HOS: Ratovali su 'Za BiH spremni', protiv Tuđmana
Da je Žarko Puhovski u ranu jesen 1992., umjesto u isto godišnje doba 2017., kazao kako su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga agresori u Bosni i Hercegovini, ne bi, možda, bio proglašen personom non grata na teritoriju što ga je kontrolirala Armija BiH, ali bi, izvan svake sumnje, dobio etiketu neprijatelja cjelovite Bosne i Hercegovine. To što dijelom ima pravo, ponajviše zbog HOS-ova programa Hrvatske do Drine, ne bi imalo velikog značenja.
Povijest je znanost i zato što je komplicirana, a svaka njena simplifikacija i svako mjerenje prošlog vremena sadašnjim mjerilima i, nazovimo ih, civilinim kriterijima, tek je uvod u pokušaj raščlanjivanja složenih događaja i njihovih aktera. Rat u Bosni i Hercegovini, točnije agresija na tu zemlju s nizom drugih karaktera oružanog sukoba, najkompliciraniji je od svih u bivšoj Jugoslaviji vođenih na kraju dvadesetog stoljeća.
Kratku ali zanimljivu i počesto začudnu ulogu u njemu odigrale su postrojbe HOS-a pod zapovjedništvom pokojnog Blaža Kraljevića, emigranta neskrivene proustaške orijentacije, bližeg tadašnjoj, istina deklarativnoj, politici službenog Sarajeva nego onoj Tuđmanovoj i, posljedično, herceg-bosanskoj.
Kraljević nikad, ni likom ni riječju nije skrivao kako ratove u Hrvatskoj i BiH vidi kao priliku za nastavak onog Drugog svjetskog, samo u novim vremenima i s boljim pješačkim naoružanjem. Rođen u selu Lisice pokraj Ljubuškog 1947., već 1966. bježi iz Jugoslavije, prvo u Njemačku pa u Australiju, gdje postaje aktivan i viđen član tadašnje neprijateljske emigracije, dakle različitih hrvatskih organizacija bliskih Pavelićevu nauku.
Kvarat stoljeća kasnije dolazi u Hrvatsku, učlanjuje se u HSP, kojim je predsjedao Dobrosav Paraga, i uskoro postao zapovjednik ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. Bilo je to u prosincu 1991., dakle u vrijeme kad se u BiH, bez obzira na sve znakove nadolazeće kataklizme, vjerovalo da će prije izbiti nafta u Tešnju nego rat.
Tko god je u proljeće i ljeto prve bosanskohercegovačke ratne godine slušao Kraljevićeve intervjue, čitao ih ili ga osobno sreo, danas ne može biti iznenađen riječima njegova suradnika i suborca Ante Prkačina, koji je nedavno kazao kako HOS jest nastao i radi baštinjenja ustaškog naslijeđa.
U BiH je Kraljević došao sa slikom svijeta s kojom je otišao na Zapad. Upravo je Prkačin svjedočio o njegovu iznenađenju činjenicom da se Muslimani – što je bilo službeno ime – što je očekivao, ne ćute Hrvatima islamske vjere, te da ni sve njegove vojnike islamske vjere, a bilo ih je između trideset i četrdeset posto, zapravo ne zanima obnova granica NDH nego očuvanje onih BiH. Vezivno tkivo bio je, međutim, zajednički neprijatelj i prilično sličan, ako ne i navlas isti odnos prema Srbima zapadno od Drine.
Za neke od njih je HOS otvorio koncentracijski logor Dretelj, isti onaj u koji će malo kasnije, tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata, HVO masovno odvoditi hercegovačke Bošnjake. "Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kad rat završi", kazao je Kraljević, koji će s činom general-bojnika postati i član Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine prihvaćajući zapovjedništvo predsjedništva države.
Postrojbe HOS-a pod njegovim zapovjedništvom, s natpisom "Za dom spremni" na odorama i tim pozdravom kao, praktički, službenim, sudjelovale su u nekim do najvećih akcija prve ratne godine, računajući i oslobađanje Mostara, nakon kojeg dolazi do njihovih sukoba s HVO-om, ali i HVO-a s Armijom.
U vrtlogu događaja u kojem su se savezništva sklapala i prekidala skoro na dnevnoj osnovi, general HOS-a nije imao povjerenja niti u politiku Zagreba niti u onu Mate Bobana i ostalih Tuđmanovih namještenika među Hrvatima Hercegovine, a sve pozive da sa svojim vojnicima prijeđe u Hrvatsko vijeće obrane i razoruža muslimane u HOS-u glatko je odbijao.
NASTAVAK PROČITAJTE NA SLJEDEĆOJ STRANICI.
Da dvije vojske s hrvatskim prefiksom ne mogu ostati na istome mjestu bilo je očito nakon što je 6. svibnja 1992. u Grazu postignut sporazum o prekidu neprijateljstava između ratnog zločinca Radovana Karadžića i Mate Bobana. Tri dana poslije Kraljević je izdao proglas u kojem, uz ostalo, piše:
"Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati, odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast".
Na isti datum, ali u kolovozu, Blaž Kraljević je likvidiran u klasičnoj sačekuši. Za nikad istraženo ubojstvo od tada se sporadično optužuju pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute. Kombi s tijelom zapovjednika HOS-a i njegovih osam pratitelja uklonjen je s mjesta zločina i pronađen u Omišu! Tako je HOS, čiji su vojnici u pravo vodili borbe za oslobođanje Trebinja i osiguravanje dubrovačkog zaleđa, prestao postojati u Bosni i Hercegovini.
Kazati, dakle, kako su vojnici Hrvatskih obrambenih snaga bili agresori u BiH, znači negirati njihovu ulogu u prvim, značajnim obrambenim i oslobodilačkim akcijama. Nazvati ih, međutim, braniteljima Bosne i Hercegovine, kakva je bila kad je napadnuta, podrazumijeva primjenu ubrzane tehnike zaborava zločina nad Srbima, ali i ignoriranje, blago rečeno, dvostrukog odnosa samoga Kraljevića prema krajnjem cilju rata.
Svoditi ih na skupinu neoustaških zaluđenika zaostalih u prošlosti pojačanih idealistima kojima je od simbola bilo važnije dobiti oružje također ne odgovara svim činjenicama, ali jednako tako, nekima i odgovara. Od svih vojski koje su protutnjale Bosnom i Hercegovinom od 1992. do kraja 1995.
HOS je postojao najkraće, ali je priča o njegovu zapovjedniku ostala među najintrigantijim, kako za povijest tako i za literaturu na granici fikcije i nefikcije, smještenu u zemlju kojoj uvijek i u svakom vremenu sve moguće, pa eto i to da se bude za cjelovitu BiH i granice NDH.