Tijekom posjeta katoličkom svetištu u Loretu prošli ponedjeljak, papa Franjo je neprestano izmicao svoju ruku dok su ljudi čekali u redu kako bi mu se poklonili i poljubili njegov prsten. Izazvalo je to mnoge reakcije, papa Franjo je postao glavna vijest u svim svjetskim medijima jer je tom gestom potaknuo rasprave o važnom pitanju za katolike - želi li ili ne da vjernici ljube njegov prsten čime mu daju do znanja da poštuju njegov neprikosnoveni autoritet kao božjeg poslanika na zemlji. 

Snimka Papina odlučnog izmicanja ruke brzo se proširila internetom i pokrenula "kulturni rat" između katoličkih "konzervativaca" i "naprednjaka".

Za konzervativni katolički portal LifeSiteNews, ovakvo je papino ponašanje opisao kao 'uzmenirujuće', pa su mu čak poručili da 'ako ne želi biti Kristov namjesnik, neka se makne!'. 

Jer ljubiti njegov prsten jedna je od stvari koja ga označava kao osobu dostojnu poniznosti vjernika. Ako ne on sam ne misli da je toliko poseban da bi ga se tako poštovalo, zašto bi uopće trebalo uvažavati njegovo mišljenje?

Simbolika ljubljenja prstena očito kod Franje ponekad izaziva nelagodu, ali istodobno, on mora koristiti tu istu moć ako želi ostvariti svoju ambiciju da decentralizira moć u crkvi, piše Guardian.

Papa Franjo ima već nekoliko prilično čudnih videa na internetu. No, njegov najnoviji ujedno je i najčudniji do sad. Prikazuje papu Franju kako povlači ruku pred talijanskim vjernicima koji mu žele poljubiti prsten, nakon mise u gradu Loretu. Očigledno, nije htio biti gospodar svog stada na način koji podsjeća na careve i apsolutističke monarhe iz prošlosti. No zašto onda jednostavno nije napisao da ljubitelji prstena nisu dobrodošli i da ne želi takvu vrstu iskazivanja poniznosti, koja izgleda kao da pripada nekom drugom dobu, kao uostalom i mnogo drugih običaja koji su se do danas zadržali u Vatikanu iako pripadaju prošlosti.

Uostalom, on je već šest godina papa: dovoljno dugo vremena da postavi neke nove smjernice o tome kako želi biti tretiran.

Inicijativa biskupa Vatikan odlučio: Mijenja se molitva Očenaša

Zapravo, Franjo je već do sad značajno promijenio imidž prvog čovjeka katoličke crkve i to na mnogo načina: za razliku od svojih prethodnika, on ne živi u raskošnoj apostolskoj palači, nego je radije uzeo sobicu u vatikanskom hotelu Casa Santa Marta. Sam nosi svoje torbe na sastanke, vozi se u malom Fiatu umjesto u limuzinama kakve su koristili njegovi prethodnici.

Potez s prstenom nije baš pametan: ako želi da ga vjernici vide kao slugu naroda, kao što je i sam to rekao, onda neka to bude praksa. Ali kao što je to čest slučaj s papa Franjom, nije uvijek dosljedan.

Ponekad mu ljubljenje prstena ne smeta, a ponekad mu se uopće ne sviđa da vjernici ljube prsten. Tako je izgledalo i ova predstava u Loretu. Nekima, činilo se, dozvoljava da mu poljube ruku, dok je drugima svoju ruku izmicao.

Kao i često puta u životu, mali detalji obično ukazuju na velike probleme. U Franji, katolička crkva ima papu koji zbunjuje vjernike i nije jasno što zapravo želi i šalje različite signale. S jedne strane imamo njegovu iskrenu odlučnost da iskorijenimo zastrašujuća zlostavljanja koja su postala zaštitni znak njegovog papinstva, a onda želi u Čileu proglasiti biskupom onog za koga najprije misli da nije pedofil, pa se onda dokaže da je ipak pedofil.

Ili pak u veljači sazove sastanak da bi se uhvatio u koštac sa zlostavljanjem, da bi nakon toga izjavio kako u katoličkoj crkvi situacija nije ništa lošija od bilo koje druge velike institucije.

Ili pak njegovo zalaganje za ideju da više žena obnaša važne funkcije u katoličkoj crkvi. I dragi Bog zna da one to doista zaslužuju jer su više od polovice katolika u svijetu – žene. No, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti one koje u kuriji obnašaju bilo kakvu važniju funkciju. Zašto to onda on ne promijeni? To barem ne bi bio nikakav problem – morao bi sao zahtijevati da svaki vatikanski odjel mora imati određeni broj žena među čelnim osobama.

Tužna je istina da se većina onoga što dolazi iz Vatikana čini sumnjivim paravanom za ono što se doista događa iza njega i ogleda se upravo u nekonzistentnim porukama koje nam šalje papa Franjo. Je li on doista čovjek promjena? I hoće li on išta promijeniti? Jer pape su uvijek muškarci u poznoj životnoj dobi, pa je pitanje hoće li oni ikad imati toliko hrabrosti i temeljno promisle o tome kako je ova organizacija očajnički žudi za promjenama.