Nakon dvije godine krize Makedonija je napokon postaviti svoju reformističku vladu lijevog centra, odlučnu ponovno pokrenuti prethodno zaustavljenu integraciju te zemlje u EU i u NATO, piše Foreign Affairs. Istog mjeseca Crna Gora postala je članica NATO-a nakon burnog procesa koji je trajao skoro jedno desetljeće. Ovakav razvoj događaja dobra je vijest za ukupnu stabilnost zapadnog Balkana, regiju još uvijek opterećenu sektaštvom i provincijalnošću.

Samo, te su vijesti istodobno veliki udarac planovima Rusije koja se nada da će moći održati "neutralnima" još uvijek europski neintegrirane dijelove bivše Jugoslavije, drugim riječima, izvan skupine EU-NATO. Moskva je aktivno tražila način za zaustaviti prozapadnu tranziciju Makedonije i Crne Gore, nekad i na dramatičan i nasilan način i nema nikakve sumnje da će se u prilike u tim zemljama nastaviti miješati na isti način. Meta sljedećeg ruskog gambita na Balkanu, ovaj put moguće još snažnijeg, jest strateški centar ove regije; Bosna i Hercegovina.

Mitovi Srpsko junaštvo, hrvatska kultura, bošnjački merhametluk

Ruski plan u Bosni oblikovat će dva glavna faktora. Prvi je dugotrajni odnos Kremlja s Miloradom Dodikom, secesionističkim predsjednikom Republike Srpske. Drugi faktor, ovaj čak i puno alarmantniji, jest sve jasnija povezanost između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana tročlanog predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a u BiH, stranke koja je trenutno vladajuća u Zagrebu. Ruski cilj je jednostavan; držati BiH izvan NATO-a i EU-a. Moskva si želi osigurati da će ova zemlja ostati etnički rascjepkani koš u srcu Balkana.

A kako bi do toga došla, Rusija ide putem savezništva s Dodikom i Čovićem, dvojicom prvaka etničke fragmentacije i disfunkcionalnosti u Bosni. Dodik je najveća vrijednost Rusije u regiji. Čak i više nego srbijanski premijer Aleksandar Vučić, višegodišnji saveznik Kremlja, koji postojano zagovara otpor NATO-u, EU-u i posebno američkom utjecaju na Balkanu. U posljednje tri godine Dodik je postao česti posjetitelj u Moskvi i što je bila teža ekonomska situacija u njegovom neliberalnom feudu, to je on otvorenije lobirao za rusku financijsku potporu. Nedavno rusko vraćanje BiH 125 milijuna dolara duga iz doba Jugoslavije u prvom je redu bilo produžavanje političkog života Dodika koji je od siječnja pod sankcijama SAD-a.

Washington smatra da je referendum iz 2016., kojim se kao službeni državni praznik u Republici Srpskoj nastojao vratiti datum osnivanja Republike Srpske, prekršio Daytonski mirovni sporazum. I to tako što je ignorirao ponovljeni nalaz Ustavnog suda BiH po kojem praznik diskriminira nesrpsko stanovništvo u republici. Čović je znatno maglovitiji lik. Za početak, teško ga je razdvojiti od njegovih dobročinitelja u Zagrebu.

Poput nacionalista u Srbiji, vladajući hrvatski HDZ nikad nije posve odustao od svojih irredentističkih tvrdnji o većinskim dijelovima BiH. Doista, njezina sestrinska stranka, HDZ BiH, često djeluje kao produžena ruka Zagreba za iznošenje najneobičnijih nacionalističkih pozicija, pri čemu Zagreb zadržava diplomatski ugled neoštećenim. No, karijere istaknutih glasnogovornika HDZ-a BiH, kao što je Božo Ljubić, član Hrvatskog sabora, čelnik nevladinog Hrvatskog nacionalnog vijeća BiH i bivši član bosanskog parlamenta, uredno ilustrira povezanost dva krila HDZ-a.

Unatoč svojim iredentističkim nastojanjima, postjugoslavenska Hrvatska povijesno je sumnjičava prema ruskoj prisutnosti na Balkanu. Konačno, Rusija je najveći svjetski podupiratelj najvećeg rivala Hrvatske, Srbije. Sponzorstvo u prošlost seže najmanje sve do vremena bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Zagreb je posljedično tradicionalno gravitirao prema Bruxellesu i Washingtonu. Hrvatsko-srpska ogorčenost čak je evoluirala u mali proksi-oružani sukob, kad su se srpski ekstremisti borili na ruskoj strani u sukobu u Donbasu, dok su hrvatski radikali bili na strani Ukrajine.

U pozadini je ovo Nema nade za BiH, tamo se vježba za treći svjetski rat

Ovakva regionalna dinamika u Bosni se odigravala ipak nešto drugačije. U 90-ima Zagreb i Beograd zajednički su radili na komadanju zajedničkog manjeg susjeda i to kroz prešutnu vojnu suradnju protiv Sarajeva u ratu, kao i zlosretnog Sporazuma u Grazu iz 1992. Ova suradnja preživjela je do danas u obliku dugogodišnje suradnje Dodika i Čovića. Za Čovića je apsolutna Dodikova kontrola u Republici Srpskoj obrazac za ono što bi on htio uspostaviti u BiH; treći entitet, uvelike monoetničku, dominantno hrvatsku provinciju u Hercegovini.

S druge strane, Dodik Čovića vidi kao saveznika u svojim pokušajima da onemogući planove bosanske nacionalne vlade (kao i saveznika u Bruxellesu i Washingtonu) da stvore jasniju i reacionalniju administrativnu državu u zemlji u kojoj danas postoji 14 različitih lokalnih vlada s brojem stanovnika manjim od četiri milijuna. U takvu situaciju odjednom je ušla Rusija, pojavljujući se s čvrstom podrškom onome što HDZ BiH naziva "hrvatskim samoodređenjem", odnosno hrvatskom nacionalizmu u BiH. A što se dogodilo s nominalnim protivljenjem Zagreba u odnosu na operaciju Moskve na Balkanu?

Činjenica je upravo suprotna onome što je Dagmar Škrpec nedavno napisao za Foreign Affairs. Hrvatska je daleko od jamca regionalne stabilnosti. Hrvatska je na rubu najgore političke i ekonomske krize od proglašenja svoje neovisnosti. Agrokor, jedna od najvećih tvrtki zapadnog Balkana i kralježnica hrvatske ekonomije, na rubu je kolapsa. Ako on propadne, do će desetkovati i Hrvatsku i regiju. Ono o čemu mnogošto ovisi je ruski kreditor Sberbank, koji se sak pokazuje kao Agrokorov najagresivniji kreditor.

Drugim riječima, Moskva se nalazi u situaciji da može zgrabiti veliki dio hrvatske ekonomije u jednom potezu, a Zagreb je toga svjestan. I zato, umjesto da bude bedem nasuprot ruskog utjecaja na Balkanu, Hrvatska je u poziciji da postane sljedeći ruski domino koji će pasti. Hrvatska je odnedavno utišala svoju kritičnost prema Kremljovim aktivnostima u regiji (priznajući revizionističke tvrdnje Moskve o raspadu Jugoslavije) u zamjenu za povoljne uvjete u upravljanju financijskim rastapanjem zemlje.

Na tom mjestu su dva HDZ-a tako važna. 24. kolovoza, usred hrvatske ekonomske krize, ruski veleposlanik u BiH Petar Ivancov ljutito je govorio o bosanskom tzv hrvatskom pitanju, koje je nazvao "realnošću koja se ne može ignorirati i za koju se mora naći rješenje". Ivancovljeve riječi slijede retoriku i hrvatskog i BiH HDZ-a. Obje ističu potrebu za daljnjom etničkom fragmentacijom u BiH kako bi se obranila pozicija Hrvata u BiH. Eksplicitno se referirajući na "hrvatsko pitanje", Ivancov je koristio HDZ-ov izraz koji ne odbacuje samo Sarajevo nego i Bruxelles.

BiH ostaje cijela Srbija je protiv izlaska RS iz BiH, to su Dodikovi spinovi

Ivancov je to izjavio istog dana kad je razgovarao s Dodikom u Banjoj Luci. Veleposlanik je tamo zajamčio rusku potporu pokušajima Republike Srpske da se odupre nedavnim odlukama Ustavnog suda BiH, koji je zaključio da su svi vojni objekti tamo vlasništvo Republike BiH. Pitanje je od temeljne važnosti za BiH aspiracije za NATO, nakon što je taj vojni savez od Sarajeva zahtijevao kompletan pregled sve vojne imovine u zemlji prije nego što se nastavi s procesom pridruživanja u puno članstvo.

BiH blizak NATO-u ni za Banju Luku ni za Moskvu ne dolazi u obzir i oni će učiniti sve što je potrebno kako bi to spriječili. Čak, u jednom danu Moskva je postala glavni sponzor ciljeva u BiH i hrvatskih i srpskih nacionalista. U izgradnji te kaotične koalicije, Kremlj se priprema za opće izbore u BiH 2018. Ono zbog čega je Moskva najviše zabrinuta jest to što vidi da se oblikuje autentični reformistički savez u BiH.

Bosanske razlomljene građanske i lijeve stranke pomiču se prema koalicijskom paktu na koji se čekalo jako dugo. Istodobno, opozicijske stranke u Republici Srpskoj, istodobno i HDZ-ovi suparnici među Hrvatima, učvršćuju svoje redove. Ustavni režim u BiH sa svojim bizantskim slojevima etničkih kvota, takav je da neetničke stranke imaju posebno težak zadatak u pokušaju da se probiju u parlament na osnovi broja glasova koje su dobile. No, sveopća pobjeda možda nije nužna za promjene.

Otvaranje takvom procesu mogu biti i pojave poput, primjerice, pobjeda Mladena Ivanića 2014. nad Dodikovim kandidatom za srpsko mjestu u predsjedništvu. To je zapravo bio način kako je ova zemlja uspjela dovršiti svoju molbu za kandidaturu za EU. Ivanović je naprosto dopustio da se kandidatura prihvati i već time je bitno promijenio opstrukcijski stav svog prethodnika, Nikole Špirića, inače Dodikovog kadra.

Ako bi se u 2018. dogodila slična opozicijska pobjeda, tada bi BiH, slično kao i Makedonija, brzo obnovila svoju kandidaturu za NATO, i lakši i važniji projekt nego što je postupak ulaska u EU. Članstvo u NATO-u za Sarajevo znači garanciju i suvereniteta i teritorijalnog integriteta. A s razumijevanjem u SAD-u i EU onoga što Rusija radi, oba procesa to bi moglo i ubrzati. Rusija će, pak, smatrati da ne može dopustiti BiH da joj isklizne kroz prste.

Voli li Balkan rat? Hrvati, Srbi... suvereniji su bili u Jugoslaviji nego danas

Čak i njeno sve dublje korijenje u Srbiji bit će uvelike beskorisno ukoliko izgubi uporište u ranjenom centru Balkana. Bilo ovako ili onako, sljedeća godina bit će odlučujuća za ruske planove u regiji. Ako ruski proksiji u BiH u 2018. zadrže svoj nešto oslabljeni stisak vlasti, Rusija će se vjerojatno vratiti u sjenu sa svojim ciljevima da BiH zadrži izvan NATO-a i EU. Ali, ako amalgam opozicijskih stranaka na izborima uspije u željenom proboju, Moskva će tada biti prisiljena odgovoriti svim nužnim sredstvima.