Prvo od sveukupno 13 suđenja koje su organizirali saveznici nakon završetka Drugog svjetskog rata vodio je Međunarodni vojni sud. Suđenjem je predsjedalo osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca iz SAD-a, SSSR-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske.

Pripreme za suđenje započele su više od godinu dana ranije - u kolovozu 1945. godine. Naime, takvo suđenje bilo je, pravno gledajući, nešto potpuno novo i ono ne bi bilo moguće bez suglasnosti saveznika oko usklađivanja različitih pravnih sustava. Pobjedničke sile potpisale su 1945. godine Londonsku povelju - ugovor o načinu na koji će biti vođen Nürnberški proces. Šestotjedno savjetovanje je bilo kaotično, a sjedilo se za kvadratnim stolom da bi svaka od četiri države imala delegaciju s istim brojem članova.

Postupak je počeo 20. studenoga 1946. godine, a vodeći dužnosnici njemačkog nacističkoga režima i njegove organizacije osuđeni su zločine protiv mira i čovječnosti (uključujući i genocid) te za agresiju i ratne zločine. Optuženo je njih 24. Sudilo im se u Nürnbergu, gradu kongresa i propagandnih parada nacista. Prije početka suđenja, u listopadu 1945. godine u zatvoru se ubio Robert Ley.

Još za vrijeme saslušanja Hermann Göring, glavni zapovjednik zračnih snaga i najpoznatiji nacist na optuženičkoj klupi, proglasio se pravno nedodirljivim: "Sve što se događalo u našoj zemlji ni najmanje vas se ne tiče". On je rekao da se prema optužnici ne smatra krivim - daljnje izjašnjavanje mu sud nije dozvolio.  Nacistički guverner u Poljskoj Hans Frank kazao je da se „hitlerizam" ne može sankcionirati legalnim, pravnim sredstvima: "Hitler se sam postavio izvan svakog pravnog poretka".  Takve izjave su kod Winstona Churchilla izazvale sumnje u smisao Nirnberškog procesa te je preporučio da se uhvaćene naciste "strijelja bez ikakvog prebacivanja u nadležnost viših instanci".

Suđenje je snimljeno

Suđenje je završilo 15. listopada 1946. godine, a tijekom postupka pregledano je 2630 dokumenata te saslušano 270 svjedoka. Sve je snimljeno na 27.000 metara magnetofonske trake i 7000 gramofonskih ploča. Optuženici su negirali krivnju za optužbe i sve svaljivali na Adolfa Hitlera. No tijekom suđenja iz svjedočenja preživjelih postalo jasno kako je funkcionirala nacistička mašinerija te koje su bile njihove uloge u njoj.

 Albert Speer, Hitlerov ministar za naoružavanje, odlučio je surađivati i napisao je pismo glavnom tužitelju. Hans Frank postao je vjernik i dao se krstiti, Rudolf Hess je tvrdio da gubi pamćenje. Samo je Göring do kraja ostao ohol. Dan prije nego li su ga trebali objesiti otrovao se u ćeliji.  

Prvog listopada 1946. godine objavljena je presuda: 12 od 22 optuženih osuđeno je na smrt vješanjem, sedmorica su morala u zatvor za ratne zločince, trojica su oslobođena.

Na smrt su bili osuđeni Hans Frank, Wilhelm Frick, Hermann Göring, Alfred Jodl, Ernst Kaltenbrunner, Wilhelm Keitel, Joachim von Ribbentrop, Alfred Rosenberg, Fritz Sauckel, Artur Seyss-Inquart, Julius Streicher i (u odsutnosti) Martin Bormann (za koga se vjerovalo da je pobjegao nakon pada Berlina, ali je poslije utvrđeno da je tada već bio mrtav). Na doživotni zatvor bili su osuđeni Walter Funk, Rudolf Hess i Erich Raeder. 

Baldur von Schirach i Albert Speer bili su osuđeni na po 20 godina zatvora, Konstantin von Neurath na 15 godina, a Karl Dönitz na 10 godina zatvora. Od optužbe su bili oslobođeni Hans Fritzsche, Franz von Papen i Hjalmar Schacht.

Objesili su ih 16. listopada 1946.

Smrtne presude izvršene su 16. listopada 1946. godine. Trupla su potom kremirali, a njihov pepeo tajno razasuli.

Osuđenici na zatvorske kazne proslijeđeni su na izdržavanje kazne u berlinski zatvor Spandau. Sudskom presudom zločinačkim organizacijama proglašeni su vodstvo Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, Gestapo, organizacija Schutzstaffel (SS) i dr. Nakon završetka suđenja, američki vojni sud poduzeo je u Nürnbergu druga suđenja na kojima se sudili nižim nacističkim dužnosnicima. Ona su završena 1949. godine.

Načela sadržana u Statutu Međunarodnoga vojnog suda i u njegovoj presudi  potvrđena su kao dio međunarodnog prava rezolucijom Opće skupštine UN-a.