Iako je kroz “Showbotics,” robotima posvećen odsječak planetarno popularne emisije “The tonight show”, prošlo na stotine nevjerojatnih, nezamislivih, pa i potpuno uvrnutih tehnoloških dosega, šok na licu voditelja Jimmyja Fallona, kad se pred njim, u travnju 2017., pojavila Sophia bio je stvaran. Unatoč crtama lica oblikovanima po uzoru na egipatsku kraljicu Nefertiti, glumicu Audrey Hepburn i suprugu Sofijina tvorca, Amandu Hanson, vanjski je izgled humanoidnog robota bio manje nevjerojatan od njegove sposobnosti interakcije - Fallonu je rekla kako joj je “Tonight show” najdraži oblik večernje zabave ispričavši pritom jednu napola uspješnu šalu, a kad se nakon 575 dana ponovno pojavila u studiju, ono što je nazvala “opakim planom dominacije nad ljudskom vrstom” počelo se ostvarivati. Odradila je prvo snimanje za naslovnicu Cosmopolitana, upoznala Angelu Merkel i Willa Smitha, održala govor u sjedištu UN-a, dobila kreditnu karticu, kao i državljanstvo Saudijske Arabije, a njezina je popularnost tolika da se na internetskim forumima raspravlja i o tome “je li Sophia preživjela pandemiju”.

Oko pitanja tko je ili što je Sophia lome se koplja unutar znanstvene zajednice, postavljaju se brojna etička pitanja - dok tehnofobi izražavaju zabrinutost, tehnofili slave njezinu pojavu, a sociolozi pokušavaju procijeniti kako će utjecati na društveni život suvremenog pojedinca. No u najkraćem rečeno, Sophia je osuvremenjena inačica, nasljednica poluhumanoidnog robota Pepper proizvedenog 2014. i ponešto naprednija suvremenica Maxine, prvog robota s umjetnom inteligencijom. Obje se, kao jedne od ključnih izložaka, može razgledati u sklopu izložbe “World of robots.” Projekt mađarskog koncertnog organizatora Gergelyja Totha, nastao kao oblik prevladavanja pandemijom uzrokovane krize, pretvorio se u jednu od najvećih europskih putujućih izložbi, a nakon Budimpešte i Stockholma, do 15. će prosinca stanovati u Klovićevim dvorima. Zanimljiv je spoj, posebno pomalo sablasnog ozračja podrumskih prostorija četiristotinjak godina starog jezuitskog samostana i gostoljubivih servisnih robota. Ipak, nemoguće je poreći da na dvjema razinama okupljeni, posljednji dosezi tehnološkog napretka predstavljaju oživotvorenje krilatice “budućnost je ovdje”.

Je li doista tako mračna i po ljudsku vrstu nesigurna, kakvom je već desetljećima nastoje prikazati skeptici? I trebamo li, s obzirom na usmjerenost prema tržištima jugoistočne Azije, pred njom strepiti i mi u Europi?

Za početak, tu je Bob, servisni robot čijom su pojavom iz trgovačkih centara iseljeni zasloni na dodir s navigacijskim uputama. Za razliku od svojih statičnih prethodnika, Bobu je omogućeno, doduše ograničeno, kretanje, a sposoban je i naučiti bilo koji jezik svijeta i potom na njemu pozdraviti svoje goste ili ih uputiti do željenog odredišta.

Od Bobove nešto je složenija Leina uloga. Poput Sophije, i ona je rado viđeni gost u Saudijskoj Arabiji, gdje, kao i u Japanu ili Kini, sve češće mijenja restoranske konobare te, krećući se uz pomoć magnetne trake, gostima na ugrađenom pladnju do stolova donosi naručena jela. Zanimljivija i pokretnija Leina kolegica maca je konobarica. Riječ je, zapravo, o mnogo većoj stelaži čiju je prednju stranu, uz mnogo mašte, moguće zamisliti kao glavu s mačjim ušima. Zbog bolje prostorne iskorištenosti, robotska “maca” može istovremeno uslužiti više gostiju, kadra je razmijeniti nekoliko duhovitih upadica, a navodno uveseljava goste i u nekolicini slovenskih kafića.

Točnost podatka, doduše, nije bilo moguće provjeriti, no saznali smo da budimpeštanski kafić Enjoy još od ljeta 2019., osim regularnog, ljudskog osoblja, zapošljava i robotske konobare. Poput saudijske kolegice Lee, i mađarski se roboti po kafiću što ga je tvrtka E-Szoftverfejelszto otvorila kako bi popularizirala dostignuća u automatizaciji i upoznala javnost s napretcima u umjetnoj inteligenciji kreću unaprijed označenom stazom. Oduševljeni gosti zamoljeni su da se robotima sklanjaju s puta, a vlasnik kafića kaže da strahu od prevladavanja ljudskog rada umjetnom inteligencijom - mjesta nema. Oni, naravno, ne konobare, no da bi dvadesetak robota odradilo dvije osmosatne smjene, potrebno je zaposliti stručnjake koji će njima upravljati iz pozadine.

Do sličnog se zaključka dolazi i pri interakciji s Deanom ili Docom, robotima koji u azijskim megalopolisima već uvelike olakšavaju život građanima. Ako u gigantskoj stambenoj zgradi i ne poznajete svoje susjede, nema problema. Poznaje ih Dean, servisni robot i upravitelj dizala, i vrlo će vas rado odvesti do željenog kata ili vas obavijestiti o točnoj lokaciji traženog stanara. To, naravno, nije poželjno pokušavate li ostati skriveni, no Deanu je to, kao druželjubivom veseljaku, nepoznata kvalifikacija. Štoviše, kako bi (neželjenim) gostima prikratio vrijeme putovanja do vašeg praga, u dizalu će im ispričati nekoliko viceva. Doc je, pak, ponešto suzdržaniji.

Kako mu i ime govori, u kineskim i japanskim bolnicama pomaže liječnicima pri bržem i jednostavnijem kontaktu s pacijentima. Tako će za njih pronaći medicinske kartone, na jednome mjestu čuvati povijesti bolesti svih pacijenata te im brzo i jednostavno pridružiti nove nalaze. Sjajan bi tim, jasno je odmah, sačinjavali Doc i Maxine, gostoljubiva domaćica čija sposobnost prepoznavanja lica bi mogla poslužiti u bolničkim prijamnim uredima, kao i pri izdavanju lijekova, no koliko bi to bilo tržišno isplativo?

Cijene takvih robota variraju, no u prosjeku iznose nekoliko desetaka tisuća kuna. Na izložbi je moguće razgledati i jednostavniju, i cjenovno prihvatljiviju, inačicu 3D printera kakvu si danas mogu priuštiti i bolje stojeća, tehnološki osvještenija kućanstva, no kako je pri izradi robota potrebno taliti metal, a ne plastiku, cijena samih pisača, a potom i trošak njihove izrade, nešto je viša.

Primjerice, replika modela T 800 iz filma o Terminatoru stajala je čak 120.000 kuna. Kako nam objašnjavaju za razgleda, nije riječ samo o složenosti procesa izrade, nego i o tome što pravo na istu polaže samo jedna kompanija pa su organizatori na izložak morali čekati gotovo dvije godine. “To nipošto ne znači da su roboti jeftini”, govori nam studentica Leonora dok se priprema upaliti robotskog psa Koka. Jedna od omiljenih atrakcija najmlađih posjetitelja može plesati i izvoditi trikove, teži 10 kilograma i može trčati brzinom od 17 kilometara na sat, a osim kao najbolji čovjekov prijatelj, vrlo dobro služi i kao istraživač. Zbog razmjerno malih proporcija i kamera postavljenih pod vrat i na njuškicu, Koko se zavlači u rudarska okna, vodovodne cijevi i na sva druga, za ljude opasna ili nedostupna mjesta. Ipak, široku primjenu još nema jer Kokovo će ugodno društvo njegova vlasnika stajati čak 75.000 kuna, što bi robotskog psa moglo učiniti najskupljom pasminom na svijetu. Ne, doduše, i skupljim robotom od originalnog primjerka R2-D2-a, simpatičnog droida korištenog u “Novoj nadi”, prvom dijelu sage o “Ratovima zvijezda”. Popularni Artoo ujedno je i jedini originalni eksponat - njegov filmski kompanjon C-3PO, kao i Marvelov Iron-Man ili popularni Transformersi, samo su vješto odrađene replike. Kad se krug zatvori, nemoguće je ostati ozbiljan na pitanja o mogućnosti uništenja ljudske vrste. Robotske tehnologije, ako išta, mogu poboljšati kvalitetu suvremenog života. Vidljivo je to već danas, od gotovo svakodnevne primjene robotskih usisavača, preko restorana u kojima roboti, ako ne poslužuju, mogu ubrzati pripremu i kuhanje hrane, pa do medicine.

A upravo je izložak medicinske, bioničke ruke jedan od vrednijih u znanstvenom smislu. Još u posljednjim fazama istraživanja, zasad nema praktičnu primjenu, no jednoga bi dana mogla osobama amputiranih udova pružiti priliku za bolji i kvalitetniji život. I kao takva pokazuje da budućnost, ma koliko prisutna bila, ne može doći dovoljno brzo.