vremena gora, to je HDZ sve opasniji

Riječ je o sličnom narativu kao i u mađarskom slučaju, kojim se uz instrumentalizaciju žrtava fojbi i egzodusa Italiju pokušava predstaviti isključivo kao žrtvu Drugog svjetskog rata, pri čemu se ciljano potiskuje i zanemaruje talijanska odgovornost za fašizam i Drugi svjetski rat. 

Taj je narativ u Italiji ujedinio populističkog postfašista Mattea Salvinija, pučanina Antonija Tajanija i bivšeg komunista Giorgija Napolitana, a zbog njega se danas u Italiji komemoriraju žrtve fojbi i egzodusa, ali ne i žrtve fašizma, čime talijanski nacionalisti posljedično dovode u pitanje i granice uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoče recentno talijansko veličanje osvajača Rijeke Gabriellea D’Annunzija kao osloboditelja i Tajanijevo svojatanje Istre i Dalmacije na komemoraciji u Bazovici. 

I Orban žali nad gubitkom “dvije trećine mađarskog teritorija”, iako u velikom dijelu nije riječ o teritoriju koji je oduzet Mađarskoj, nego teritoriju koji je vraćen onima kojima i pripada. Takav je slučaj s Prekmurjem, Međimurjem, južnom Baranjom, Bačkom i zapadnim Banatom, koji su Trianonskim ugovorom vraćeni tadašnjoj Kraljevini SHS. 

No, nacionalistički narativ uvijek je isti: i Orbanova vlada se usredotočila na trenutak u povijesti kada je Mađarska bila teritorijalno najveća, što onda opravdava i vapaj za “prirodnim granicama”. 

Kao što i ruski predsjednik i Orbanov politički prijatelj Vladimir Putin o raspadu Sovjetskog saveza govori kao o najvećoj geopolitičkoj tragediji 20. stoljeća, pokušavajući na izgubljenim postsovjetskim područjima ponovno uspostaviti rusku hegemoniju, pa čak i slanjem tenkova u Gruziju i Ukrajinu kako bi se spriječilo povezivanje tih zemalja sa Zapadom, i za Orbana je Trianon najveća mađarska tragedija, koja poziva na djelovanje. 

Međutim, za razliku od Putina, Orban ne planira ponovno slanje tenkova na svoje susjede niti vojno osvajanje područja koja je nekoć obuhvaćala Velika Mađarska. Pa ipak, Orban je prije nekoliko mjeseci prkosno poručio kako će Velika Mađarska “uvijek postojati”. 

Utjecajan sponzor Viktor Orban nikad neće predati Hernadija Hrvatskoj

Orban zasad ne zahtijeva promjenu državnih granica, ali Orbanova Velika Mađarska postoji zahvaljujući povezivanju mađarskih zajednica koje žive u susjednim zemljama s matičnom državom, kao i širenju mađarskog utjecaja na susjedne zemlje, pogotovo na područjima na kojima živi mađarska manjina, pa čak i putem neobičnih investicija u nogomet, nogometne stadione i akademije. 

Orban u uže i šire susjedstvo izvozi svoj hibridni politički sustav, u kojem su odnedavno autokratske značajke potpuno prevladale nad demokratskim, i to s priličnim uspjehom, o čemu svjedoči autokratski režim Aleksandra Vučića u Srbiji, kao i slične tendencije s vladom Janeza Janše u Sloveniji, a treba li podsjećati koliko je Orban omiljen i među hrvatskim desničarima. 

Orban je nedavno kazao kako je Mađarska sklopila “novo savezništvo” sa Slovačkom, Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom u obrani od prijetnji kako s Istoka, tako i sa Zapada. Drugim riječima, Orban je Hrvatsku uključio u svoj savez protiv Bruxellesa. Što je na to odgovorila hrvatska diplomacija? 

Baš ništa, kao što je i prešutjela sve Orbanove velikomađarske provokacije. “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”, kao što bi to rekao hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman.