Relativno redovite promjene vlasti od 2000. godine, kao i stalna pojava novih relevantnih aktera u političkoj areni, kod površnijih promatrača stvaraju dojam dinamičnosti hrvatske političke scene. 

S druge strane, dio promatrača ima osjećaj da je hrvatska politička scena nagnuta jako u desno, što pod utjecajem činjenice da je od uspostave samostalne Republike Hrvatske HDZ (bio) na vlasti više od 20 godinu (a SDP s partnerima samo 8), što pod utjecajem navodne posebne vezanosti hrvatskih građana za tradiciju te nacionalni i vjerski identitet.

Nisam ja... Ustaše bi rado bile ustaše, ali 'da im ne uđe'

No niti jedna od ovih uobičajenih predrasuda o strukturi hrvatskog političkog tržišta “ne drži vodu” do kraja, barem ako se promatraju ishodi izbora u zadnjih desetaka godina. 

Prije svega, od prijelomne 2000. godine na ovamo ishodi izbora ne daju za pravo dojmu da je hrvatska politička scena nagnuta u desno. Dapače, od izbora 2007. godine nadalje dva ideološka bloka, ljevica i lijevi centar (zapravo ovdje se radi uglavnom o lijevom i liberalnom centru, s obzirom na to da Hrvatska nema značajno radikalne ljevice) te desnica i desni centar (desnica i desni centra mogu se u Hrvatskoj jasno razlikovati, no ipak čine “spojene posude” budući da se glasovi prelijevaju od umjerenije opcije – HDZ-a, prema radikalnijima i natrag) prilično su izjednačeni. 

Ishodi izbora, promatrani na razini blokova, u tom periodu su u pravilu vrlo tijesni te se razlike u broju glasova među blokovima kreću na razini od nekoliko postotnih poena. Naravno, na pojedinim izborima konačni ishodi izbora stvarali su drukčije dojmove jer su razlike među vodećim listama (HDZ i SDP) znale biti veće ili manje, te su se ti odnosi mijenjali.

Primjerice, 2011. godine lijeva koalicija na čelu sa SDP-om (Kukuriku koalicija) ostvarila je uvjerljivu prednost pred HDZ-om s partnerima, ali na razini blokova razlika je bila bitno manje uvjerljiva jer su glasovi desnice i desnog centra bili disperzirani na veći broj lista, a glasovi lijevog centra praktički posve koncentrirani u jednoj listi. 

Donekle iznimka od ovih “tijesnih ishoda” su predsjednički izbori 2009. godine, ali u korist lijevog bloka, koji je ostvario nešto uvjerljiviju prednost. U drugom krugu je Ivo Josipović tad uvjerljivo pobijedio Milana Bandića, ali njega ne možemo (tad) okarakterizirati kao kandidata desnice i desnog centra (iako je dobio značajan broj glasova iz tog bazena). 

Dodatni argument kontra teze o nagnutosti hrvatske političke scene u desno jesu i ishodi posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora. Na izborima 2005. i 2009. kandidati ljevice su pobijedili s uvjerljivom prednošću (oba su osvojila po oko 1,4 milijuna glasova), a Kolinda Grabar Kitarović, kao kandidatkinja desnog centra, vrlo je tijesno pobijedila Ivu Josipovića. 

Neugodna istina Thompson: U domovini ikona, u inozemstvu sramota

Osim ova dva tipična bloka, u hrvatskoj politici od ranih 2000-ih prepoznaje se i treći, koji se ne može okarakterizirati kao klasični centar nego kao blok protestnih glasova. Njega karakterizira potražnja za uvjerljivom alternativom cjelokupnom establišmentu hrvatske politike, i lijeve i desne provenijencije.

Taj segment biračkog tijela prvi se put mogao prepoznati na izborima za predsjednika 2005. godine, kad je Boris Mikšić osvojio gotovo 18 posto glasova. Od tada gotovo na svim izborima “izranjaju” novi kandidati i liste koji pokušavaju artikulirati stavove i očekivanja tog biračkog bloka. 

A kako taj blok nema jasna očekivanja te stabilna i homogena stajališta koja je moguće dugo dosljedno predstavljati, birači iz tog bloka su u stalnoj potrazi za novom artikulacijom svojih pozicija, zbog čega lako mijenjaju svog “predstavnika”. Na predsjedničkim izborima 2009. godine to mjesto zauzeo je Milan Bandić, dok su na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine tu ulogu igrali Most i Živi zid.

Na dvojim posljednjim izborima ovaj segment dosezao je čak 20 posto biračkog tijela. Na nedavnim europarlamentarnim izborima pojavio se novi glasnogovornik tog segmenta, Kolakušić. Dinamika naše političke scene uglavnom je vezana uz promjene ključnih aktera u ovom segmentu.

Nadolazeći predsjednički izbori bit će prilika za novu provjeru ovih teza. Pri tome će ključni izazov biti odrediti mjesto u ovoj klasifikaciji Miroslava Škore, kojeg su dosadašnja retorika i ljudi kojima se okružio smjestili na radikalni dio desnog spektra, ali s druge strane, on po svojoj biografiji i glavnim porukama naginje protestnom segmentu.