Mnogi još uvijek ne vjeruju da je New York Times na Twitteru pitao svoje čitatelje bi li ubili bebu Hitlera, da se mogu vratiti u povijest. Koliko su time uzburkali javnost dovoljno govori činjenica da je i američki predsjednički kandidat Jeb Bush sav ponosan izjavio da "Bi!", dok je Ben Carson samo tiho komentirao da on nije za pobačaj.

Budući da nitko nema vremeplov, usredotočili smo se na pitanje koje isto zna izazvati kontroverze u nekim krugovima: kako je Hitler umor?

Kad je počeo Nürnberški proces, šest mjeseci nakon kraja rata, mnogi nisu bili sigurni je li Hitler zaista mrtav. Za to su uvelike bili krivi Rusi koji su tvrdili da je diktator napustio Berlin, a kad je američki predsjednik Harry S. Truman na Postdamskoj konferenciji izravno pitao Staljina je li Hitler mrtav ili ne, Staljin je odgovorio: "Ne!".

Tako je 1947. godine nürnberški sudac i američki odvjetnik Michael Musmanno krenuo u misiju dokazivanja da je Hitler mrtav. Tijekom dvije godine, pričao je s više od 100 ljudi diljem Njemačke, intervjuirao je mnoge preživjele članove Hitlerove vojske i civilne zaposlenike koji su svjedočili posljednjim danima velikog diktatora u Führerbunkeru.

1948. godine, Musmanno je neke od svojih svjedoka čak i intervjuirao, a kad je umro, 1968. godine, njegova je obitelj odlučila svu ostavštinu donirati Sveučilištu u Duquesneu. Tu se nalazila i jastučnica iz Hitlerovog bunkera, brojni tekstovi i kolekcija filmova koji godinama nisu dirani.

Ti filmovi su napokon prebačeni na DVD-e 2007. godine, te je otkriveno da je Musmanno snimio svih 22 intervjua sa svjedocima koji su iz prve ruke prepričali Hitlerove posljednje dane, sve do (i uključujući) dan(a) kad je počinio samoubojstvo, 30. travnja 1945. godine. 

Dio Musmannovih fascinantnih snimki prikazan je kao dio specijala kojeg je Der Spiegel montirao 2013. godine, a Amerikancima su one prvi put bile dostupne tek sinoć, kao dio dokumentarca 'The Day Hitler Died'.

Dokumentarni film se sastoji od odglumljenog dijela pred smrt najvećeg krvnika, kao i produljenog dijela Musmannovih intervjua iz 1948. godine.

Sjećanja posljednjih očevidaca

Dokumentarac počinje 20. travnja 1945. godina, na Hitlerov 56 rođendan, te posljednji put kad je nacistički vođa viđen ili snimljenu javnosti. Taj dan je Hitler napustio svoj bunker samo kako bi dodijelio Željezne križeve Hitlerovoj mladeži za junačku obranu Berlina pred napredujućim Sovjetima. 

Na snimkama se vidi kako se Hitler rukuje s dječacima i kako ih tapša po ramenima, nakon čega se vraća u bunker, tajno skrovište u kojem je proveo svoje posljednje trenutke. U tom bunkeru nalazilo se 16 prostorija, a jedini pokazatelj vremena bio je sat Hitlerovog djeda koji se nalazio u Hitlerovom uredu. 

Hitler je održavao sastanke u minijaturnoj 3x5 metara velikoj sobi, s 15 generala, pri čemu je jedino poglavar smio sjediti.

Jedan od ljudi koji su tamo bili prisutni bio je i aristokrat Baron von Loringhoven, koji se nikad nije priključio nacističkoj stranci, a kasnije je ispričao Musmannou: "Nitko se nije usudio spomenuti poraz Hitleru. Kad bi to učinili, mogli ste očekivati smrt. Uz to, i cijela vaša obitelj bi bila pod rizikom. On se i dalje nadao i spominjao je tajno oružje, kao i razdor među Saveznicima".

No prema riječima Hitlerove tajnice Getraud 'Traudl' Jungle, koja je počela raditi za njega s 22 godine, 1942., kako su se Sovjeti počeli približavati, tako su počele i priče o samoubojstvu.

"Nakon 22. travnja, stalno je pričao o samoubojstvu. I to na takav način da nije bilo sumnje da mu se bliži smrt. Planirao je uzeti otrov, istodobno se ubijajući pištoljem", objasnila je Jungle.

"Bio je jako lošeg zdravlja. Godinama je uzimao lijekove, tablete i injekcije. Tijekom posljednjih dana, ruke su mu se neprestano tresle. Pred strancima bi to pokušavao sakriti, pa mislim da se malo sramio toga."

Jungle je izjavila da je Hitler naredio da mu isprazne sef i da zapale sav njegov sadržaj, osim njegovog vjernog pištolja Walthera PPK 7.65.

"Rekla sam mu da ako planira umrijeti da bi najbolje mjesto za to bilo u ratu, vodeći svoje ljude. No on je rekao da se boji da bi ga samo ranili i uhitili, a zatim bi ga se Rusi dočepali. 

23. travnja, Hitlerov ministar propagande, Joseph Goebbels i njegova supruga Magda, izjavili su da ne žele živjeti nakon što više ne bude Führera, te su se čitav dan dogovarali o tome kako će umrijeti. Tad su odlučili da će, zajedno sa sobom, otrovati i svoje šestero djece, od kojih je najstarije imale svega 13 godina. 

Trenuci konačnih izdaja, slavlja i očaja

28. travnja, u 22 sata, Sovjeti su bili svega 500 metara udaljeni od bunkera. Kako bi stvari bile još gore, Hitler je saznao da ga je Heinrich Himmler, čelnik SS-a, izdao i da se pokušava nagoditi s Amerikancima.

Zbog toga je Hitler totalno poludio i, prema tvrdnjama von Loringhovena, naredio je da se Himmlerov predstavnik u bunkeru, general Fegelein, upuca. Fegelein je  pak bio i šogor od Eve Braun, čija je sestra čekala Fegeleinovo dijete, pa iako je Eva preklinjala Hitlera da ga ostavi na životu, ovaj nije posustao.

Te noći Hitler je počeo sastavljati detalje svoje oporuke i politički testament koje je zapisivala Jungle, a u kojima je naveo da su Židovi uzrokovali rat, da želi da se njegovo tijelo kremira i da njegov narod mora nastaviti s borbom i nakon njegove smrti. Dodao je i da će se zbog njezine krajnje vjernosti i spremnosti da umre s njim, napokon vjenčati s Evom Braun, s kojom je bio u vezi od 1932.

Sat vremena nakon ubojstva generala Fegeleina, oko 1 sat ujutro, 29. travnja, pojavila se Eva Braun u crnoj haljini, uz Hitlera u standardnoj tunici, pored kojeg je stajao Goebbels kao kum, te je sretan par proglasio vjernost jedno drugome i bili su vjenčani. 

Istodobno su se vjenčali i pripremali za samoubojstvo. Popili su malo šampanjca i veselili se, da bi se do jutra Hitler počeo ponašati pomalo paranoično. 

"Bio je depresivan i sumnjičav prema svima. Čak je sumnjao da će ga otrov samo omamiti i da će živ pasti u ruke Saveznika, pa je odlučio testirati otrov. I to na svojem najboljem prijatelji, Blondiju. Psu koji je umro nakon isprobavanja otrova.

Tu večer je u bunkeru puklo nekoliko cijevi, pa se proširio smrad urina, a u 22 sata je britanski radio objavio vijest o smrti Mussolinija, čije je tijelo naopačke obješeno na Piazzale Loreto u Milanu.

"To ga je pogodilo više od bilo čega drugoga", prisjetila se Jungle. "Toga se naveliko bojao, bilo da ga ulove mrtvog ili živog, da njegovo tijelo ne bi izložili smijehu i degradaciji."

"Smrt se osjećala u zraku"

U 13 sati, 30. travnja, kad su Sovjeti bili svega 200 metara udaljeni od bunkera Jungle je ručala s Hitlerom i Evom. "Svi su osjećali prisutnost smrti u zraku", izjavila je tajnica.

Budući da je Hitler bio vegetarijanac, njihovo posljednje jelo su bili špageti s kupusom i salatom s grožđicama. Nakon ručka se Eva preodjenula u Hitlerovu omiljenu haljinu, napravila si je frizuru i nalakirala nokte. Jungle je Hitlera vidjela posljednji put oko 14:30.

u 14:35 Magda Goebbels je zahtijevala da vidi Hitlera, kojeg je pokušala uvjeriti da ipak svi pokušaju pobjeći, što je on odbio. Tako je Magda bila posljednja osoba koja ga je vidjela živoga.

Arthur Axmann, vođa Hitlerove mladeži, kasnije je prepričao: "Otišao sam do Hitlerove sobe, ali su vrata bila zatvorena. Njegov SS-ovac, Otto Günsche, stajao je ispred. Pomaknuo me u tišini, pa sam se okrenuo i vratio u konferencijsku sobu."

Oko 15:30, Axmann se vratio.

"Goebbels i ja smo se vratili do Hitlerove sobe i ušli unutra. Eva Braun je sjedila na dvosjedu, glave naslonjene na Hitlerovo lijevo rame. Ona je bila mrtva, ali nije bilo nikakvih znakova nasilne smrti. Umrla je od otrova.

Hitlerova donja čeljust je bila lagano rastvorena i bilo je vrlo očito da si je pucao u usta. Na obje strane usta su se vidjele kapljice krvi. Dvosjed je bio umrljan krvi,a  pištolj mu je ležao do nogu. Ostao sam s tijelima desetak minuta, nakon čega sam se vratio u konferencijsku sobu, te sam u tom trenu vidio kako iznose tijela Hitlera i Eve iz bunkera."

U 16 sati je dugogišnji Hitlerov šofer, Erich Kempka, iznio oba tijela u vrt, jedno do drugoga, i polio ih benzinom. I zatim ih je gledao dva sata kako gore. 

Njihova tijela otkrili su sovjetski vojnici 2. svibnja 1945. godine, zajedno s ostacima Goebbelsa i njegove obitelji.

Iako je Musmanno sve detalje svoje istrage poslao Amerikancima, vlasti Hitlera nisu službeno proglasile mrtvim, do 1956. godine, piše Daily Beast.