Za dom!, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Mate Skejo. "Spremni!", uzvratili su mu vremešni, više stariji nego sredovječni muškarci u starim, jedva navučenim crnim odorama Hrvatskih obrambenih snaga. Deseti je travnja 2016., 75 je godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i dva i pol desetljeća od osnutka Devete bojne HOS-a "Rafael vitez Boban", nazvane po časniku poražene zločinačke vojske u davno završenom ratu. Mjesto radnje je Split, grad koji je u doba nastanka Pavelićeve tvorevine bio u Italiji. Skejo i dio njegovih suboraca slave, samo to neće glasno reći. Puno toga, jednako groznog, on hoće, kao što je govorio prije, a i sljedeće će godine. No jesu li baš svi bivši pripadnici HOS-a u rat otišli snivajući Hrvatsku bez Srba, njene vanjske granice kod Zemuna i Zvornika, jezik u kojem će radio biti krugoval, film slikopis, Jasenovac zabavni park, a glavni zagrebački trg nositi ime dr. Ante Pavelića? Jesu, u istoj mjeri u kojoj su svi studenti ekonomije budući stiglitzi i krugmani ili, barem, marići i oreškovići, ma ako ništa drugo, financijski direktori komunalnih poduzeća u provinciji.
U romanu šibenskog pisca i novinara Antonija Barišića "Srest ćemo se opet" ima epizoda u kojoj glavni junak, Krešo, s jednim od najboljih prijatelja očajnički želi u rat, u Zbor narodne garde. Dvojicu tek punoljetnih muškaraca, ma još dječaka, bez ikakvog iskustva i znanja, ne motivira u tom trenutku ništa veličanstveno, nikakav domoljubni žar, već gnjev i okolica; gnjev zbog granatiranja njihova grada i okolica u kojoj se iz svijeta djece u svijet odraslih prelazi u uniformi. Upravo im Krešin otac, da, kako kaže, ne bi napravili još veću glupost i otišli u HOS, omogućava da postanu ratnici. Barišićev prvijenac, nagrađen jednim od posljednjih Kiklopa, je, naravno, fikcija, ali u ovom slučaju čvrsto graniči sa stvarnošću. HOS je, naime, prve ratne godine bio rješenje za sve one koji nisu željeli gledati povijest na televiziji, ali nisu ispunjavali osnovni kriterije za odlazak u bitke.
Njihovo je vojno znanje bilo skupljeno iz američkih akcijskih filmova, oružje su poznavali koliko i strukturu DNK, dok su o taktici i tehnikama ratovanja nešto, možda, jednom čuli – samo nisu zapamtili. E takvi su do one najodvratnije sintagme u hrvatskom jeziku, ustaškog pozdrava što su ga nosili na rukavu, držali koliko bi držali i do oznake postrojbe na kojoj su džoint i sendvič sa šunkom i sirom. "Za dom spremni" je, naime, dječacima koji su postajali vojnici dolazio u paketu s onim što su znatno više htjeli: odorom, oružjem i prilikom da se, najjednostavnije rečeno, nekomu najebu majke zbog projektila ispaljenog u dvorište obiteljske kuće, protuavionskog metka u zidu pored postera iz Brava i gelerom probušenoga gitarskog pojačala. Damir Pilić, još jedan novinar i pisac, junake svog romana "Splitting: Kako sam tražio Srbe po gradu" stvarao je, jer se to tako i radi, na osnovi epizoda iz života stvarnih Splićana, njihovih iskustava i emocija. Kasnije je o onima što su postali dio njegove književne građe objavio seriju novinskih tekstova, a u jednom bivši pripadnik HOS-a kaže:
"Iša sam se odma javit na Divulje, a tamo ‘ne može se, nema oružja, ovo ono’, i onda odem u HOS, tad su bili u Šubićevoj, to je bilo 1991., još je bilo lito. I tribalo je ić za Nijemce, i jedan dobar autobus momaka je otiša, al za mene nije bilo mista. A taj se autobus vratija, ali bez dosta momaka. I moram priznat da sam kasnije zahvaljiva Bogu, šta se kaže, šta nisam otiša tim autobusom. I tako sam dobija iskaznicu HOS-a, uniformu i oznake, i cili rat sam nosija tu HOS-ovu jaketu, a bija sam i po drugim jedinicama. Kako je u HOS-u bilo neko čekanje, javija sam se u 141. brigadu, dali su mi mitraljez i pet ljudi... A cilo vrime sam praktično bija u HOS-u, tako da ja jesam ta neka paravojska..." Prošle smo godine u Expressu objavili intervju s Damirom Markušem Kutinom, autorom memoarske knjige "58HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca". "Radio sam u Petrokemiji kad sam na radiju u ožujku 1991. čuo da se pozivaju ljudi koji se žele priključiti hrvatskoj policiji. Dao sam otkaz i pristupio policiji. Nakon tri dana oformljena je jedinica za posebne namjene, što je danas specijalna policija".
U lipnju sam otišao u Rakitje, gdje sam bio oko tri mjeseca. Kad sam sreo kuma Zdravka Bezuka, koji je bio u HOS-u, odlučio sam se pridružiti tim dragovoljačkim postrojbama. Bili smo djeca radnika. Navijači sa sjevera i dečki iz Torcide i Armade, nešto malo intelektualaca i dva studenta medicineDražen Đurović, koji je u prošlom mandatu bio saborski zastupnik, i Zoran Milas, sjajni dečki koji su spasili mnoge živote. Među nama u HOS-u bilo je i građana srpske nacionalnosti. Tako sam jednom kolegi iz Zagreba, koji je, nažalost, poginuo, rekao: ‘Stari moj, Srbin si s oznakom HOS-a i ako te ulove, klat će te 15 dana’, a on mi je odgovorio: ‘Kaj, a tebe neće?’", ispričao je, uz ostalo, Markuš. U svakom gadnom vremenu lako se manipulira osjećajima i svako je gadno vrijeme puno onih što se od manipuliranja ne suzdržavaju.
Tako su se prvima koji bi nakon bitaka skidali maskirne ili crne uniforme, pa se dekontaminirali slušajući Ekatarinu Veliku (!), odnosno koristili vojne iskaznice da pokušaju spriječiti izbacivanje prijatelja srpske nacionalnosti iz stanova, poigrali drugi: oni što rat nisu doživjeli kao nužno nego i kao poželjno zlo – priliku da, u nešto boljem slučaju, od svojih beznačajnih života nešto naprave ili da, u znantno gorem, usput i poprave etničku sliku Hrvatske. Nesreća je, naravno, što su potonji imali daleko veći utjecaj i moć odlučivanja od prvih, kojima su na odore pokačili ustaške znakove ili ih organizirali u formacije nazvane po ustaškim zločincima iz rata za koji su mislili da će mu kraj promijeniti 1991.
Reći kako svi bivši HOS-ovci danas žive u skladnom braku s nehrvaticama, ne glasuju za HSP-ove i posjećuju ljevičarske festivale, što neki dokazano rade, jednako je netočno kao i sve bivše HOS-ovce vidjeti u liku umirovljenog pukovnika Mate Skeje, koji je i ovog 10. travnja u Splitu bulaznio o herojstvu Rafaela Bobana i tražio da u novi zakon o braniteljima uđe i zaštita pozdrava "Za dom spremni", izigravajući dalmatinskog poglavnika u kraju u kojem bi, da je po Paveliću, eventualno bio talijanski vatrogasac. Jedna od neispričanih priča iz prošloga rata je i ona o Hrvatskim obrambenim snagama: od nastanka HOS-a, preko ubojstava poput onoga Blaža Kraljevića u Hercegovini, sve do isticanja ljudi poput Skeje koji danas služe kao izvršitelji radova na građanskom zastrašivanju ili dopuštanja oznaka kojima su se voljeli kititi junaci iz duboke pozadine, ali tek nakon rata i u godinama u kojima su mladi ratnici sa početka devedesetih pokušavali skupiti krhotine svojih života.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Uzalud heroji povijest pišu, kad nađu se oni što istinu brišu.
HOS je jedina vojska koja nije vrsila zlocine a o njihovom junastvu i fanatizmu znaju pravi branitelji od Vukovara preko Skabrnje do Dubrovnika za razliku od ovoga piskarala koji nema pojma ni o jednom od zadnja dva rata u kojem smo bili.
..bulaznio o herojstvu Rafaela Bobana''-bitka za kupres i za Koprivnicu su dokaz herojstva generala Bobana,u oba slucaja je partizana i cetnika(Kupres)te partizana(Koprivnica)bilo znatno vise i u oba slucaja ih je general Boban unistio.