Što je Hitler radio u krvi i blatu Prvog svjetskog rata

 U Prvom svjetskom ratu Hitler je, kako doznajemo iz ove knjige, bio hrabar vojnik, kod kojega nije uočeno ništa nalik antisemitizmu njegovih kasnijih dana, kao ni borbenom antiboljševizmu. Simms piše: “Hitler je, čini se, dočekao početak Prvog svjetskog rata s entuzijazmom. Na jednoj onovremenoj fotografiji – koja je napravljena prije nego što se on upoznao sa svojim kasnijim saradnikom i propagandistom Heinrichom Hoffmannom – se, po svoj prilici, vidi lično Hitler među veselom gomilom na Odeonsplatzu u Münchenu 2. augusta 1914. Dobrovoljno se prijavio da služi u Bavarskoj vojsci, pa je dvije sedmice kasnije regrutovan u 16. bavarsku rezervnu pješadijsku pukovniju, poznatu kao Listova pukovnija, prema prezimenu svog komandanta... Drugim riječima, Hitler na početak rata nije reagovao nestajanjem. Umjesto toga, odmah se prijavio u njemačku (tehnički bavarsku) vojsku, što je bio neobičan izbor. Stoga je u augustu 1914. Hitler definitivno ne samo okrenuo leđa Austro-Ugarskoj, nego je i odlučno optirao za Njemačku. To je bio njegov prvi veliki dokumentovani politički iskaz. Glavni neprijatelj, kako je Hitler sada vjerovao, bio je s druge strane La Manchea. Njegovo prvo sačuvano pismo iz vojske, upućeno njegovoj bivšoj minhenskoj gazdarici Anni Popp, sadrži i iskaz kako se nada “da će ići u Englesku”, logično je pretpostaviti da misli kako će biti među učesnicima eventualne buduće invazije. Indikativno, Hitler nije ciljao na Carsku Rusiju na istoku, mada je ona u  tom trenutku prijetila Istočnoj Pruskoj; tokom cijelog rata, zapravo, on je,  koliko je sačuvano, napravio tek jednu jedinu referencu na Istočni front.

 Nije, također, proglašavao Francuze hereditarnim neprijateljima.  U fokusu na Britaniju, vidi se možda odjek onovremenog diskursa o “engleskoj mržnji” u Njemačkoj generalno, a posebno u njegovoj jedinici, a možda je to kod njega bilo i nezavisno od toga.”
Hitlerova jedinica na frontu se bori izravno s Englezima.  “Sam Hitler je učestvovao u nekoliko frontalnih napada, tačno tri, ako je vjerovati njegovim iskazima. Govorio je o “najtežim bitkama” pješadije, ali je rekao da su naposljetku “Englezi [sic] bili poraženi”. “Poraz” koji su doživjeli Britanci je bio kratkog vijeka, međutim, pošto su Bavarce iz Gheluvelta uskoro potisnuli vojnici iz Worcestera. Hitler je uskoro unaprijeđen u status gefreitera – vojnika prve klase – pa je postao službenik – kurir – za oficirski kadar pukovnije. Od tada, tvrdio je, “mogu reći da sam na dnevnom nivou rizikovao život i gledao smrti u oči”, što vjerovatno nije pretjerivanje kad je riječ o tom periodu njegove vojne službe. Drugog decembra, Hitler je odlikovan Željeznim krstom druge klase. “To je”, napisao je, “bio najsretniji dan u mom životu.” Tražio je od svog stanodavca da mu sačuva primjerak novina gdje je izišla obavijest o njegovom odlikovanju da ga ima za uspomenu “ako Bog odluči da mu dozvoli da ostane živ”. Na kraju jednog dugačkog pisma u kojem opisuje svoja iskustva na frontu, Hitler se početkom februara 1915. bavi unutrašnjopolitičkom situacijom i strateškom pozicijom Njemačke. Lamentovao je zbog gubitka života u borbi protiv “međunarodnog svijeta neprijatelja” te je izrazio nadu ne samo da će “vanjski neprijatelj Njemačke” biti slomljen, nego i da će “njen unutrašnji internacionalizam” biti uništen. Moguće je da je ova potonja fraza bila nadahnuta antisemitizmom, mada je možda bila i aluzija na transnacionalne odanosti njemačkih katolika i socijaldemokrata. Hitler je, također, prorekao da će “Austrija doživjeti sudbinu kakvu sam joj uvijek prognozirao”, pod čim je, pretpostavlja se, mislio na njen krajnji kolaps. U njegovim sačuvanim pismima Istočni front se uopšte ne spominje, a također ne saznajemo ni kako je reagovao na potapanje Lusitanije, na savezničku propagandnu kampanju, kao ni na druge važne aspekte rata. Ostatak rata Hitler je služio kao kurir svoje pukovnije, a ne na frontu, u užem smislu. To je bila prilično rizična pozicija. Primjera radi, u jednom drugom pismu iz sredine februara 1915. opisuje udar granate blizu lokacije na kojoj se nalazio, kad ga je “spasilo samo čudo”, ali je također priznao da ga “konstantna artiljerijska vatra čini nervoznim”. Također je pozdravio činjenicu da se javno mnijenje u Njemačkoj “napokon mobiliše protiv Engleske” što je još jedna ilustracija njegove preokupacije Britanijom. Osam dana kasnije, Hitler je pisao o još jednoj “groznoj kanonadi”, kao i novim bitkama s Britancima. Zapravo je Listova pukovnija natjerana na defanzivu, kako je sve više i više britanskih trupa

stizalo na Zapadni front. Iduća velika bitka u kojoj je Hitler učestvovao bila je bitka kod Neuve Chapellea u martu 1915. kojoj je prethodilo još masivnije britansko bombardovanje. Poslije toga je došao njegov prvi susret s imperijalnim trupama, ljudima iz Indijske armije. Mjesec dana kasnije, kod Fromellesa i Aubers Ridgea, Hitler se suočio i s drugim jedinicama iz Carstva, konkretno s Kanađanima. S vremenom, raznolikost egzotičnih pokrivala za glavu u neprijateljskim rovovima – uključujući “turbane i šiljate kape” – dala je ljudima iz Listove pukovnije depresivno osjećanje da se cijeli svijet urotio protiv njih.

Taj utisak se dodatno pojačao naredne godine.  Nakon relativno dugačkog perioda koji je proveo u regionalnom štabu  u Fournesu – tokom kojeg je, čini se, proveo mnogo vremena slikajući, crtajući i čitajući – Hitler se vratio u akciju kod Fromellesa u francuskoj Flandriji u maju i junu 1916. Ovaj put Listova pukovnija se suočila s Australcima i Novozelanđanima, od kojih su mnogi bili okorjeli veterani s Galipolja. Bavarci su se ponovo osjećali obeshrabreno u situaciji kad su se borili s ljudima koji su došli s druge strane planete da se pobiju s njima u Flandriji. Što je još gore, kako se prisjetio Hitlerov saborac Adolf Meyer, neki od Australaca su bili njemačkog porijekla. Jedan od zarobljenika “ne samo da je govorio odličan njemački, nego se i prezivao Meyer baš kao i ja. Razumljivo je to, pošto mu je otac bio Nijemac, koji je kao dijete s roditeljima emigrirao u Australiju pa se tu kad je odrastao oženio Engleskinjom”. 

Ono što je Hitler u to vrijeme mislio o borbama svoje pukovnije s britanskim imperijalnim trupama nije dokumentovano. Nedugo zatim, Listova pukovnija se uključila u kasne faze Bitke na Sommei, tokom koje su mnogi njemački vojnici razvili zdrav respekt za britanske borbene kvalitete. Hitler je imao sreće da ne bude direktno na frontu, izložen mitraljeskoj i vatri iz manjeg oružja, ali je ipak bio u dometu neprijateljskih pušaka. Njegov zaklon je pogođen britanskom granatom, a Hitlera je geler pogodio u gornji lijevi dio butine. Rana nije bila opasna po život, ali je bila dovoljno ozbiljna da zahtijeva evakuaciju. Hitler je poslan u vojnu bolnicu u Beelitzu, jugozapadno od Berlina, da se oporavi. Tu se prvi put suočio s iscrpljujućim efektima savezničke blokade, što je bila tema koja je u njemačkoj javnosti izazivala strastvene reakcije. Na tom tragu je razvijena teza o navodnoj britanskoj želji da se “istrijebe” Nijemci, uz osude teških posljedica blokade na djecu i stoga na rasno zdravlje nacije, s naglašavanjem potrebe da se očuva “naredna generacija”. Ponovo, nema sačuvanih onovremenih dokaza o tome šta je Hitler mislio o tim događajima u vrijeme dok su se dešavali. Nakon toga, prebačen je u zamjenski bataljon Listove pukovnije u Münchenu. Tamo je bio uzrujan zbog nemogućnosti da se ponovo pridruži svojoj jedinici. Krajem decembra 1916. pisao je svom kolegi kuriru, Balthasaru Brandmayeru: “Jedan transport je prije nekoliko dana otišao prema pukovniji, [ali] ja, nažalost, nisam mogao da pođem. Otišli su samo matori brbljivci.” U januaru 1917. Hitler je pisao ađutantu Listove pukovnije: Fritzu Wiedemannu, da je “još jedanput spreman za borbu” te je izrazio “hitnu želju... da se vrati [svojoj] staroj pukovniji i starim drugovima”. Max Unold, koji je s njim služio u štabu zamjenskog bataljona u Luisenschuleu u Münchenu, kasnije je potvrdio da se Hitler “prijavio da se vrati [na dužnost] na terenu”.  Unold je bio neobično društvo za Hitlera, pošto je bila riječ o ekspresionističkom  slikaru i jednom od osnivača Munchener Neue Sezessiona 1913. godine.

U martu 1917. Hitler se vratio u svoju jedinicu, odnosno u štab pukovnije. Nedugo zatim, pripadnici Listove pukovnije svjedočili su, mada nisu bili u to direktno involvirani, žestokom kanadskom napadu na Vimy Ridge. Nije dugo prošlo, međutim, bili su suočeni sa svirepim britanskim napadima tokom Bitke kod Arrasa. Zatim, krajem ljeta 1917, Listova pukovnija se vraća u okolinu Gheluvelta tokom Treće bitke kod Ypresa, u vrijeme kad ih je britanska artiljerija gađala duže od sedam dana. Kombinacija velikih količina eksploziva, šrapnela i gasa izazvala je velike žrtve. Hitler je uhvaćen usred borbe, pošto se štab pukovnije našao na liniji britanskog napredovanja kod Ypresa.  Kako je on doživljavao ova iskustva, ne znamo, pošto onovremeni dokumenti nisu sačuvani. Kad je razbijena Listova pukovnija napokon povučena s linije, poslana je u okolinu Mulhousea u Alsaceu da se vojnici oporave. Tek tamo se, nakon skoro tri godine borbi protiv prvenstveno Britanaca, Indijaca, Kanađana, Australaca i Novozelanđana, Hitler prvi put suočio s francuskim neprijateljem. U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države su ušle u rat na savezničkoj strani početkom aprila 1917. mada prije kao pridruženi član nego kao jedna od sila Antante. Ovaj potez je na obje strane Atlantika viđen kao čin anglosaksonske solidarnosti s Britancima protiv “Teutonaca”.

Milioni Amerikanaca, mnogi od njih rođeni izvan Amerike, spremali su se da pređu Atlantik. Veoma značajan broj njih bio je njemačkog porijekla. Njemačko-američka zajednica, koja je već bila pod pritiskom nakon potonuća Lusitanije, sada je bila utonula u krizu. U onome što je po mnogočemu bilo proba za kasniji “crveni strah”, američka propaganda i civilno društvo proglasilo je njemačku zajednicu “drukčijom”. Dio motivacije iza kampanje za prohibiciju alkohola bio je također antinjemački.
Da bi izbjegli stigmu “Amerikanaca s crticom”, mnogi ljudi njemačkog porijekla usvojili su hegemonijsku “anglosaksonsku” kulturu. Jedina dokumentovana činjenica je da je početkom augusta 1918. ponovo odlikovan, ovaj put Željeznim krstom prve klase. Dobio ga je na preporuku svog neposrednog komandanta, Židova, poručnika Huga Gutmanna iz Nürnberga, mada on nije bio čovjek koji mu je zakačio orden na rever U tom trenutku, na vrhuncu savezničke kontraofanzive, Hitler je poslan na sedmicu dana dugačku obuku iz signalizacije u Nürnberg, a zatim na dvosedmično odsustvo u septembru u Spital, u Austriju. Dok je on bio odsutan, Saveznici su neumorno napredovali. Pripadnici Listove pukovnije suočili su se sa širokim dijapazonom neprijatelja, ponekad Francuzima, ali uglavnom Britancima. Kao i kod mnogih drugih njemačkih formacija, moral se urušio pod težinom artiljerijskog granatiranja i zračnih napada. U jednom izvještaju se lamentuje da “neprijateljski avioni u potpunosti kontrolišu nebo”. U drugom se uz alarm notira da se “potreba za odmorom povećava kod oficira i vojnika poslije svakog angažmana. Samo najmanje četiri sedmice mira u dobrom smještaju s uzornom hranom mogu da oporave fizički i moralno iscrpljene [“potrošene”] borce. Jedinice su trenutno najkorisnije u statičnom ratovanju na mirnim sektorima fronta”. Do kraja mjeseca, nije više bilo moguće zadržavati Britance. “Svi smo slomljeni”, lamentovao je jedan komandir čete, “prstima se držimo za zrak.” Nije bilo moguće čak ni poslati vojnike u pozadinu po municiju, iz straha da se neće vratiti. Sve veći broj Amerikanaca koji je stizao na front tokom septembra 1918. pojačavao je široko rasprostranjeno osjećanje depresije. Početkom oktobra 1918. neraspoloženje unutar jedinice je dodatno opalo. Fridolin Solleder, oficir u Listovoj pukovniji, prisjećao se “neravnopravne borbe”. “Jedan čovjek se bori protiv trojice ili četvorice. Koliko još dugo?” Lamentovao je da je “od oktobra 1918. došlo milion i po svježih i agresivnih Amerikanaca koji su u akciji s druge strane linije. Afrika, Australija, Indija i Kanada još šalju svoje mlade kohorte u Evropu”. “Municija, materijal, stavovi [sic] i mase ljudi su suprotstavljeni njemačkom vojniku s fronta. Veličina borbe postala je beznadna.” Dominantno osjećanje bivanja u ratu s cijelim svijetom, osjećanje da je neprijatelja brojno više, da imaju više oružja, te da su njihovi stavovi nadvladali njemačke, nije moglo biti jasnije izraženo. Nakon više od četiri godine rata, Listovoj pukovniji, kao i najvećem dijelu njemačke vojske, je bilo dosta. Vrativši se, Hitler se našao usred krize. Sredinom oktobra je povrijeđen otrovnim gasom iz britanske granate. Prvu pomoć mu je pružila obližnja bavarska poljska ambulanta kod Oudenardea, na lokaciji čuvene pobjede vojvode od Marlborougha nad Francuzima više od dvije stotine godina ranije. Sedmicu dana kasnije, poslan je na oporavak u prusku bolnicu za rezerviste u Pasewalku kod Berlina. 

Tamo je Hitler čuo za zaključivanje Primirja i kapitulaciju Njemačke 11. novembra 1918. To je, čini se, kod njega izazvalo neku vrstu histeričnih grčeva. Najveći dio njemačke vojske borio se do posljednjeg, zaustavivši se tek kad im je tako naređeno, ali ipak nije moglo biti sumnje da su oni u otvorenoj borbi poraženi i moralno i vojno. Tako je završilo nešto više od četiri godine Hitlerovog rata. Njegov dosje je bio ponešto neobičan. Nakon intenzivnog perioda ratovanja na frontu s početka rata, ostatak konflikta je uglavnom proveo u štabu pukovnije plitko u pozadini. Ovo je nesumnjivo bila sigurnija pozicija, nego što je pozicija nekog običnog pješadinca ili čak bataljonskog odnosno četnog kurira. Sigurno je, ako ništa drugo, bilo komfornije, pa je imao nešto vremena i za čitanje i crtanje; koliko nam je poznato, u tom periodu je više čitao knjige o arhitekturi, nego knjige o politici. Neki pripadnici Listove pukovnije gledali su ga zbog toga pomalo sa sumnjičavošću, a vjerovatno jeste tačno da su Hitlerove šanse za odlikovanje bile veće nego šanse prosječnog vojnika pošto je njegovo lice bilo poznato oficirima koji su donosili odluke i slali prijedloge ko će dobiti orden. Postoji mogućnost da je Hitler odbio unapređenje da bi ostao u štabu pukovnije. U svakom slučaju, nema sumnje, da je Hitler pretjerivao i uljepšavao kad je riječ o njegovom ratnom putu, pažljivo skrivajući činjenicu da najveći dio rata nije proveo na frontu.
Imajući to u vidu, Hitlerov dosje je manje distinktivan nego što može da izgleda. Nije bilo toliko neobično za vojnike da odbiju unapređenje da bi ostali sa svojim saborcima. Štaviše, mada je Hitler prema svim izvještajima sve svoje zadatke uredno obavljao, on nije iskazivao nikakvu inicijativu kako se očekivalo od potencijalnih oficira. Vrijedi naglasiti da je Hitler vidio borbu, smrt i uništenje u mnogim prilikama iz prve ruke. Dva puta je ranjen, ne u nesrećama, nego od neprijateljske vatre. Štab pukovnije nije bio “pozadinska lokacija” u ikakvom pravom smislu. Ukratko, ne može biti sumnje – čak i ako odbacimo kasnija uljepšavanja – da je Hitler bio hrabar i efikasan, makar i u ponešto ograničenom okviru, vojnik tokom Prvog svjetskog rata. Uticaj rata na Hitlerov karakter je nejasan. Primjera radi, nema dokaza o homoseksualnim preferencijama, kao zapravo ni o bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti uopšte. Čini se, također, da nije stvorio ikakve bliže lične veze sa svojim saborcima, slične homosocijalnim vezama kakve je imao s Goebbelsom i Speerom kasnije u životu, mada i u ta dva slučaja uvijek treba imati na umu da dokazi za te relacije uglavnom dolaze od ove dvojice patoloških tragača za pažnjom, a ne od Hitlera. Na fotografijama koje su sačuvane, on je uglavnom marginalna figura, a djeluje i kao neko ko je tek dopola uklopljen u društvo.

Zbog svoje povrede, Hitler nije bio na ratištu tokom finalnog kolapsa krajem oktobra i početkom novembra 1918. ali je svjedočio seriji katastrofa od početka augusta do sredine oktobra, te nije imao nikakvih sumnji da je Njemačka pokleknula pred mnogo superiornijim neprijateljem. Glavne konture njegovog političkog razmišljanja, međutim, nisu još bile potpuno vidljive. Nije još bilo angažmana s ključnim faktorima epohe: s anglo‑američkom plutokratskom demokratijom i sa sovjetskim boljševizmom. Što je najvažnije, uprkos kasnijim tvrdnjama iz Mein Kampfa i drugih izvora, još uvijek nije bilo nikakvih znakova antisemitizma. Bilo je blizu šezdeset lako prepoznatljivih Židova u njegovoj pukovniji, što je veći broj nego što bi se očekivalo u kontekstu njihove zastupljenosti u stanovništvu, a neki od njih, poput Georga Dehna, su i odlikovani. Nema nikakvih onovremenih dokaza o nesuglasicama između ovih ljudi i Hitlera. Što je još indikativnije, njegov (“relativno”) benevolentan tretman Blocha i Židova s kojima je služio u ratu – uključujući samog Gutmanna, kad je obaviješten o situaciji – sugeriše nedostatak ličnog animoziteta prema njima. I zaista, njegov nekadašnji nadređeni oficir, major Fritz Wiedemann, koji je kasnije postao Hitlerov ađutant, napisao je kratko uoči početka Drugog svjetskog rata da je “s Führerovom saglasnošću pomogao nekim Židovima koji su se borili na frontu, a bili su pripadnici 16. bavarske pješadijske pukovnije i omogućio im da emigriraju” Ukratko, kad je rat završio, Hitler je pred očima već imao “svijet neprijatelja”. Borba protiv Židova, pod kapitalističkim ili komunističkim maskama, još nije počela, međutim, nije još uvijek eksplicitno ciljao ni na SAD.