Iz Sjeverne Koreje pušten Amerikanac osuđen na 15 g.
Amerikanca Otto Frederick Warmbiera koji je osuđen na 15 godina radnog logora u Sjevernoj Koreji pustile su na slobodu tamošnje vlasti. Američki se student star svega 22 godine našao iza rešetki u Sjevernoj Koreji nakon osude u ožujku 2016., s kaznom od 15 godina teškog rada u tamošnjem logoru.
Njegov grijeh? Pokušao je ukrasti propagandni znak iz hotela u kojem je boravio. Njegov je otac Fred rekao Washington Postu da je njegov sin "medicinski evakuiran" u stanju kome.
Warmbierovim je roditeljima rečeno kako je Otto dobio botulizam nedugo nakon suđenja prije 15 mjeseci te se od tada nalazi u komi, piše BBC.
- Naš sin napokon stiže kući. Trenutno se prema svemu odnosimo na način kao da je stradao u prometnoj nesreći. Tako nam je lakše i ne možemo dočekati da ga vidimo danas.
Ne zna se je li njegovo oslobađanje povezano s dolaskom američke košarkaške zvijezde Dennisa Rodmana u Sjevernu Koreju.
Sjevernokorejske uspoređuju s nacističkim logorima
Do trenutka izricanja presude netko mu možda i jest objasnio da su iskustva zapadnjaka koji zaglave na takav sličan ili neki od manje naivnih načina u DNR Koreji, takva da ih u pravilu nakon nekoliko mjeseci vrate u domovinu.
Nakon što ih režim Kima Jong-una prije toga do krajnosti iskoristi za samoreklamiranje dok oni pred TV kamerama priznaju svoj jezivi zločin i hvale krajnje prekrasan odnos režima tijekom njihovog zatočeništva.
Mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zatočenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio; još prije 10-ak godina oko 200.000 ljudi praktično u statusu robova, danas između 80.000 i 120.000. Unatoč tome, teror koji se tamo provodi nad zatočenicima još uvijek nije usporediv s ničim boljim od nacističkih koncentracijskih logora.
U posljednjih 20-ak godina iz Sjeverne Koreje uspjelo je pobjeći oko 20.000 ljudi, a njihove ispovijesti u pravilu se poklapaju jedne s drugima, što može značiti samo to da ti ljudi govore istinu. Traži se apsolutna pokornost A istina znači, primjerice, da je stvaran užas koji je pred UN-ovim istražiteljima ispričala Kim Hye-sook da je 28 godina provela u logoru, a da uopće nije ni znala što je njen zločin. Imala je samo 13 godina kad su vlasti strpale u logor Puckhang cijelu njenu obitelj.
Radni dani u rudniku ugljena od između 16 i 20 radnih sati, dnevno jedna porcija kaše od kukuruza kao jelo, najgora premlaćivanja ukoliko ne bi mogli raditi i život u grupama od po troje s obavezom da svaki od njih sastavlja izvještaje o ostalo dvoje kako su se ponašali i što su sve radili.
Poslušnost nije dovoljna. Traži se apsolutna pokornost. Hye-sook je preživjela, rekla je, samo zahvaljujući tome što ju je dopalo u nekom trenutku uzgajati domaće životinje za čuvare. Konačno, tek nakon što su je pustili na slobodu nakon 28 godina robije, tad 42-godišnjoj ženi objasnili su da su cijelu obitelj zatočili nakon što su saznali da je njen djed, kojega ona nikad nije upoznala, tijekom Korejskog rata pobjegao na jug.
Kolektivne kazne, u pravilu obiteljske kolektivne kazne, bjegunci iz Sjeverne Koreje opisivali su desetljećima. Kao i to da logoraši čak nisu ni morali znati zašto su zatočeni, koliko će tamo ostati, čak ni zašto ih gaze, prebijaju do smrti i izgladnjuju iako su još djeca.