Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nakon smrti doživotnog predsjednika broji osam članova, iz svake republike i pokrajine po jedan, koji se po automatizmu, bez naknadnih izbornih procedura, izmjenjuju na položaju predsjednika Predsjedništva. Ovaj državni organ formiran je na osnovu ustavnih amandmana iz 1971, a prema odredbi Ustava iz 1974. Predsjedništvo SFRJ započinje funkcionirati u punom kapacitetu nakon smrti Josipa Broza Tita. Tog se trenutka nije znalo kada će smrt nastupiti, ali bi se moglo reći da je u Ustavu iz 1974. Tito postao smrtan. Tom su se dokumentu i inače pripisivale natprirodne moći. Tvrdilo se da je riječ o nacrtu za raspad Jugoslavije, o antisrpskom spisu čiji je glavni cilj bio usitnjavanje Srbije i razdržavljenje Srba koji žive izvan matične republike. Na dan uspostave svoje smrtnosti Josip Broz Tito još nije navršio osamdeset i dvije godine. Bilo je to 21. veljače 1974, a novi Ustav svečano je proglasio predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ Mika Špiljak.

Devet godina kasnije, u nedjelju 15. svibnja, istoga datuma kao i svake godine, Tito je mrtav, i zbiva se smjena na položaju predsjednika Predsjedništva. Petra Stambolića, predstavnika Srbije, zamijenit će Mika Špiljak, predstavnik Hrvatske. Bit će to peti krug rotacija, koje se obavljaju jednom godišnje. Prvim predsjednikom Predsjedništva postao je 4. svibnja 1980, na dan Titove smrti, Lazar Koliševski, iz Makedonije. Jedanaest dana kasnije, 15. svibnja, nasljeđuje ga Cvijetin Mijatović, iz Bosne i Hercegovine. Njega poslije godinu dana nasljeđuje Sergej Kraigher iz Slovenije, kojeg će godinu dana potom zamijeniti Stambolić. Premda je od rata prošlo već trideset i osam godina, svi članovi Predsjedništva još uvijek su potekli iz partizana. Prvi predsjednik Predsjedništva koji nije bio u partizanima, štoviše rođen je godinama poslije rata, 1989. postat će Janez Drnovšek iz Slovenije. No, to će već biti neka druga zemlja, drukčija Jugoslavija, koju u 1983. jedva naslućujemo. Vrijeme još uvijek prolazi sporo, i ima strahovitu transformativnu moć na zajednicu i ljude. U toj posljednjoj fazi moga odrastanja, zemlja se mijenja brže nego što se mijenjam ja. Oboje u burnom procesu, iracionalnom, nekontroliranom, nesretnom pokušaju razumijevanja vlastite sudbine i suživljavanja s njom.

Pripreme za svečanu primopredaju dužnosti traju kroz cijeli tjedan po Danu pobjede nad fašizmom. Rade sve službe u Predsjedništvu i u Skupštini Jugoslavije, većina zaposlenih radila je za Tita. Kako će se osjećati tih dana? Osjećaju li nostalgiju, olakšanje, bijes? Što ljudi uopće osjećaju dok žive posljednje godine jedne epohe? Možda je 1983. i posljednja godina u kojoj se raspad ne naslućuje. Posljednja godina bez nacionalizma i rata, ali s još uvijek vrlo živim osjećajem onoga prošlog rata, i prisustvom ratnika iz njega. Obojica predsjednika, Stambolić i Špiljak, narodni su heroji. To je najviši orden i najviše zvanje u državi. Narodni heroj je, to se još uvijek osjeća, simbolični nositelj moralnih kapaciteta države, koja za svoje građane nije samo država, nego je religija i njezin hram. Jugoslavija bila je, u općem doživljaju, mnogo više od komunizma. Narodni heroji njezini su prvosvećenici. U času dok se odvijaju ovi romaneskni manevri, dok, četrdesetak godina po 1983. pišem ovo poglavlje, živ je posljednji narodni heroj Jugoslavije. Zove se Petar Matić-Dule. U srpnju će navršiti 103 godine. Tito je bio trostruki narodni heroj. Od prve petorice njegovih nasljednika samo Sergej Kraigher nije narodni heroj. Ukupno su proglašena 1822 narodna heroja, od čega 91 žena. Odlikovana su i 22 strana državljana, 32 jedinice i ustanove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, osam jugoslavenskih gradova, 4 društveno-političke organizacije. Posljednje odlikovanje posmrtno je, 17. svibnja 1974, dodijeljeno Miki Bosnić, skojevki koja je 25. svibnja 1944, u vrijeme desanta na Drvar, iskočila iz kolone zarobljenika da bi skinula deku kojom su Nijemci pokrili vizir partizanskog tenka. Nakon toga tenkist je nastavio borbu, a Miku su fašisti sasjekli bajunetama.

Primopredaja ove je godine obavljena u neradni dan. Svečanost s prijemom trajala je do popodneva. Bila je sunčana majska nedjelja, jedan od onih dana kada se jugoslavenska prijestolnica prikazivala u svojoj neobičnoj, nesklapnoj veličini. Grad na bregovitom ušću velikih europskih rijeka, pun kamene bjeline i neoklasicističkih štukatura, muškaraca i žena u narodnim nošnjama po frizevima sumračnih višekatnica, rastao je u očima svojih stanovnika u nešto mnogo veće i moćnije od jedne balkanske metropole. Beograd, tog proljeća, pri svojim je povijesnim vrhuncima: vri on mlad, snažan i lijep u svojoj ružnoći. Snimaju se filmovi, iz zadimljenih podruma prašte električne gitare, tutnje bubnjevi, u njihovim se ritmovima susreću Afrika i Makedonija. Novi val, Petkom u 22, Ruski umjetnički eksperiment, Tucko i Bucko, i daleki melankolični odjek onog egzilantskog Lamenta Miloša Crnjanskog, i ja, koji ću se nekim čudom, nevjerojatnim nekim spletom okolnosti, tog vikenda naći u velikom gradu.

Stigli smo vlakom, običnim putničkim, premda je tad već postojalo luksuzni Olympic express, s televizorima, dugonogim uniformiranim stjuardesama, posluženjem kao u avionu, bez kupea, s aerodinamičnim sjedištima okrenutim prema budućnosti, zbog kojih će me enterijeri ultra-modernih europskih vlakova u dvadeset i prvom stoljeću podsjećati na Olympic express. Ali mi smo - IIIf razred, kulturološki smjer, Prva gimnazija - putovali kako đacima u socijalizmu oduvijek pristoji, skupa s radničkom klasom. Cijena koju smo za ovo putovanje platili niža je od cijene povratne karte. Riječ je o hodočašću, pravom službenom hodočašću, koje ne samo što ima vjeru koja nas na putovanje nagoni, nego i državu koja to putovanje sponzorira, tako da naša povratna karta do Beograda otprilike košta koliko i povratna karta od Sarajeva do Mostara. Cilj hodočašća je Kuća cvijeća. Vrt maršalove službene rezidencije, u kojemu je, u nekoj vrsti zimske bašče, njegov grob.

Skoro svi, od četrdeset i dva učenika koliko ih je u IIIf razredu, krenuli su na put. Ambicije putnika se, međutim, razlikuju. Jedni su pošli na turističko putovanje u Beograd. Ima ih koji u tom gradu nikada nisu bili. Drugi očekuju da će im se na tom putu nešto dogoditi: ili su u nekoga iz razreda zaljubljeni, pa traže način ostvarenja svoje ljubavi, ili vjeruju da ih u Beogradu čeka ljetošnja ljubav iz Podace, Trpnja, Orebića. Trećima se po glavi vrti sasvim neodređena ideja o avanturi. Četvrti ne misle ništa, nego samo putuju. Peti putuju da bi se na tom putu barem dvaput samoubilački napili, da bi povraćali kroz prozor vlaka, da bi u punoj brzini otvarali vrata vagona i visili van, sve pokušavajući da svojim mladim tijelima pokupe banderu uz prugu.

Možda postoje i šesti, ili sam jedini njihov predstavnik: putujem bez ikakvog razloga. Niti mi se putuje vlakom u Beograd, niti želim provesti vikend u glavnome gradu, niti namjeravam otići do Kuće cvijeća. To sam odmah rekao: Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba! Kažem, rekao sam to, premirući od straha da bi me netko mogao otkucati. Ne znam kome - razrednici, direktoru gimnazije, policiji, onome kome se takve stvari otkucavaju - ali računao sam na taj strah, premda mogu to reći sad, nakon što sam svoje izgovorio, veći je nego što sam mislio da će biti. Ali morao sam to reći. To je mjera moje hrabrosti, koja, kao ni u većini tolikih drugih poduhvata sedamnaestogodišnjaka, nema ni razloga ni smisla izvan sebe same. No, istina je da u Beograd vjerojatno ne bih ni putovao da sam znao da neću izgovoriti te dugo smišljane i pažljivo stilizirane riječi: Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba!

Svečanost primopredaje, na kojoj će biti snimljen kratki prilog za televizijski dnevnik, koji će biti emitiran tek kao treća-četvrta vijest u emisiji, nakon izvještaja s Bliskog istoka i vijesti iz ekonomije, započinje u dvanaest. Dvojica narodnih heroja, starih partizana čiji se ratni putovi nijednom nisu ukrstili u četiri godine ratovanja, pokazivat će veselje, uobičajeno za ovu vrstu političkih ceremonijala. I jedan, i drugi upravo su na vrhuncu političkih karijera i u zenitu osobne društvene moći, premda ni Stambolić, ni Špiljak nikada nisu stvarni vođe svojih republika ni republičkih partija, niti su bili u prilici da u pravom smislu utječu na definiranje državnih politika. Za Titova života njihova najveća moć dolazila je iz činjenice da stvarne moći nisu ni imali, niti su bili protagonisti neke od dviju jedinih politika, koje su postojale otkako je Jugoslavije, a možda i otkako je boljševizma i komunizma. Nisu bili predstavnici čvrste linije, takozvani partijski konzervativci, a nisu bili ni reformisti, liberali, obnovitelji izvornih ideala revolucije… I Stambolić, i Špiljak vladali su tom vještinom, vjerojatno najvažnijom za komunističkog rukovodioca, da se na kraju svakog unutarpartijskog previranja i sukoba - a politički život u socijalističkim zemljama se, još od ranih Lenjinovih vremena, svodi na stalna unutarpartijska previranja i sukobe, koji obično i ne bivaju definirani prema javnosti - zateknu na strani koja će biti pobjednička. Tako je Stambolić 1972. pregazio srpske liberale, a Špiljak se, godinu ranije, istina kao hrvatski kadar u Beogradu, predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ, našao na strani onih koji će svladati maspokovce, srušiti mit o Savki i Tripalu, i vratiti Hrvatsku na pravi put. No, ni jedan ni drugi nisu bili stvarni protagonisti tih događaja. Bili su suputnici velikih revolucionarnih procesa, u kojima je Stambolić sudjelovao aktivnije nego Špiljak, koji su se umjeli snaći da ih ti procesi ne pregaze. I tako su u novu eru partijskog konzervativizma, i u sive jugoslavenske sedamdesete, iz kojih će se roditi posttitovska Jugoslavija, s 1983. kao vrhuncem, nakon čega slijede godine raspada, obojica ušli tako što su, svaki za sebe i u sebi, akumulirali i personificirali svu moć pobjednika u najvećem unutarpartijskom previranju u postinformbirovskoj povijesti Jugoslavije. Ni krivi ni dužni, postali su vladari svojih republika.

Petar Stambolić četiri godine je stariji. Rodio se 1912. u selu Brezova, kod Ivanjice, u zapadnom Pomoravlju, 42 kilometra južno od Čačka, u samom srcu one tradicionalne Srbije, koju je tako himnično opjevao Oskar Davičo. Ta Srbija "među pesmama, među šljivama… među ljudima na njivama", iz koje je Stambolić potekao i koju je predstavljao, bila je središnja identitetska tačka najvećega jugoslavenskog naroda. Ali sama srpska politika, a s njom i srpski nacionalizam, kao i srpske frustracije u ta jugoslavenska i socijalistička vremena, obično nisu bili definirani tom Srbijom i njezinim srbijanstvom. (Inače, značenje tog pojma, i kao pridjeva, i kao imenice, vezano je za tu staru Srbiju. Njegovo širenje neispravno je, često i zlonamjerno…) Srpska politika u Jugoslaviji čas je bila upravljana voljom Beograda, jedne u svakom pogledu vrlo šarene i heterogene čaršije, čas su njome vladale želje i frustracije srpskih kadrova poteklih iz prečanskih krajeva, a naročito iz Bosne i Hrvatske, a čas su je definirali ljudi koji su po rođenju i ratnom putu bili Crnogorci, koji su se poslije u skladu s ratnim zaslugama doselili u Beograd. Ako bi se i našlo utjecajnih Srbijanaca - recimo, takav, i utjecajan, i u svakom pogledu moćan bio je Aleksandar Ranković - onda je njihovo djelovanje bilo mnogo snažnije definirano institucijama koje su predstavljali, recimo policijom ili vojskom, nego zavičajem iz kojega su potekli. Stamboliću njegovo je srbijanstvo istovremeno bilo hendikep i prednost.

Po svršenoj čačanskoj gimnaziji Stambolić u Beogradu upisuje Poljoprivredni fakultet, odmah se uključuje u rad revolucionarne omladine, skuplja pomoć za obitelji političkih zatvorenika, ulazi u SKOJ, sudjeluje u organizaciji studentskih štrajkova i u uličnim sukobima s nacionalističkim udruženjima… Već je u prosincu 1933. rukovodilac ćelije SKOJ-a na Poljoprivrednom fakultetu, a krajem 1935. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Pokazao se kao izvanredno vješt i uspješan masovik. Uz rad pri Beogradskom univerzitetu, aktivan je u organiziranju naprednog pokreta u rodnome kraju. Od 1937. član je Univerzitetskog komiteta partije, najjače partijske organizacije u gradu, i jedne od najjačih u cijeloj državi. Uhićuju ga i u više navrata protjeruju iz grada, sve dok nije premješten u unutrašnjost, gdje po centralnoj i zapadnoj Srbiji u godinama pred rat vodi komunističku propagandu i stvara nove partijske organizacije. Formalno, ima funkciju instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Tako početkom lipnja 1940. biva u Beogradu izabran za delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, koja će od 19. do 23. listopada 1940. biti održana u Zagrebu, koji je u to vrijeme bio središte Centralnog komiteta KPJ. Na tom će neformalnom partijskom kongresu, jednako tajanstvenom koliko i slavljenom događaju, Tito konfigurirati svoju elitu i pripremiti je za rat. Komunistička partija Jugoslavije u tom je trenutku minijaturna i neutjecajna politička sekta, za koju nije lako zamisliti da će u tom ratu odigrati ikakvu ulogu. Osim što je bio generalni sekretar partije, Tito je bio i glavni operativni organizator događaja. Osobno je, još početkom rujna, unajmio kuću u Dubravi, u Bihaćkoj broj 20. Morao je pronaći povjerljivog iznajmljivača. Našao ga je u profesoru francuskog jezika Srećku Džamonji, ocu kipara Dušana. Kuća je adaptirana za rad konferencije, rušen je pregradni zid, postavljane su klupe za sjedenje. U neveliku katnicu smješteno je 105 ljudi, koji sva četiri dana za trajanja Konferencije nisu smjeli izlaziti van, niti se pojavljivati na prozorima. Zanimljivo je pratiti ratne i poratne sudbine sudionika, među kojima će biti ratnih junaka i mučenika, boraca, vojskovođa i velikih konspirativaca, budućih ministara, diplomata, najvažnijih tvoraca buduće Jugoslavije, ali i ljudi, muškaraca i žena, koji ubrzo tonu u potpunu anonimnost. Za neke od njih uspijevao sam, još u predinternetska vremena, otkriti kako su završili, o drugima nikada nisam ništa doznao. Oni su poput epizodista u evanđeljima, Kristovih sljedbenika i pratitelja koji za sobom nisu ostavili baš nikakvog traga, tako da nam nisu poznate ni njihove sudbine. A bili su u jednom trenutku, u ta četiri dana provedena u kući profesora francuskog Džamonje, toliko blizu Mesiji, udisali su zrak koji je on već izdahnuo, da su morali biti obilježeni njegovom misijom. Revolucija se širi poput epidemije. Malo ih je, ako ih uopće ima, koji će ostati imuni. Oni i nisu zanimljiviji. Književnost traga za onima koji su bili inficirani, i koje je zahvatila velika Kristova groznica, ali su spletom okolnosti kasnije skrenuli s puta, ili ih je taj put tko zna kamo odveo. Oni su, ako mogu govoriti, ili ako je pisac u stanju govoriti umjesto njih, tako što će imaginirati njihove unutarnje svjetove, najvažniji svjedoci događaja. Od pisca zavisi hoće li događaje promatrati u povijesnome kontekstu, ako je riječ o Petoj zemaljskoj konferenciji u kontekstu jedne potrošene i u se zatvorene povijesti Jugoslavije i jugoslavenskog komunizma, ili će ih promatrati u kontekstu intimnih života i unutarnjih previranja. Veliki roman bi, možda, zaiskao i jedno, i drugo. U kontekstu ovoga drugog: kako je bilo biti jedan od sto petero ljudi, među njima šest-sedam žena, koji četiri dana ne smiju pomicati zavjese na prozorima? Kako je kojem od njih bilo is-pred zahoda? Koliko su se puta, svaki od njih pojedinačno, u sebi pokajali i odrekli se Partije i Tita? Zanimljivo je o tome misliti 1983. godine, kada se povijest Partije neumitno pretvorila u triviju, ali je s romaneskne strane stvar, ipak, najzanimljivija četrdesetak godina kasnije, nakon što od revolucije nije ostalo ništa. Ili, pravilnije rečeno, nakon što se revolucija djelovanjem vremena pretvorila u fikciju.

U povijesnim dokumentima stoji da su u kući, za trajanja Konferencije, bili prisutni i neki partijski aktivisti, koji su sudjelovali u pripremama i osiguravali rad. Među njima spominju se: Kata Dumbović, Tonka Zorić, Pepca Kardelj, Bosiljka Beba Krajačić, Branko Malešević, Herta Haas… Trebalo je nahraniti sve te ljude, počistiti i porediti za njima. Revolucija podrazumijeva određene higijenske standarde i dovoljnu količinu vode, sapuna i kolonjske vode. Revolucija podrazumijeva dopola ispunjen želudac. Taman toliko da glad ne ometa revolucionarnu usredotočenost.

Na početku rada na Titov je prijedlog izabrano počasno Predsjedništvo, u koje su imenovani drugovi Josif Staljin i Georgij Dimitrov, te radno predsjedništvo od dvanaest članova. Podneseno jedanaest je referata, a u završnom govoru, nakon što su izabrani izvršni organi Partije za predstojeće razdoblje, Tito izgovara riječi čiji će zvuk i smisao poput kakvog slavnog soneta obilježiti povijest naše minulosti: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu. Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!" Nakon što je Konferencija privedena kraju, krajem listopada Tito je, u ime svih sudionika, poslao pozdravne telegrame drugovima Staljinu i Dimitrovu.

Premda nije izabran u partijsko rukovodstvo, Petar Stambolić, koji je taman navršio dvadeset i osam, našao se u središtu velikih zbivanja. Kako je putovao od Zagreba, kako se vraćao u Srbiju, je li išao samo do Beograda, ili je putovao sve do Čačka i Ivanjice, ništa o tome nećemo saznati. Vjerojatno je išao vlakom. Najvažnija putovanja generacije teku željeznicom, i zapravo će tako ostati sve do konačnog nestanka Jugoslavije. U željeznici jugoslavenska je metonimija. Dok za vikend, nesretnoga 13. svibnja 1983. putujem prema Beogradu, suze mi oči, boli me glava od suviška Stocka i od nelagode pred mogućim posljedicama dviju preglasno izgovorenih rečenica: "Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba!", nisam svjestan toga da je željeznica sva moja Jugoslavija, dok god u tom imenu pretpostavljam nešto dobro i sveto. I skoro ništa, mimo željeznice, četrdesetak godina kasnije, pri spomenu Jugoslavije neće biti ni dobro, ni moje.

Mika Špiljak rodio se 1916. u Bušinu pokraj Pregrade, u Hrvatskom zagorju, na samoj granici sa Slovenijom. Nekoliko dana kasnije, čim se mati oporavila od poroda, obitelj se seli u Odru pokraj Siska. Otac Dragutin radnik je na željeznici. Obitelj napola seljačka, napola radnička, kakvih je većina po periferijama hrvatskih varoši. Iz tog će raskoraka nastajati napredni pokret u Hrvatskoj, iz paradoksa jedne noge u oranici, a druge na asfaltu rađa se hrvatski modernizam u književnosti, a onda i idolatrija Miroslava Krleže. Sve ono čemu danas gotovo da više nema vidljivih tragova, i što je iščezlo skupa sa civilizacijom željeznice.

Dječak nakon ona četiri razreda pučke škole završava za obućara. Niti su njegovi imali san o školi, niti se u tom djetinjstvu našao seoski svećenik, koji će zapaziti bistro i marljivo dijete. Nedodirnut nijednim izrazitim talentom, pomalo čovjek niotkud, Mika Špiljak ponio je sudbinu tolikih drugih radničkih sinova jedne duge hrvatske epohe, koju je Miroslav Krleža marno opisivao u svojim domobranskim novelama i ranoj, memoarski inspiriranoj esejistici. U toj pojavi Svatkovića, iz koje se ne može izdvojiti ništa izuzetno, od čega bi pripovijest mogla započeti, jedinstveno je samo to što je ona, ta pojava, uzrasla u Miku Špiljka. I kao što su Srbijanci, skrajnuti među Srbima, imali svoga Petra Stambolića, tako će Svatkovići dobiti svoga Miku Špiljka.

Kao sedamnaestogodišnjak, obućarski kalfa, pridružuje se, zapisano je u njegovoj revolucionarnoj biografiji, naprednom radničkom pokretu. Već s devetnaest, godine 1935, primljen je u SKOJ, a od 1938. član je Komunističke partije Jugoslavije. Bavio se sindikalnim radom, u vrijeme uspostave Banovine Hrvatske bio je tipični partijski ilegalac, proleter, jedan od stotina njih koji su predstavljali komunističku scenu Zagreba. Fanatični antikomunizam kralja Aleksandra, policijski teror Janka Bedekovića i montirani procesi u Moskvi nekad su snažnu Partiju doveli pred nestanak, a idealisti poput tog mladog obućara, zaljubljenici u Moskvu i u Staljina, kao da su taj nestanak samo odlagali.

Imao je brata, sestru i žive roditelje. Živjeli su na periferiji Siska. Često se, s režijskom kartom, putovalo u Zagreb. Kada je 22. lipnja 1941. Njemačka napala Sovjetski Savez, skupina komunista izlazi iz grada, najprije u Žabno, selo pokraj Odre u kojem su živjeli Špiljkovi, pa u šumu Brezovicu, gdje formiraju Prvi sisački partizanski odred. Premda u službenim biografijama drukčije piše, mlađa sestra Anka govori da njega nije bilo u Brezovici. Drugovima se pridružio nekoliko dana kasnije, zajedno s ocem i mlađim bratom Ivom. Majku ustaše odvode u logor u Sisku, gdje su bili smješteni uhićeni članovi antifašističkih, partizanskih obitelji. Anka, kojoj je bilo trinaest, ostaje sama u seoskoj kući, na imanju od šest jutara zemlje, s vinogradom, tri krave, dva konja, tri svinje i četrdeset kokoši. Proizvodili su osamsto litara vina godišnje. S tim blagom i s očevom plaćom sa željeznice, koja će uskoro početi da odvozi ljude u koncentracijski logor u Jasenovac, mogli su tiho i u miru preživjeti Drugi svjetski rat.

Sljedećih godinu dana, sve dok ustaše nisu oslobodile majku, djevojčica je živjela sama i brinula se o životinjama. Vrijeme je ranog sazrijevanja. Poslije rata, Anka je bila omladinska dužnosnica, radila je u Lipa Millu, pa u Naftaplinu, igrala je stolni tenis, vozila autotrke… Bit će to život emancipirane žene u socijalizmu, ali do toga još treba proći vremena.

U svibnju 1942. Mika Špiljak postaje politički komesar 6. banijskog bataljona. Nešto ranije, već u prosincu 1941. Petar Stambolić imenovan je u Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Srbije. Nakon pada Užičke republike, i povlačenja glavnine snaga prema Sandžaku, sve do kraja 1942. Stambolić ostaje u Bosni, najprije u štabu Druge proleterske brigade, pa u Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu. Obojica djeluju kao politički radnici, Špiljak u ponešto ugodnijim uvjetima, uglavnom po kontinentalnoj Hrvatskoj, Stambolić na višoj razini i u samom epicentru pokreta. Vjerojatno još uvijek nisu čuli jedan za drugoga. Najprije će, logično je, Špiljak čuti za Stambolića.

Krajem 1942. i početkom 1943. Stambolića šalju da politički djeluje po Srbiji. Vrijeme je borbe za ljudske duše, borbe za narod. Kraljevska vlada u Londonu i četnici Draže Mihailovića gube podršku saveznika, te je važno pridobiti ljude za partizane. On je očito u tome uspješan. O-bojica su, i Stambolić i Špiljak, visoki, uspravni, rođeni agitatori, sposobni osjetiti bilo naroda. U biti, obični ljudi.

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a, u Jajcu, krajem studenog 1943. biva izabran u Predsjedništvo, a odmah zatim postaje i komandant Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Srbije. Dužnost preuzima na slobodnom teritoriju, na jugu zemlje. Odmah po završetku rata Mika Špiljak postaje sekretar Narodnog fronta za grad Zagreb, što je u tom trenutku prilično visok položaj. Miloš Stambolić 1945. postaje republički ministar financija i potpredsjednik Vlade Narodne Republike Srbije. Špiljak je u to vrijeme i sekretar Gradskog komiteta KPJ za Zagreb. Malo nakon Rezolucije Informbiroa postaje i zagrebački gradonačelnik. U tim prvim poslijeratnim godinama vjerojatno je i najutjecajniji zagrebački političar. Zašto baš on? Tada je Petar Stambolić već predsjednik Vlade Narodne Republike Srbije.

Kada je tog olovnog i mučnog ljeta 1948, kada su se ponovo lomili naši kalendari, i odlučivalo se na koju će stranu okrenuti životi ljudi, donedavnih ratnih junaka, dvadesetogodišnja Anka svome tada već iskusnom bratu postavlja pitanje: za koga treba biti, uz Staljina ili uz Tita? Možda očekuje da će on reći uz Staljina, jer je on uz Staljina i učinio sve ono što je učinio. Zbog takve odluke izgubili su oca i brata, opustošen je njihov svijet u sisačkoj Odri, položili su žrtvu za revoluciju, koja je mnogo veća od onoga na što bi čovjek unaprijed mogao pristati kao na žrtvu za nekog čovjeka ili neku ideju.

Što ti je bliže: košulja ili kaput?, upitao je Mika sestru. Bliža ti je košulja, rekao je, a to znači da trebaš biti za Tita.

U toj mudrosti narodnog uma, u tom zdravom obućarskom rezoniranju, ona je najvažnija politika. Nema tu mnogo škole, nema marksizma i dijalektičkog materijalizma, nije Mika Špiljak provodio godine po zatvorima, u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici, pa da se tamo uči političkom mišljenju, niti je pohađao fakultete i univerzitete, kao neki drugi drugovi. Njegova pamet je zdrava seljačka, i na osnovi zdrave seljačke pameti on donosi politički ispravan zaključak. Njegovu mlađu sestru tada možda i ne zanimaju politički ispravni zaključci, nego ono što će za život biti korisno. I u-pravo je u tome stvar, upravo u tome je politički genij njezina brata: mjera čestitosti i političkog oportuniteta mjera je životnog opstanka. Tako će to biti u ljeto 1948, a neće drukčije biti ni svih sljedećih godina.

Mika je bio drug među drugovima. Ali Partija je, kako su nas učili rukom ispisani plakati, izvješeni po školskim zidovima, sačinjena od radnika, seljaka i poštene inteligencije. Treću snagu, onu koja je bila u stanju da imaginira revoluciju i da joj pruži teorijske osnove, predstavljao je Vladimir Bakarić, kojega smo početkom 1983. ispraćali na zagrebačkom Mirogoju. Uman i mrzovoljan čovjek, nemoguće je pronaći fotografiju na kojoj se smije ili barem osmjehuje, cijeloga života bolešljiv, njegove zdravstvene tegobe jedan su od konstitucijskih elemenata hrvatske komunističke povijesti, nije mogao voljeti Miku Špiljka. Špiljak se žalio da ga je Bakarić šezdesetih potjerao u Beograd. Iz perspektive radnih ljudi i građana bilo je to unapređenje. Predstavljajući svoju republiku Špiljak će se ispeti na najviše položaje u državi. Ali iz njegove je perspektive to bila degradacija:

sanjao je o tome da vlada Hrvatskom, valjda onako kako je njome vladao Bakarić. U godini na čijem je početku umro Vladimir Bakarić, čime ova republika ostaje bez svoga partijskog imperatora, Mika Špiljak postaje predsjednik Jugoslavije. Sigurno mu je te nedjelje, 15. svibnja 1983. pokojnik na um padao. Je li osjećao gorčinu poraza, dok je zamišljao s kakvim bi cinizmom veliki vladar, drug Svileni, ispratio konačno njegovo unapređenje?

Dvadeset godina ranije, nakon provedenih ustavnih promjena iz 1963, odlučeno je da maršal Tito uz funkcije predsjednika države i šefa Partije više neće obavljati i funkciju predsjednika Vlade. Konačna odluka je, naravno, bila njegova, a kakva će biti stvarna uloga nove Vlade, tojest Saveznog izvršnog vijeća, najbolje će se vidjeti po tome koliko će jake figure biti postavljene na njezino čelo. Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća 29. lipnja 1963. izabran je pedeset i jednogodišnji Petar Stambolić. Na tom položaju će ostati sve do 16. svibnja 1967. Tog dana bio je utorak. Figuru iz Srbije je, prema čarobnoj formuli nacionalne ravnopravnosti i republičkih pariteta, zamjenjivala figura iz Hrvatske. Bješe to skoro pedeset i jednogodišnji Mika Špiljak. On će na tom položaju ostati dvije godine, a tad će umjesto njega doći Mitja Ribičič iz Slovenije.

Tad su se, dakle, drugovi Petar Stambolić i Mika Špiljak prvi put našli pri poslu predaje dužnosti. Bili su još uvijek relativno mladi ljudi, narodni heroji, nekadašnji beogradski student poljoprivrede i sisački obućar, predstavljali su zemlju u kojoj sam tek došao na svijet. Promišljali su njezine ekonomske strategije, provodili gospodarsku i razvojnu politiku, vodili brigu o unutarnjoj i vanjskoj sigurnosti, u društvu s maršalom Titom, na Dedinju ili na Brijunima, rješavali vanjskopolitička pitanja, bavili se odnosima između članova Pokreta nesvrstanih, udijevali Jugoslaviju kroz ušicu igle, između Amerike i Sovjetskog Saveza. Ili su, uglavnom, šutjeli, koračajući pola koraka ili korak iza Tita, od kojeg su, obojica, bili mnogo viši. Rodio sam se onih dana kada je započinjala posljednja godina Stambolićeva mandata, 28. svibnja 1966, a na dan primopredaje dužnosti, 16. svibnja 1967, već sam s Nonom i Nonetom bio u Drveniku. Otprilike u to vrijeme, ili tjedan, dva, tri tjedna kasnije, učinio sam svoje prve korake, dok me je za ruke, koje sam podigao visoko iznad glave, držala teta Mirjana Nikolić. Živjeli su, ona i barba Momčilo, rano umirovljeni partizanski oficir, u Ulici Đure Strugara. Bili su nam prijatelji, ali ovo što se zbilo između nje i mene, bilo je mnogo više od prijateljstva. Vrlo jasno se sjećam tog događaja, i trenutka kada više nije držala moje ruke u zraku. Tada sam prvi put pod nogama osjetio tu poljuljanu Zemlju. Drhtala je kao bolesno štene, pomicala se, uzaludno pokušavajući da mi se izmakne, ali ja sam nastavio koračati, pomalo i ne znajući što da radim s rukama, nastavio sam ići, osjećajući kako se navikavam na Zemlju pod svojim nogama, i sve slabije primjećujem njezine drhtaje, već malo-pomalo zaboravljam da ona postoji… Jedno je to od najranijih mojih sjećanja, možda čak i najranije, vrlo jasno i prisutno cijeloga mog života. Štošta od onog što sam radio, načini na koje sam postupao, ili još bolje: ono što nisam uradio, ne usuđujući se postupiti onako kako bi to učinili drugi, bilo je uvjetovano time što sam osjetio, saznao i upamtio u tih prvih nekoliko koraka ispred kuće Nikolića u Drveniku. Kako su moguća tako rana sjećanja? A kako je moguće tako rano zaboravljanje? Ali onda kako je moguće da sam upamtio baš događaj od tolike važnosti u čovjekovu životu: čas kada sam prohodao? Razlog je u vrlo osobenom doživljaju historijske svijesti, prema kojemu povijesti pripada samo ono što smo upamtili ili čega se uspijevamo prisjetiti. Tako ja pamtim prve dane koje je Mika Špiljak proveo na mjestu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Nije se dogodilo ništa što je od trajnog značaja za državu i društvo.

U Beogradu, gradu koji je po kafanama i građanskim salonima oduvijek bio slobodniji od svih drugih jugoslavenskih gradova, Petra Stambolića zvali su Pera Konj. Doista, u njegovoj pojavi i držanju bilo je nekog čudnovatog konjstva, koje ga je držalo na distanci od svijeta. U jednom trenutku njegov se privatni život razdvojio od njegova političkog života, i potekao u pravcu koji bi svakoga drugog osramotio. Ali njega, izgleda, nije.

Između 2. i 7. studenog 1952. u Zagrebu se, u Studentskom centru, održavao Šesti kongres Komunističke partije Jugoslavije. Bio je to događaj s vrlo snažnim simboličkim potencijalom. Događaj na samoj granici kiča. Bila je to živa refleksija, ali i neka vrsta nastavka, Pete zemaljske konferencije, održane u unajmljenoj kući profesora francuskog Džamonje. A bio je to i izlazak iz sjene velikoga i sveprožimajućeg sukoba sa Sovjetskim Savezom i praktično cijelim socijalističkim svijetom. Prilika da se još uvijek živom Staljinu - nije se naslućivalo da će uskoro umrijeti - demonstrira jugoslavenska pobjeda. Na kongres je stiglo 2022 delegata, stiglo je mnoštvo gostiju iz svijeta, pripremljena su dva upečatljiva reformska poteza: KPJ postala je Savez komunista Jugoslavije, unutar kojega su pojedine partijske organizacije stekle značajnu autonomiju, ukinut je kandidacijski staž za prijem u Partiju i u Centralni komitet, čime su elitizam i konspiracija zamijenjeni idejom o omasovljenju. Narodni front Jugoslavije pretvoren je u Savez socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, političku mega-strukturu, koja je obuhvaćala praktično sve legalne društvene organizacije, uključujući i vjerske ustanove i njihove predstavnike.

Tako je to izgledalo izvana, i tako je to trebalo biti da se četvrtog dana kongresa na pozornici nije pojavio general Ljubodrag Đurić, delegat na kongresu, kojeg je Tito predložio za članstvo u Centralnom komitetu SKJ, i krenuo govoriti o moralu i poljuljanim etičkim principima u Partiji. Đurić je bio seoski učitelj, čestit i vrlo hrabar čovjek, prekaljeni partizan, u najosjetljivija rana poratna doba šef kabineta maršala Jugoslavije. Tako je već u drugoj-trećoj rečenici došao do biti problema: drug Petar Stambolić švalera se s njegovom, Đurićevom zakonskom ženom.

Nastup generala Ljubodraga Đurića je prekinut, odveli su ga s pozornice, a sam događaj pretvorio se u jednu od moćnih legendi iz povijesti Jugoslavije, koja je s vremenom nadograđivana, transformirana i prilagođavana potrebama velike pripovijesti. Đurić je najprije završio u zatvoru, pa u dubokoj anonimnosti. Jedno vrijeme ponovo je radio kao učitelj, da bi poslije bio, malo-pomalo, i rehabilitiran. Još jednom se susreo s Titom, koji mu je, navodno, rekao kako je bilo prijedloga da ga se u zatvoru likvidira, ali da on, maršal, to nije dopustio. Pisao je poslije general Đurić memoarske knjige, obavljao javne dužnosti, ponovo se ženio, djeca su mu se rađala, ali njegov život ipak je ostao zaustavljen u trenutku kada je pred Kongresom otvorio dušu, vjerujući da Partija, možda, ima pravo na njegov život, ali da partijski drugovi nemaju pravo na njegovu ženu.

O Miki Špiljku, pak, pričali su se vicevi. On je bio onaj glupavi drug, kakvog je bilo u svakoj komunističkoj partiji po istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, nad kojim su radni ljudi i građani pokušavali uspostaviti superioran odnos. Bio je iznad nas, a mi smo vjerovali da smo pametniji od njega. Naravno, ta vjera bila je konspirativna, premda nije poznato da je netko završio na robiji zbog pričanja viceva o Miki Špiljku.

Obojica su predugo živjeli: Stambolić je umro u devedeset i šestoj, preživjevši i to da mu Milošević i njegova žena pogube nećaka Ivana. Špiljak je umro u devedeset i prvoj, sumnjičen od jednih da je Tuđmana doveo na vlast, a od drugih da je naredio smaknuće emigranta Stjepana Đurekovića. No, duga je 1983, i o toj će smrti tek biti riječi. Početkom veljače sljedeće, 1984. godine, Mika Špiljak izgovara: "Proglašavam da su 14. zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene!". U tom trenutku, čini mi se, utišava se posljednji odjek one povijesti čiji završetak otpočinje Titovom smrću. U srijedu 8. veljače 1984. započinje 1984. u Jugoslaviji i u mom životu.

Osjećam strah te nedjelje, kasno navečer, dok polupijani tumaramo niz Terazije, pa niz Ulicu maršala Tita. Tih sam, a moji drugovi viču, pjevaju neke pjesme, prolamaju se kao da im je došlo mrijeti i ginuti, niz taj glavni grad. Utišao bih ih kada bih znao, i kada me ne bi bilo sram. A onda nam, odozgor od Pionirskog parka, s leđa prilaze dvojica milicionera. Stanite!, govori gromkiji, golemi puškomitraljezac iz partizanskih filmova, brkat, pitoma nasmiješena lica. Lične karte, govori drugi, sitan i bljedunjav, rumenih obraza omladinca iz provincije. Naravno da imamo lične karte, izvadili smo ih prije vremena, žurni u odrastanju. Oooo, Sarajlije!, veseli se puškomitraljezac, pa nas na rastanku svakog tapše po ramenima, govori nam: Tiše, znate li šta se danas događa?, a mi mu odgovaramo da nemamo pojma. I sad polako, kaže nam, kad vam je voz?, pita, i nemojte da radite kakva sranja u vozu, pa da vam se nešto dogodi! I onda da vam neko od nas mora roditeljima u oči gledati!

Takva je, još uvijek, makar na trenutke bila 1983. Posljednje je to vrijeme jednoga predugog djetinjstva. Nastavljamo niz Ulicu maršala Tita, koja će se devet godina kasnije zvati Ulicom srpskih vladara, nakon čega će postati Ulica kralja Milana, i raspravljamo na što je to puškomitraljezac mislio, što se to danas događa? Ne, nije mislio na smjenu u Predsjedništvu. Nikada nećemo saznati, a nemamo koga ni da pitamo.