Svaki tekst ima svoj kontekst, pa makar taj tekst bio i Privremeni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, kako se službeno zvao dogovor o miru, poznat po gradiću Daytonu u kojem je u zimu 1995. završio najkrvaviji od svih balkanskih ratova na kraju prošlog stoljeća. Državni i nacionalni lideri okupili su se tad, naravno - pod američkim pritiskom - u zračnoj bazi Wright-Patterson, ostavljajući kod kuće ili ostvarene ratne ciljeve ili umorne vojske i potrošene resurse za daljnje borbe.
Hrvatska je, pamtimo valjda, pobijedila, Srbija nije mogla primiti još jedan val izbjeglica koje bi prema njoj krenule u slučaju novih i izvjesnih poraza Vojske Republike Srpske, u Srebrenici je počinjen genocid, dok je Armija BiH na zapadu Bosne i Hercegovine oslobađala više teritorija nego što ga je mogla kontrolirati.
U, blago rečeno, čudnoj klimi i razgovorima na rubu kavanskih, kreirana je država kakvu politička praksa i povijest ne poznaju: Republika Srpska je, praktički, međunarodno priznata kao entitet unutar BiH, čije su vanjske granice, poznate kao avnojevske, sačuvane, dok su Hrvati, uz Bošnjake, tada dobili status konstitutivnog naroda na 51 posto teritorija, u Federaciji BiH.
Neravnomjerna raspodjela nezadovoljstva amortizirana je silom: nekoliko tisuća vojnika NATO-a i znatno manje onih ruskih raspoređeno je u Bosnu i Hercegovinu s misijom razoružavanja i raspuštanja svih vojski u njoj te osiguravanja provedbe do kraja neporovediva Daytonskog mirovnog sporazuma.
Ne od tada, ali već od prve prave mirnodopske godine, pa evo do dana današnjeg, svako malo se počne govoriti o nekoj inicijativi koja bi frankensteinovski konstrukt učinila funkcionalnijom državom. Posljednja je, navodno, njemačka i prema njoj bi Bosna i Hercegovina bila uređena kao i svaka druga liberalna demokracija u kojoj kolektivna nacionalna prava nisu institucionalno zaštićena.
U prijevodu, vlast bi se birala po principu jedan čovjek – jedan glas, što, naravno, odgovara najbrojnijem, bošnjačkom narodu, ali i Srbima u Republici Srpskoj, u kojoj je broj bošnjačkih i hrvatskih birača u biti zanemariv. Hrvatima bi, dakle, ostala mogućnost izbora lokalnih vlasti u gradovima i općinama u kojima su u većini i teorijska mogućnost da će Bošnjaci među njima tražiti najbolje državne ili entitetske upravitelje.
Njemački pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Günter Grass, nekoliko je mjeseci prije smrti, u intervjuu listu Neue Westfälische kazao kako misli da je treći svjetski rat počeo, ali na potpuno drukčiji način nego što to znamo iz Prvog i Drugog svjetskog rata. "To teče paralelno s klasičnim ratnim konfliktima, kakve doživljavamo u Ukrajini, Siriji i drugdje", dodao je.
Ako je Grass u pravu, a čini da jest, nije pogrešno reći da je generalna proba trećeg svjetskog rata bila u Bosni i Hercegovini, oko koje, ali i u kojoj, još traje dinamični konflikt, samo što sad nema pucanja i koncentracijskih logora. Od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini su na različite načine i s različitim povodima utjecaj ostvarivali SAD i tad znatno slabija Rusija, Iran, Saudijska Arabija, Francuska, Velika Britanija te ostatak Europske unije, potpuno nesposoban da aktivno sudjeluje u raspetljavanju bosanskog čvora. Bruxelles i Washington vodili su, ne od prvog rafala, ali svakako dugo, jedinstvenu politiku prema BiH - onu kreiranu u Americi.
Svijet kakav smo tad poznavali više ne postoji: globalna savezništva se sklapaju i prekidaju filmskom dinamikom, Rusija neće dugo, ako će ikad više, biti onakva kakva je bila pod Jeljcinom, EU je, praktički, pod upravom Njemačke, staru, sekularnu i proeuropsku Tursku je izbrisao Recep Tayip Erdogan, jedini dio europskog Mediterana izvan NATO-a, nakon ulaska Crne Gore u taj savez, bit će Neum, posrednički ratovi u kojima se za interese velikih sila bore male ili nedovoljno utjecajne nacije traju od Bliskog istoka do Ukrajine...
U tom, vrlom novom svijetu, Hrvatska je NATO-va karaula, Aleksandar Vučić favorit Angele Merkel, Rusija i Turska Bosnu i Hercegovinu vide kao bošnjačko-srpsko pitanje, a Njemačku, koja sa službenim Washingtonom komunicira kad mora, kao partnera. Nema, posebice ako je o BiH riječ, više jedinstvene euro-američke politike nego se, sasvim suprotno, upravo u toj zemlji demonstriraju novi odnosi i u isto vrijeme šalju poruke, među ostalima, i bivšim prijateljima, najprije onima u Zagrebu - isturenom odjelu državnog tajništva SAD-a, kako već Amerikanci zovu svoje ministarstvo vanjskih poslova.
Mirovni sporazum iz Daytona djelo je upravo američke diplomacije i ona će ga braniti iz najmanje dva razloga: radi zadržavanja utjecaja i zbog toga što se može lako raspakirati, ali ga je teško prepakirati, ako je to uopće moguće. Mogu se, tko im brani, u nekoj vojnoj bazi sresti Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović, Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Dragan Čović, Milorad Dodik, pogledati prijedlog nekakvog "Daytona dva", pročitati ga i baciti bez posljedica.
Kao što se ista ekipa može okupiti u Berlinu, polušati što se čuti ima o toj famoznoj njemačkoj inicijativi za BiH pa ostati u užem sastavu, nakon što se doma vrate oni kojima ponuđeno ne odgovara, a još su u situaciji da im se silom ne može promijeniti mišljenje.
U prvim poslijeratnim godinama različiti inozemni predstavnici u Bosni i Hercegovini su kao papige ponavljali: "Dayton nema alternativu". Znali su, naravno da su znali, da ima, i to ne jednu nego mnogo, samo što su sve redom neizvjesne i što za ama baš svaku treba ono što je nestalo s krajem bitaka: kontekst u kojem su mogući ustupci svake od zainteresiranih etničkih grupa i njihovih pokrovitelja.
