Na kraju krajeva bilo bi pošteno da Hrvatska vlada predloži da Sabor izglasa zakon prema kojemu domaći glavonje (bogataši, političari, kriminalci, selebritiji i ostali koji čine stupove toga trulog društva), njih tisuću, tri tisuće ili koliko ih već ima, dakle, da oni ne podliježu zakonima. 

Ne bi ih se moglo istraživati, uhićivati, zatvarati, suditi im... bez obzira na to što učinili. Gazili ljude autima i jahtama, krali, primali mito, trgovali robljem, utajivali porez, rasipali proračunski novac...

Nešto poput ideje da hrvatski vojnik ne može počiniti zločin u obrambenom ratu. 

Takav zakon nužan je zbog mira u kući; da se građani, sve manje njih doduše, koji se još zgražaju nad time što suci bez ikakvih uvjeta puštaju na slobodu osobe osumnjičene za najteža kaznena djela - napokon prestanu nervirati i gristi, a da glavonje bez zazora nastave sa svojim poslovima.

To što su ti poslovi prljavi, nepošteni i nemoralni neće biti važno, jer će biti u sklopu zakona.

Kao toliko prljavih, nepoštenih i nemoralnih poslova koji su prošlih godina, prema mjeri glavonja i na njihovu korist, ozakonjeni u Saboru. 

Za generaciju, dvije nasljednici glavonja, od kojih su mnogi okusili istražne zatvore, a mnoge ta epizodica tek čeka, bit će uvaženi građani, nitko se više neće sjećati kako su njihovi preci stekli basnoslovne imetke. 

No problem je što mi današnji znamo to. 

Svjedočili smo kriminalno-privatizacijskom usponu nekadašnjih švercera traperica, geometara, cvjećara, trgovaca pornografijom, policijskih drukera, referenata za obranu i samozaštitu i slične ekipe čija se formula uspjeha sastoji od manjka skrupula i spremnosti da sudjeluju u pljački i podjeli imovine države u raspadu. 

Oni su danas stupovi društva, krema. I zato, dakle, neka glavonje budu dosljedne do kraja, neka potpuno ozakone praksu koja ionako živi u Hrvatskoj od osamostaljenja.

Pa onda više nećemo morati gledati njihove jeftine predstave u kojima policija podiže prijave, uhićuje i u istražni zatvor šalje osumnjičenike za najteža kriminalna djela, suci ih odmah potom oslobađaju, a Ustavni sud im gotovo beziznimno daje za pravo.

Dogodi li se da osumnjičenik obnaša neku javnu dužnost, da je gradonačelnik ili nešto slično, a da ga se tereti za krađu proračuna, po izlasku iz zatvora on će mirno nastaviti obnašati svoju dužnost. 

Kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve u najboljem redu. Kakav je to sustav, uostalom, u kojem predsjednik jednog suda ne krije svoje prijateljstvo s osobama osumnjičenima za kriminalne radnje, štoviše koji javno kaže da tim osobama ne bi sudio. 

Naravno da tu nema ni riječi o uređenoj, pravnoj, demokratskoj, kako god hoćete državi. Hrvatska je pseudodržava, u kojoj je sve savršen pseudo, kako je svojedobno glasoviti francuski pisac Romain Gary aka Emile Ajar započeo svoj roman “Pseudo”. 

Pseudopolitičari vode pseudopolitiku koja daje pseudorezultate.

Pseudopolicajci uhićuju pseudokremu koju oslobađaju pseudosuci. Pseudorektor se odriče znanosti i uvodi crkvenu doktrinu na sveučilište. Pseudopremijer se bavi...

Stvarno, čime se točno bavi taj čovjek? Pseudooporba baulja po zemlji i inozemstvu, skuplja milodare za pseudoizbore i poziva dijasporu da im pomogne, ne da osvoje vlast na parlamentarnim izborima nego da sruše aktualnu pseudovlast.

To je srž hrvatske pseudopolitike - ne stvarati, ne kreirati, ne graditi nego rušiti. Stvarno je, nažalost, siromaštvo, kako materijalno tako duhovno, koje pseudokrema sije oko sebe. Stvarna je i naša pasivnost, naša nezainteresiranost s kojom promatramo kako nam kradu sadašnjost i budućnost.

Živimo na prekretnici, stari društveni ugovori više ne važe, novi još nisu jasno definirani i na snazi, otuda i nered u kojem su nestali radnička klasa i srednji građanski sloj, u kojem su, pojednostavljeno rečeno, kriminalci postali uvaženi građani, a građani i radnici sirotinja i prosjaci. 

Sociolozi se slažu u jednome - danas ne postoji društvena klasa zainteresirana i sposobna da organizira i izvede preokret, kao što je u pedesetak godina 19. i 20. stoljeća radnička klasa izvojevala osmosatno radno vrijeme, slobodne vikende i niz drugih civilizacijskih dostignuća koja su unatrag dvadesetak godina pretvorena u prah.

I inače, participacija građana u odlučivanju o važnim pitanjima današnjice i sutrašnjice najmanja je otkako je demokracije. Nažalost, to nije samo hrvatski lokalni problem nego globalni. 

Uz ostalo, svjedoče o tome nedavna zbivanja u Grčkoj. Institut referenduma, pokazalo se, ništa ne znači, kao što ništa ne znači ni činjenica da je Syriza osvojila vlast na obećanju da će prekinuti smrtonosnu politiku štednje.

Danas se uloga građana svodi na statiranje u izbornim ritualima i većina spremno igra ulogu statista koja im je dodijeljena. Štoviše, vjeruju kako izbori imaju smisla, kako će nova vlast otvoriti na stotine tisuća radnih mjesta, iskorijeniti siromaštvo, donijeti boljitak svima. 

Novo, sekularno vjerovanje, od kojeg je mnogo racionalnije vjerovanje u bezgrešno začeće i uskrsnuće. Stvari će biti sve lošije, a promjena neće biti moguća dok se u pitanje ne dovede sekularno vjerovanje. 

Vjerovanje da napredak uključuje sve društvene slojeve, da ljudsko društvo korača k boljoj budućnosti, da predstavnička demokracija ima smisla, da političari služe narodu, da se državni proračun troši za dobrobit građana, i druga slična praznovjerna naklapanja.