Joža Manolić umro je prije dvije godine sa 104, a Ivan Mišković Brk još se ne da. Nekadašnji šef Kontraobavještajne službe (KOS- a) bivše države i posebni savjetnik Josipa Broza Tita za sigurnost prošlog vikenda je proslavio 106. rođendan. Na fotografiji je sa Stipom Mesićem i ekipom koji su mu uručili dres splitskog Hajduka. Tu su za stolom i SDP-ovac Damir Kajin i župan Boris Miletić. 

No tko je zapravo jedan od najstarijih Hrvata i zašto je važan? Neki kažu, važniji Titov obavještajac i od samog Jože Manolića. 

Ivan Mišković Brk odigrao je ključnu ulogu u proljeće 1966. godine kad je Josip Broz Tito posumnjao da ga prisluškuju i zatražio hitnu, strogo čuvanu istragu, pisao je Express u rujnu 2020. godine. Najvažniju ulogu u pronalasku skrivenih mikrofona i kablova odigrao je Brozov čovjek od povjerenja - Brk. 

Kad je Tito saznao da se u njegovim privatnim odajama, praktički ispod njegova kreveta nalaze prislušni uređaji, pozvao je generala Ivana Miškovića Brka. Tito je bio apsolutno uvjeren da ga prisluškuju, potpuno šokiran otkrićem dvaju mikrofona u spavaćoj sobi Jovanke Broz. Tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe dobio je zadatak da hitno stane na čelo tehničke komisije i rasvijetli cijeli slučaj bez ikakvog ometanja.

​- Tražio je da stanem na čelo tehničke komisije koja će ispitati cijeli slučaj, rekao je da sve treba obaviti brzo i da nas nitko ne smije ometati - prisjetio se Mišković.

Službena istraga pokrenuta je 16. lipnja 1966. godine. Miškovićeva ekipa odmah je krenula u akciju te su doslovno pretraživali i kopali po zidovima rezidencije. Nisu stali samo na unutrašnjosti, već su prekopali i vrt oko zgrade u kojoj je Tito živio i radio.

Kablovi do Rankovićeve vile

Istraga je vrlo brzo dala konkretne rezultate. Utvrđeno je da su u Titov radni kabinet ugrađena četiri mikrofona, dok je telefon Jovanke Broz u spavaćoj sobi bio posebno modificiran. Preko tog telefona postojala je mogućnost slušanja razgovora izravno s centrale Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

Tijekom provjere instalacija, tehnička komisija zatekla je veliki nered u postavljanju telekomunikacijskih linija. Posebno otkriće bili su telekomunikacijski kablovi koji su vodili iz Titove rezidencije u Užičkoj 15 pravo do šahta ispred vile u Užičkoj 25.

A u toj vili tada je živio Aleksandar Ranković, potpredsjednik države i čovjek koji je godinama kontrolirao obavještajni aparat. Kablovi su omogućavali da se sustav iz šahta spoji na uređaje u Rankovićevoj radnoj sobi. Iako Miškovićevi tehničari nikada nisu pronašli magnetofonske trake ili stenograme snimljenih razgovora, dokazali su da su tehničke mogućnosti za prisluškivanje nedvojbeno postojale.

Sva saznanja do kojih je došla tehnička komisija poslužila su kao temelj za politički obračun koji je uslijedio. Izvještaj je predstavljen na Četvrtom plenumu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, koji je održan 1. srpnja na Brijunima.

Na Brijunskom plenumu Ranković je optužen za zloupotrebu Službe državne sigurnosti i prisluškivanje predsjednika. Suočen s optužbama, predao se bez borbe, podnio ostavku na sve funkcije i potpuno se povukao iz javnog života.

Nakon uspješno odrađenog posla, Mišković je preuzeo ulogu Titovog specijalnog savjetnika za sigurnost. Zbog svog utjecaja i čestih dugih razgovora s Titom, kasnije je pao u nemilost Jovanke Broz koja je zahtijevala da i njoj podnosi izvještaje, što je on odlučno odbio.

Miškovićeva knjiga

Iz tajnog arhiva načelnika službe bezbjednosti 1963. - 1971. - naslov je knjige koju su 2020. u kamenolomu Cave Romane pokraj Pule predstavili njezini autori, Titov general Ivan Mišković i povjesničar Andrej Bader.

General Ivan Mišković (100), poznatiji po nadimku Brk, uz Tita je proveo punih deset godina. Pod Brkovom dirigentskom palicom bila je i zloglasna kontraobavještajna služba JNA, poznatija kao KOS. Ovaj 100-godišnjak, živi svjedok vremena, nekoć je bio najmoćniji čovjek vojnih sigurnosnih službi Jugoslavije i Titov savjetnik za sigurnost. Sredinom 1966. godine Mišković je imao ključnu ulogu u istrazi je li tadašnji potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković prisluškivao Tita. Vojno-tehnička komisija kojoj je Mišković bio na čelu tad je ustvrdila da je Titov kabinet bio ozvučen s četiri mikrofona, dok se Jovankin telefon u spavaćoj sobi moglo prisluškivati s centrale tadašnjeg SSUP-a. Ranković je tad politički likvidiran i uklonjen pod optužbom da je prisluškivao Tita i druge dužnosnike želeći se domoći pozicije Titova nasljednika. Mišković je zbog svoje profesionalnosti i odanosti postao Titov miljenik, a za Jovanku hrvatski nacionalist, trn u oku i neprijatelj broj 1 jer joj nije dopuštao da s njim manipulira i koristi ga za neke svoje samo njoj znane ciljeve. Upravo su zbog Miškovića na Belom dvoru izbijale čarke između Tita i Jovanke, sve dok Tito nije popustio pa je Mišković početkom 70-ih morao otići. Kad se Tito razišao s Jovankom, Mišković se pred kraj Titova života opet vratio u njegovu blizinu. Raspad Jugoslavije dočekao je u Beogradu, a 1993. gotovo bježeći se vraća u rodnu Premanturu pokraj Pule. Poput pravog KOS-ovca, u osobnoj arhivi Titova generala Miškovića, našlo se puno “strogo poverljivih” dokumenata i izvješća Titu koji su u netom objavljenoj knjizi ugledali svjetlo dana, pisao je Hajrudin Merdanović za Express od 4. rujna 2020. godine. 

Prerastanjem KOS-a u službu bezbednosti znatno se smanjila potreba za suradničkom mrežom pa je tako broj suradnika od 1957. do 1965. varirao na oko 11.000. Tako je 1965. bilo 11.198 suradnika, od čega 3059 oficira, 2515 podoficira, 294 vojna službenika, 116 pitomaca, 3775 vojnika, 364 civila, i uz to 4196 tzv. “veza službe”, stoji u knjizi. Armija je suradničku mrežu za svoj rad nagrađivala i pokrivala im troškove. Nalazi se tu i podatak kako je “delatnost zapadnih obaveštajnih službi, naročito NATO-a, u poslednjih nekoliko godina u stalnom porastu te kako se s teritorija Zapadne Nemačke, Italije, Austrije i Grčke dejstvuje koncentrično prema našoj zemlji i armiji oko 25 obaveštajnih centara, čije je težište usmereno na ilegalni agenturni rad. Centri vrbuju naše građane koji putuju u inostranstvo ili su u stalnom na radu, saslušavaju ih i izvode agenturne kombinacije”.

Turisti na jahtama - a da nisu špijuni?!

Podatak je tu i o aktivnosti emigracije prema JNA i SFRJ, ali i kako se je među običnim turistima s jahtama vrebalo “špijune”. “U Zapadnoj Nemačkoj postoji brojni emigrantski logori i obaveštajni centri koji razvijaju intenzivnu neprijateljsku i obaveštajnu aktivnost. Formiraju vojne i poluvojne organizacije, izdaju vojne udžbenike, organizuju veze i obučavaju se za diverzantsko-terorističku aktivnost. Prema podacima, samo u Zapadnoj Nemačkoj ima od 4000 do 5000 emigranata koji aktivno rade protiv SFRJ. Sve više dolazi stranih jahti i čamaca opremljenih najsavremenijim sredstvima za izviđanje, koji pod vidom krstarenja izviđaju našu obalu. Neko od njih se koriste i za radio prisluškivanje, podvodno izviđanje i slično”, piše u knjizi. General Mišković opisuje kako su tekla njegova referiranja Titu. “Dolazio sam k njemu u Užičkoj 15 ili sam pak putovao na Brijune. Prije svakog izvješćivanja javio sam se Titovim osobnom sekretaru i tražio prijam. Obično sam odmah već istog dana dobio odgovor u kojemu je bio naveden dan i sat kad će me primiti. Imao sam dobrog vozača i dobar auto. Vozač je točno znao koliko mu vremena treba da dođemo do Užičke 15. Nikad nisam zakasnio. Tito je bio vrlo točan. Nikad ga nisam čekao. Ako je Tito bio na Brijunima, u ljetnoj rezidenciji, kako smo je mi zvali, koristio sam kurirski avion koji je polijetao svakog jutra u 7 sati iz Beograda. Za jedan sat sletio bih u Pulu. Do devet sati autom bismo stigli do Fažane i onda dežurnim čamcem do Brijuna. Zbog toga je drug Tito obično zakazivao referiranja u 9 ili 9.30 sati. Sa sobom sam uvijek nosio svoju kožnu aktovku koja je imala bravu s ključem i šifrom. Ona je uvijek bila uz mene. Nikad je nisam ispuštao iz vida. Tito bi se obično po dolasku pozdravio sa mnom. Upitao bi kakav je bio let i poslije nekoliko konvencionalnih rečenica bi rekao: ‘Izvolite, možete početi!’ Ovisno o raspoloženju rekao bi izvolite ili izvoli. Po tome sam znao kakve je volje. Ako je rekao izvolite, bio bi obično neraspoložen, i obratno - ako bi rekao izvoli, značilo bi da je raspoložen. S vremenom, kad sam to uočio, prilagođavao sam referiranje. Nešto bih kratio ako bi mi govorio vi i obratno. Kad bi mi se obratio s ti, onda bi propitivao u referiranju. A kad je bio neraspoložen, onda bi samo slušao, šutio i malo ili nikako postavljao potpitanja. Bilo je dana i kad bi se raspričao o temama koje nisu bile predmet izvješćivanja, kao o Krleži, Kardelju, talijanskoj iredenti, o sebi, slobodi i slobodama, partiji, radničkoj klasi... Tako su tekla moja referiranja i tako ih iznosim u ovoj knjizi”, piše Titov general Brk. U dokumentu, za “referisanje”, datiranom 20. 5. 1970., spominju se tadašnji visoki dužnosnici.

“Hrvatsko rukovodstvo je nesposobno. Samo kritikuju, izmišljaju bilanse i ostalo, a ne nude ništa novo, u ekonomskoj zaostaju. Dok su oni brbljali, mi smo radili. I zato idu na apstraktne nacionalističke teme. U Srbiji se sveste tome. Sa Srbijom su i Bosanci i Crnogorci. Bakarić i Savka su u osnovi kompromitovani i moraće da odu. Tito je sentimentalan i popustljiv prema Hrvatima. Špekulacije s govorom druga Tita u Opatiji. Tu se šire raznorazne priče. Naime, bila prisutna 32. Jedan od prisutnih rekao da je drug Tito rekao: ‘Ja sam do kraja s vama, ja sam protiv Kardelja, ja sam Zagorac i Hrvat’. I da se navodno širi neko pismo koje je tim povodom napisano. Kasnije sam proverio o čemu se radi. Očito je reč o zlonamernim dezinformacijama. Izvor tog bio Moma Dragović i neki drugi. Navodno zabelešku pravili Sibi i Pirker. Ocene o Hrvatskoj: Savki odzvonilo, ići će i profesor. Bakarić, prošlo njegovo vreme. Tripalo, čovek koji će se prilagoditi, ne ugrožava vrhušku do kraja. Hebrangu su suđeni obračuni između Žanka i Bakarića. Televizija dat nalog neka ne da mogućnost Stjepčiću da se lično pojavi na televiziji, postavlja se pitanje ko drži monopol. Nije bitno da li je zabranjeno Stjepčiću ili ne neko ko ima snagu da to zabrani RTV i ko nju drži u svojim rukama kao svoj monopol”, piše u jednom generalovu “referisanju”.

Rade Bulat radio je na SAO Krajini 1971. godine!

U zabilješci s “referisanja” pukovnika Lojovića od 15. 3. 1971. opisuje se situacija u Hrvatskoj. “Sve ovo sad, ustavni amandmani, povod je da dođe do eksplozije. Uzroci leže od pre IV. plenuma. Ovo je sada nova dimenzija, dimenzija sukoba u SKJ na relaciji Tito i protiv Tita, hrvatsko rukovodstvo protiv hrvatskog rukovodstva. Tito na udaru, njegovi se stavovi ne primaju, nego se stavljaju pod lupu. Jake anti-ustavno-amandmanske snage na relaciji sukoba Srbi - Hrvati. Vinkovci - pevanje ustaških pesama od omladinaca. Prošlo uz dosta grča. Očito na jednoj strani podcenjeno, a na drugoj precenjeno. Spehar u Đakovu šovinista. Žanić u Vinkovcima nacionalista. Jedan ded mu je govorio o hegemoniji, da 50 godina hegemonije Srba i Hrvata. Rekao mu je: ‘Ćuti dete, i prije 1941. su govorili o hegemoniji pa je došlo do propasti. Kakva je hegemonija kad je Tito na čelu’. Očito pametniji seljak nego Žanić”, iščitava se u knjizi “Iz tajnog arhiva...” General-pukovnik Mišković je 18. svibnja 1971. na sastanku kod Tita koji je trajao od 16.30 do 22.30, a na kojemu su bili predsjednici skupština Republike i republičkih predsjednika SK, general armije Ljubičić i predsjednik izvršnog biroa Vlahović, iznio podatke o aktivnostima generala Rade Bulata, koji je još tad radio na stvaranju SAO Krajine.

“Reč je ovde o jednom dosta uglednom generalu. On je još aktivan general ali je član CK SKH. Reč je o Radi Bulatu, koji je također, možemo to i dokumentovati, pa o na pozicije, čak i kontakte s bivšim IB-ovcima, konkretno s Božom Rkmom, nekadašnjim sekretarom do 1948. U Karlovcu, bio na Golom otoku, ovaj s Ćanićom Opačićem. Reč je da je od kritike politike X. sednice otišao na direktnu poziciju koja s tom kritikom više nema ništa zajedničko. Reč je ilegalnom radu, tajnom delovanju, o petljanju u našu komandu. S. armije, i to na jedan nedozvoljen način, o povezivanju s određenim krugovima u Beogradu. Tu su prisutni Rusi preko nekog Cvetkovića, kojega Rusi plaćaju svojim parama kao dopisnika APN-a, još nije bio ni u vojsci i preko brata jednog drugoga generala. Oni su na tom dogovoru cenili situaciju u Lici, Kordunu i Baniji, diskutovali o autonomnoj pokrajini Lika, Kordun i Banija. Cenili situaciju o tome da li Vrgin Mostu imaju predsednika opštine, da moraju prisiliti predsednika opštine Vojnića i Slunja. Metoda slična onoj nacionalističkoj grupaciji, trebamo se boriti za svakog čoveka i neposredno kontaktirati ljude”, samo je mali dio onoga što je general Mišković tad govorio Titu i nazočnima generalu Bulatu i njegovim idejama. A ideja je u tom razgovoru, da napomenemo, točno i pojašnjena. “Iz tajnog arhiva...”, pojašnjava da je knjiga podijeljena u tri velike cjeline.

- Prva je dubinska analiza OZNA-e, KOS-a i službe bezbednosti koju je Tito zatražio od general-pukovnika Ivana Miškovića. Drugi dio koji nikad nije trebao ugledati svjetlo dana su tjedna i dnevna izvješća koja je general pukovnik Mišković podnosio predsjedniku Josipu Brozu Titu. To su izvješća koja su bila za četiri oka. To nije trebalo biti ni u jednoj predsjedničkoj arhivi i niti nije bilo. Dakle, svi ovi dokumenti su sad prvi put prezentirani te će oni činiti i buduće veliku historiografsku razliku. Treće je sastanak, koji je izuzetno bitan, s predsjednicima republika 18. 5. 1971. Ovdje se više neće moći zaobići te će biti referentna i polazna točka svim sadašnjim i budućim povjesničarima. Zašto? Posljednjih 25 godina slušamo kako su se Tuđman i Milošević dogovorili. Kako je Krajina jednostavna reakcija na hrvatsku uspostavu vlasti u Zagrebu, no iz ovoga dokumenta koji je sad ukoričen i koji će imati sve buduće pokazuje se da je general JNA Rade Bulat osmislio SAO Krajinu u periodu između 1970. i 1971., i to je točka. Dakle, to je jedina istina. Sve ovo ostalo što smo slušali posljednjih 25 godina su zlonamjerne špekulacije. Sad knjiga ‘Iz tajnog arhiva’ je ta koja čini razliku. Vidjet ćemo kakve reakcije ćemo dobiti iz drugih republika koje sigurno neće biti blagonaklone - kaže Bader. Govoreći o svojoj knjizi, Titov general Mišković se tad, u rujnu 2000. godine zahvalio publici koja je došla na promociju knjige jednog starca.

- Moždani udar mi je oduzeo dio fizičkih sposobnosti i mogućnosti da vam govorim kako sam to želio. Vi mi izvinite, ja imam svega samo 100 godina. Promatrajući u svojoj arhivi svoje bilješke i podsjetnike s referisanja drugu Titu, htio sam na neki način da ih prezentiram, ali je bilo pitanje kako. Moj koautor me je nagovorio da je najbolje da to objavimo. Pristao sam. Prvi razlog zbog kojeg sam to iznio je sam Tito. U svojoj ličnoj arhivi referisanja Titu našao sam od 1966. pa nadalje pa sam se odlučio za to da kroz ta referisanja ljudi koji budu čitali vide masu podataka o ljudima i događajima iz onoga vremena. Da na bazi toga vide da nije Tito bio nikakav ludodžer, da nije Tito unatoč takvim ‘referisanjima o ljudima i pojedincima rekao režite i sijecite, hapsite. Ja ne znam da je iko u onom periodu od 1963. godine, kad sam ja postao načelnik službe bezbjednosti, pa do 1971. godine bio uhapšen, govorim o ljudima kojima se u referisanju drugu Titu govori. Naime, danas se pojavljuju teorije i priče o tome da je Tito bio čas heroj, čas zločinac, čas ovakav, čas onakav. Ja Tita ne poznajem takvim, ja sam s Titom prošao u rat 1941. Pod njegovim rukovodstvom stvarana je armija. On ju je stvorio i on ju je vodio do pobjede nad okupatorima dok nije Jugoslavija bila dana da se obnovi i Tito je obnovio Jugoslaviju. Nije mogao u tom periodu ispustiti vlast iz ruku jer mi smo oslobodili zemlju i mi smo kao takvi imali mandat i da stvaramo i vladu. Prva stvar je bila da sam stanuo da su produkt revizije povijesti, što ne znači da sam u pravu, možda i nisam, neka mi se dokaže, koje su učestale u posljednje vrijeme, i malo sam iznenađen i začuđen činjenicom koji na bazi nekih ozbiljnih povijesnih studija su dati kroz raznorazne napisane žurnalističke obrade.

'Porazili smo fašizam, ženama dali pravo glasa'

Ja to gospodine bih imao ništa pozitivno osim sljedećeg, mi smo se od 1941. tukli, mi smo porazili fašizam, mi smo 1945. stvorili državu SFRJ sa šest republika i pokrajinama. Mi smo u to vrijeme ženama dali pravo glasa. Zemlju smo dali bezemljašima, proklamirali radničko samoupravljanje, u periodu hladnog rata mi smo se našli između dva velika bloka, između istoka i zapada. Vodili smo politiku nesvrstanosti, mira, zaštite svoje zemlje, i kao nam je to grijeh, neka bude. Taj grijeh je rezultirao poslije raspada Jugoslavije da danas imamo i demokratsku državu Hrvatsku, da danas imamo sve države koje smo mi tad stvorili. Objavljujući originalna dokumenta u ovoj knjizi ja sam se na neki način stavio u front onih snaga koje žele da se istina o svemu govori, da se ne presuđuje ono što je bilo. Jer ono što je bilo je bilo, da li je bilo dobro ili loše, bilo je više toga dobroga, manje toga što nije valjalo, no i o tome će povijest kazati svoje - kaže Titov general Brk.

Knjiga se jednim dijelom bavi i hrvatskim proljećem. Mišković spominje i učestale sastanke sa Savkom Dapčević i Mikom Tripalom, kojima je prenosio Titove stavove i obrnuto. Tito je, piše general, spominjući neke pojave nacionalizma u Hrvatskoj, uvijek imao u vidu i duboke korijene nacionalizma u Srbiji koji nisu, unatoč mnogim godinama, prevladani. Bilo kakvo “tolerisanje” nacionalizma u Hrvatskoj otežava mi, naglasio bi Tito, svakodnevnu borbu protiv srpskog nacionalizma, navodi Hajrudin Merdanović u tekstu za Express 4. rujna 2020.