To što se podugački popis navodnih nacionalnih neprijatelja svih ortodoksnih hrvatskih desničara sveo na samo dva imena, nije nikakvo iznenađenje. Jedan je unutarnji, a drugi vanjski neprijatelj. Dok je novinarska sloboda kritičkog analiziranja društveno-političke scene sve manja i ugroženija, dok je rasna, nacionalna i religijska netrpeljivost u Hrvatskoj sve izraženija, preglasnim ‘Rvatinama i dobrom dijelu katoličkog klera u Hrvatskoj najveći su problem premijer Andrej Plenković i papa Franjo.

Katolička crkva (čitaj: veći dio hrvatskog klera te polovica članova Hrvatske biskupske konferencije), radikalna desnica motivirana jednim dijelom HDZ-a, desničarski mediji te brojne nevladine, ali izraženo (ultra)konzervativne i prilično utjecajne organizacije žele smjenu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, kojega konstantno optužuju da je "Jugoslaven", "nacionalni izdajnik" i "briselski sluga".

Za ne vjerovati Kaptol: Smrt katolicima kad ne misle kao mi!

Iako oni svoju prikrivenu političku borbu opravdavaju brigom za boljitak hrvatskog naroda, činjenica je da njih ne zanima boljitak nego kontrola hrvatskog društva i ključnih državnih institucija, pri čemu im Plenkovićev HDZ, koji Crkva nikako ne uspijeva ukrotiti, predstavlja problem.

Pojedini predstavnici Katoličke crkve su se u samom startu Plenkovićeva mandata pokušali postaviti kao mentor ili moralni supervizor Vlade RH, čemu se hrvatski premijer uspješno odupire. Andreju Plenkoviću se može mnogo toga prigovoriti, ali to što on (još) nije korumpiran poput svojih prethodnika i što je izraženi antinacionalist, ne znači automatski da je "nacionalni izdajnik".

Drugi na listi "nacionalnih neprijatelja" - papa Franjo - od prvog dana svog mandata izaziva nelagodu i dizanje kose na glavi kod hrvatskih katolika. Naviknuti na neprestane borbe i društvene podjele, konzervativnijim Hrvatima smeta i to što je papa Franjo omiljen kod njihovih "lijevih" neistomišljenika. Jer, ako ga vole ljevičari, onda sigurno nešto s njim nije u redu – uvrnuta je logika hrvatskih desničara.

No Hrvati su prema papi Franji odavno skeptični zbog njegova suzdržanog stava o blaženom kardinalu Stepincu. Hrvatska sumnjičavost je prvo kulminirala nakon što je papa Franjo osnovao mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju čija bi zadaća bila objektivno vrednovati ulogu Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu. Posljednji val razočarenja, zbunjenosti i verbalne agresije prema papi Franji posljedica je njegove izjave da je "srpski patrijarh Irinej veliki patrijarh".

Iako je sam Irinej velikosrpski nacionalist, ne smije se zanemariti činjenica da je on poglavar jedne religijske zajednice koja bi o Stepincu vjerojatno imala što reći. Mnogim Hrvatima, kojima je Stepinac važan samo kao antipod komunističkoj vlasti, potpuno je nepoznat koncept univerzalne istine koja ne ovisi o "našima" ili "njihovima" nego samo i jedino o činjenicama. Nije jedna tvrdnja istina samo zato što tako kažu "naši", suprotno od onoga što tvrde "njihovi".

Istina je jedna i univerzalna. To i jest jedan od razloga zašto se na svakom poštenom sudu konzultiraju obje suprotstavljene strane kako bi se čula razna mišljenja. Nakon što se saberu sve mišljenja i poznate činjenice, pristupa se logičkoj dedukciji kojom se zaključuje što je istina, a što ne.

Crkvena košnica Prvi put od '91. biskupi su ustali protiv vrha HDZ-a

Činjenica je da su hrvatski kler i njihovi vjerni obožavatelji ostali negativno iznenađeni i usamljeni u svojoj izgubljenoj borbi. Iako univerzalno učenje Katoličke crkve nije suprotnost prirodnoj privrženosti ljudi vlastitoj domovini, problem nastaje onda kada se patriotizam pretvori u šovinizam. Umjesto da prihvate put pomirenja, pojedini hrvatski biskupi i svećenici se upuštaju u unaprijed izgubljene bitke.

Hrvatska biskupska konferencija (dalje: HBK) se sve više pokazuje nezrelom i nesposobnom prihvatiti i primijeniti upute pape Franje za Crkvu 21. stoljeća. No, koliko god hrvatska desna scena i HBK sve to smatrali negativnim, papa Franjo nije njihov neprijatelj. Umjesto da promisle o eventualnoj korekciji njihovih davno zabetoniranih stavova, oni se svjesno odlučuju ostati do grla zakopani u svom ideološkom fundamentalizmu.

No zanimljivo je da im nedostaje hrabrosti da mu se javno suprotstave, te zato huškaju predstavnike civilnog društva, odnosno jedan širi pokret koji uključuje katoličke portale i izdavače, dvorske teologe i desno orijentirane komentatore i političare koji su glas konzervativnijeg dijela crkvene hijerarhije u Hrvatskoj. Jedni istupaju sasvim otvoreno, drugi uz djelomičnu zadršku, no svima je zajedničko jedno – papa Franjo je heretik. Aktualni papa im je oličenje komunizma, sotonist i onaj koji uništava Katoličku crkvu.

Iako i papa Franjo i premijer Plenković imaju svoje nedostatke, oni su, u odnosu na većinu hrvatskih klerika koji ih, blago rečeno, ne podnose, na daleko čišćoj liniji kršćanstva. To je vjerojatno i razlog zašto ih hrvatska desnica ne podnosi.