Tvrtka "Gavrilović" u petak je priopćila da je Arbitražno vijeće pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova - ICSID - u Washingtonu, u postupku koji su Gjuro Gavrilović i njegova tvrtka pokrenuli protiv Republike Hrvatske, donijelo pravorijek kojim je "jednoglasno utvrdilo da je Republika Hrvatska bespravno izvlastila imovinu tvrtke Gavrilović".

U eurima - ova odluka stajat će hrvatsku državu oko 200 milijuna eura, a sud je dosudio da Hrvatska na ime naknade štete mora platiti iznos od 9.699.462 kuna i 1.658.960 eura (1,49 % traženog iznosa), te na ime troškova arbitražnog postupka 2.593.642 eura i 285.288 američkih dolara, što iznosi 30 posto traženih troškova postupka tužitelja. Epilog je to sage koja traje od 1991. godine kad je za 3,3 milijuna njemačkih maraka Gjuro Gavrilović kupio tvrtku Gavrilović koja je u to vrijeme bila pod okupacijom i u stečaju.

Odluku o prodaji pet tvrtki i njihovih nekretnina donijelo je Stečajno vijeće okružnog suda u Zagrebu i sklopljeni ugovor nitko nije osporio pa je on postao pravomoćan. 

U tvornicu su uspjeli ući tek 1995. godine nakon vojno-redarstvene akcije 'Oluja' i dvije godine im je trebalo da ponovno pokrenu proizvodnju, obnove hale i počnu proizvoditi prve trajne kobasice i paštete. 

Gjuro Gavrilović je tvornicu kupio kao austrijski državljanin na javnom natječaju koji je raspisala hrvatska država. Smatralo se to stranim ulaganjem, pa je upravo zbog toga svoj zahtjev u Washingtonu temeljila na Ugovoru o zaštiti stranih ulaganja koji je Hrvatska sklopila s Austrijom.

Sporan je bio jedino način na koji je Gjuro Gavrilović namaknuo tadašnjih 3,2 milijuna njemačkih maraka za kupovinu. Saznalo se da mu je novac odobrio tadašnji ministar financija Jozo Martinović, i to iz fonda koji se držao na stranim bankama za kupovinu oružja i obranu RH. 

Stoga se država predomislila i upisala se kao vlasnik gotovo svih nekretnina osim petrinjske tvornice salama, a onda 1996. tužila Gavrilovićeve s namjerom da kupoprodajni ugovor proglasi ništavnim. 

No, Gavrilović je kupovinom trebao doći u posjed i tvorničkih hala, kao i brend ali i 438 radničkih stanova i 10 kuća, te 22 garaže, zemljište površine oko 500.000 četvornih metara te 17.000 četvornih metara na području Grada Petrinje. 

Novinarima Večernjeg lista prije nekoliko godina objasnio je i kako je uspio sačuvati tvornicu od većih razaranja. Na pitanje je li tijekom rata kontaktirao sa srpskom stranom i bivšim socijalističkim direktorom "Gavrilovića" Borom Mikelićem, Gjuro Gavrilović je priznao:

"To što je tvornica na liniji razgraničenja ostala čitava za sve vrijeme rata nije čudo nego je iza toga nešto moralo stajati. Bio sam u kontaktu s Mikelićem! U Beogradu sam pokušavao provesti tada utopističku ideju da u Petrinji napravimo pilot projekt suživota, ali su mi Srbi rekli da su tako jaki, da kad krenu, da će piti kavu u Grazu", rekao je Gavrilović.

Borislav Mikelić, direktor "Gavrilovića" do početka 1991., optužio je Gjuru da je “riječ o najvećoj pljački društvene imovine poslije Drugog svjetskog rata”.

Uglavnom, država je ipak povukla tužbu 2000. godine i pokušavala se nagoditi s Gavrilovićem, no nikad se nisu dogovorili, a onda su se naglo sjetili da je zapravo imovina cijele tvrtke u stečaju višestruko veća od onog što je Gjuro Gavrilović platio. 

Nesposobni ministri

Tako je Državna revizija došla do iznosa od skoro 68 milijuna tadašnjih DEM, umjesto plaćenih 3,3 milijuna. 

Stoga Gavriloviću nije preostalo ništa drugo nego da pred arbitražnim sudom u Washingtonu potraži pravdu. Postupak su pokrenuli prije pet godina, a u međuvremenu su morali proći i postupak mirenja. 

Navodno su to pokušavale sve vlade i svi ministri, od Račanove vlade i Linića, do HDZ-ovih Čobankovića i Hebranga, no do dogovora se nikad nije uspjelo doći. 

Pred arbitražnim sudom Gavrilovići su dokazali da je njihovo ulaganje bilo ugroženo jer nikad nisu uspjeli razviti biznis budući da im se država upisala kao vlasnik.

Konačna riječ arbitraže sadrži i ključnu rečenicu koja oslikava svu trulež i korumpiranost hrvatskog pravosuđa i državnih institucija glasi: "Investicija je učinjena u skladu sa važećim zakonima, a nepravilnosti u stečaju koje je prigovorila Republika Hrvatska tijekom postupka, isključivo se mogu staviti na teret državi i njenim nadležnim tijelima, ali ne i Gjuri Gavriloviću".

Oca Gjuru i sina Georga Gavrilovića u Washingtonu je zastupala odvjetnička kuća Baker&McKenzie.

U međuvremenu Gjuro Gavrilović pokrenuo je proizvodnju i od nekoć djedove tvornice, opet stvorio najvećeg proizvođača i izvoznika trajnih salama, mesnih konzervi i pašteta u Hrvatskoj.  

I 27 godina nakon kupovine tvornice, Gavrilović još uvijek objašnjava kako je zapravo namaknuo novac za otkup tvornice. Naime, u međuvremenu je postao i optuženik. Pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv njega se vodi proces u kojem ga se želi osuditi za ratno profiterstvo.

Kako je objavio Uskok, sumnjiči ga se za "zlouporabu položaja i poticanje na nezakonite radnje". Nadalje se navodi da "Uskok smatra da je Gavrilović od studenog 1991. godine do konca listopada 1992. godine iskoristio otežano funkcioniranje državnih tijela za vrijeme Domovinskog rata s namjerom da na štetu države dođe do vlasništva nad nekoliko tvrtki u stečaju, vrijednih 67 milijuna njemačkih maraka." 

Suđenje je počelo 17. svibnja 2017. godine i još se čeka ishod. Bit će zanimljivo vidjeti kako će, nakon svega, glasiti presuda. 

Gavrilovića napadaju i radnici koji ga pokušavaju onemogućiti da dođe u vlasništvo stanova koje su dobili od 'Mesne industrije Gavrilović' još u vrijeme socijalizma. Njihove stanove je zapravo prodala hrvatska država zajedno u paketu s tvornicom, još 1991 godine.

Gjuro Gavrilović rođen je u Zagrebu 1940. godine. Tvornicu je pokrenuo još njegov djed, no dolaskom socijalizma 1945. sva obiteljska imovina je nacionalizirana, a Gjurin otac je strpan u Staru Gradišku s optužbom da je surađivao s neprijateljem. 

Otac je pomilovan 1957. godine pa je tada 17-godišnji Gjuro s njim ilegalno otišao u Austriju. U austrijskom veleposlanstvu upoznao je suprugu Margarete koja potječe također iz bečke mesarske obitelji. 

Dala je otkaz u austrijskom konzulatu i postala članica Uprave zadužena za nabavu mesa u “Gavriloviću”.

U Austriji su se Gjuro i njegov otac opet zaposlili u tvornici mesnih konzervi.  Nakon sedam godina pečalbe tata Gavrilović vratio se u domovinu 1965. gdje je postao tehnički direktor u nekoć obiteljskoj tvrtki, a tada već socijalističkom prehrambenom divu. Postao je tehnički direktor, a sin Gjuro zaposlio se u Trgovinskoj komori Austrije sve do 1991. godine, na mjestu zamjenika atašea.

Radnici pak tvrde da je 1967. godine Gjurin otac bio isplaćen za recepture i naziv brenda te da se vratio u Beč, no teško da bi se moglo povjerovati da je socijalistička država isplaćivala 'državnim neprijateljima' bilo kakav novac. 

2003. godine Gavrilović je preuzeo lanac 'Dione' koji je bio u stečaju, a kasnije je s još pet vlasnika manjih trgovačkih lanaca stvorio maloprodajni lanac trgovina NTL,  jer je tražio način kako da svoje proizvode plasira na hrvatsko tržište, budući da je odbio Todorićev 'Konzum' zbog nerazumnih uvjeta plaćanja isporučene robe. 

Njegova tvrtka 'Globalna hrana' je 2010. godine preuzela McDonald’sove restorane u Hrvatskoj,a na čelu te tvrtke, kao i na čelu 'Gavrilovića' od 2011. godine je njegov sin Georg.