Jedna od formativnih slika po preseljenju iz ubavog dalmatinskog seoca u veliki grad: ujutro, oko osam, niz Sepetarevac se, niz tu strašnu strminu, spušta kamion, veliki TAM sandučar, s otvorenim teretnim prostorom, prepunim smeća, na čijem vrhu stoji neuredan muškarac u dubokim gumenim čizmama. Gledam ga iza zatvorenog prozora, s prvog kata naše kuće. U ravni je s mojim pogledom, ali me ne primjećuje. Svakih nekoliko metara kamion zastaje i čovjek na brdu smeća dočekuje dobačenu kantu, prazni je i vraća nazad dolje. Kante su razne, nisu unificirane, ima ih limenih i plastičnih, kanti od polikolora, rashodovanih lonaca za kuhanje veša, kanti kupljenih u robnoj kući... Opčinjeno gledam u to brdo od smeća, pokušavam razabrati čega tu sve ima, htio bih otvoriti prozor, ali mi ne daju. I ovako u kuću dopire užasan, pakleni smrad. Dugo će trebati da ga se prozrači i provjetri. Godina je 1973. i uprava grada još nije kupila dovoljan broj skupih specijaliziranih kamiona za mljevenje smeća, tako da po padinskim mahalama starog dijela Sarajeva i na siromaškoj periferiji ordiniraju TAM-ovi sandučari, koji zatim svoj smrdljivi otvoreni teret nastoje što brže provesti kroz grad. Uskoro će i njih nestati, posao će sasvim preuzeti oker žuti kamionski mlinovi za smeće, u čijim će utrobama brzo i lako, kažu i higijenski, nestati svega onoga što smo bacili. Takav je u ono vrijeme bivao ideal modernosti: mrtvi će u budućnosti završiti u anonimnom ognju krematorija, a smeće u tom specijalnom mlinu koji će baš svaki otpad pretvoriti u bezobličnu jedinstvenu masu.

Bit će to pobjeda higijene i racionalnog duha.

Gotovo već i pedeset godina kasnije, u kolovozu i rujnu 2022., ispred nebodera u Zapruđu svakoga jutra gledam pet kontejnera u živim bojama Benettona. Tu, prema novom idealu modernosti, stanovnici nebodera recikliraju smeće. U dva kontejnera, koji su najneupadljivije boje, bacaju opći otpad svojih dnevnih egzistencija, ono dakle što je u sandučaru moga djetinjstva najžešće smrdilo, a u preostala tri raspoređuju papir, plastiku i staklo, od kojih će se, prema dječjim vjerovanjima, usvojenim još u prvim razredima osmoljetke, načiniti novi papir, plastika i staklo. Ekološka je proizvodnja primijenjena alkemija naših dana. Zasnovana je, kao i tradicionalna alkemija, na vjerovanju da se iz bezvrijednih tvari može načiniti nešto vrijedno. Možda i može. U Švedskoj.

Kontejneri s općim otpadom prazne se uredno. Oni sa staklom rijetko. Oni s plastikom skoro nikad. A kontejner s papirom, kojemu sam osobno najviše i pridonosio golemim količinama starih novina, nije se nijednom ispraznio još od 15. kolovoza, kad sam započeo pratiti njegovo punjenje. Prepunio se davno, još za posljednjeg augustovskog tjedna, i tako prepun stoji evo i početkom posljednjeg tjedna rujna. Prelomio se već i septembarski kalendar, ljeto se premetnulo u jesen, a kontejner prepun papira stoji i dalje ispred nebodera, vrijeđa pogled i osjećaje jednih, zluradim čini druge građane i stanare. Onima koji su glasali za možemašku ekipu i vjerovali u mogućnost pozitivne društvene i društveno-političke transformacije, pogled na smeće ravan je porazu svih njihovih ideala. Onima drugima, pak, kao da je kamen pao sa srca. Oni, naime, vide da je sve isto kao što je i bilo, ako već nije i gore. Dok je živ bio Milan Bandić, naši su kontejneri bili prazniji. I skoro nikad oko njih nije bilo smeća. Činjenica je to nad svim drugim činjenicama.

Da, ali Bandić nije imao viziju! On nije znao što bi sa smećem, bio je nespreman za radikalnu transformaciju ka eri potpunog recikliranja, nego je problem smeća rješavao u kolaboraciji s mafijom. Tako će to reći posljednji zapruđski možemaški idealisti, i zacijelo će biti u pravu. Oni, naime, smatraju da su sve ovo što vidimo oko naših kontejnera dječje bolesti jedne revolucije, i da će u sljedećoj etapi revolucionarnog preobražaja kontejneri za papir nekim čudom biti ispražnjeni. Cilj je, naravno, da kontejnera više ni ne bude, ali tako je trenutačno samo u centru grada - jer stari je Zagreb zrcalo zagrebačkog identiteta - dok će kod nas još neko vrijeme biti ovako. Ali s praznim kontejnerima, s recikliranim otpadom, te sa strogom kontrolom postupanja! Problem smeća u Zagrebu ustvari je problem radikalne transformacije građanske svijesti. Smeće je tu samo metafora.

Ali dopustite mi da se opet malo sjećam! Prije pola stoljeća, preciznije s proljeća 1974., na Mejtašu se i na Sepetarevcu, kao i u svim tim mahalama podno Bjelava, kao i na samim Bjelavama, zbivalo nešto slično ovome. Kad su kupljeni oni moderni kamioni, čuveni mlinovi za smeće, građani su prethodno morali biti nagovoreni na unificirane kante. I to je išlo ovako: jednog je utorka, jer smeće je odvoženo petkom i utorkom, onaj naš TAM sandučar sa smećem pokupio i sve naše kante. Bilo je tu plača i kuknjave, komšiluk je telefonirao u Gradsku čistoću, tražila se veza, očajne su žene vapile za svojim lijepim i skupo plaćenim kantama, ali je sve bilo je uzalud. Kante za smeće proglašene su smećem! Već sutra i prekosutra, ali svakako prije petka, naišli su, od vrata do vrata, ljudi iz Gradske čistoće i iz mjesne zajednice, i zadužili su svako domaćinstvo novim, unificiranim kantama. Te su kante, onako nove i srebrnkaste, moderno dizajnirane i nekako svjetske, bile ljepše od najljepših kanti našega komšiluka koje su za prethodnog odvoza završile u smeću. U petak je naišao i naš sasvim novi smećarski kamion, koji je mljeo sve pred sobom, onako mirisan, sjajan i lijep. Pamtim da je bio neki sunčan ranoproljetni dan i da je sav Sepetarevac poizlazio na prozore, pred kućne ulaze i haustore, da vidi to čudo. Bio sam sretan što sam tog tjedna išao popodne u školu, pa sam ovom svemu mogao prisustvovati. I onda pamtiti za cijeli život.

Razlika između ove smećarske transformacije, to jest reforme u odvozu smeća i onoga što pokušava možemaška ekipa Tomislava Tomaševića na neki je način i razlika između dvije epohe i dva politička sistema. Za komunizma, naročito onoga bosanskog, koji se nikada nije libio brutalnosti u odlučivanju i postupanju, bilo je moguće građanima, bez prethodnog upozorenja, oduzeti njihove kante, likvidirati ih, pretvoriti u smeće. Ali da bi se to učinilo, već sutra im se moralo pružiti neke mnogo ljepše, solidnije i korisnije kante, te im još i dovesti onaj svemirski kamion, u koji će narod gledati kao u kakvoga kamionskog boga. Ako se već bezobzirno postupilo prema njihovu vlasništvu, ako su pogažene bile njihove životne navike, moralo je biti veliko ono što im je zauzvrat ponuđeno. Za komunizma, pa još i bosanskog, čovjeku su svakodnevno remećena njegova ljudska prava, uzurpiranom je bivala njegova sloboda, ali u pravilu tako da je on od toga imao neke vrlo opipljive materijalne koristi. U tom je smislu jugoslavenski kapitalizam vrlo podsjećao na kapitalizam.

Tomislav Tomašević nije, međutim, sposoban da takvo nešto provede. Najprije, promijenila su se vremena. Jedan relativno pravni i pravedni društveni sustav, u kojemu čovjek nije mogao slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini i o sudbini zajednice, zamijenjen je korumpiranim i bespravnim sustavom, u kojemu je sloboda odlučivanja o svemu i svačemu zagarantirana, premda nije omogućena. Onaj je sustav funkcionirao, ali ne samo zato što mu ljudska prava i slobode nisu bile na putu. Ovaj sustav ne funkcionira, ali ne samo zato što mora voditi računa o pravima i slobodama. Ovaj sustav ne funkcionira zato što pod Tomislavom Tomaševićem postoji nekakav idiot zbog čijeg nerada, nesposobnosti i kretenizma nama u Zapruđu dulje od mjesec dana nisu odvezli kontejner s papirom. U onom sustavu, pak, tog idiota ne bismo smjeli nazvati nesposobnim kretenom i neradnikom...

Tomislav Tomašević i njegova ekipa, uglavnom oni koji su se pred Karamarkovim i Horvatinčićevim policajcima i kriminalcima valjali po Varšavskoj i tako stjecali političku uvjerljivost i vjerodostojnost, svoju su političku sudbinu vezali za odvoz smeća i bicikle. Reforma odvoza smeća središnja je točka njihove vladavine. Na tome su zasnovali svoju ideju o društvenome preobražaju. To je ono što oni nude Zagrebu i Hrvatskoj kao zalog za budućnost. A biciklističke staze, bicikliranje i biciklizam nisu za njih samo prometno pitanje, nego su stvar društvene afirmacije i ideološkog samopotvrđivanja. Negdje na početku Tomaševićeve vladavine u nekim je novinama, na nekom portalu, pisalo kakav tko ima bicikl, pa se gradonačelnik prikazao s nekim specijalnim, vrlo hoch i cool biciklom, koji je, razumije se, najskuplji i najprobraniji. U svijetu bicikala taj je nešto poput Maserattija ili barem Mercedesa u svijetu automobila. Između te Tomaševićeve velosipederastije - da se okoristimo tom lijepom riječju Ranka Marinkovića - i Bandićeve posvemašnje automobiliziranosti nema ozbiljne razlike. Ili je razlika u uzrastu. Tomislav Tomašević obećava da će postati Bandić, kad poraste. Otprilike je takav, bandićevski, njegov odnos prema HDZ-u, premijeru Plenkoviću i hadezeovskim društvenim prioritetima. Ljupko je bilo gledati kako se gradonačelnik, sve sa svojim grand biciklom, izmakao iz priče kad je za novu intendanticu HNK trebalo potvrđivati zamjenicu njegova protukandidata Davora ili Damira Filipovića, hadezeovca, bezbeli. O kako je samo uzalud bilo Ivici Buljanu i Dubravki Vrgoč sve ono što su osam godina radili u tom kazalištu i koliko je uzaludan bio sav njihov estetski, a bogme i društvenopolitički angažman. U viziji lijevo-zelene možemaške vlasti za to dvoje bi, očito, moglo biti mjesta samo u projektima odvoza smeća. Kulturu ćemo prepustiti HDZ-u.

Za to vrijeme, ukidat će se kolovozni trakovi po središtu grada, e da bi se dobile dvosmjerne biciklističke staze, uvodit će se pješačke zone, po kojima je, logično, slobodan prolaz i za bicikle i električne romobile, i bit će nastavljena posvemašnja i totalna infantilizacija Zagreba, koja će na kraju svih krajeva završiti na krajnje predvidiv način. Lišeni svake ideološke, političke i kulturološke supstance, možemaši će završiti kao vrlo poželjan HDZ-ov prirepak ili privjesak, što je, podsjećajmo na to, bio i Milan Bandić, da bi na prvim sljedećim gradskim izborima završili u fejdautu, nestankom iz ove priče, izblendavanjem, dekonstrukcijom, onako kako su u vremenima društvene disfunkcionalnosti i jake ideologije, komunističke ili nacionalističke, završavali svi korisni idioti. Na kraju, Tomislav Tomašević, ako ga čovjek bolje pogleda, bio bi u nekoj daljnjoj budućnosti idealna Plenkovićeva Ana Brnabić. Ono što se, međutim, od njega ne može očekivati jest da nam ispred zgrada i nebodera skloni sve ovo smeće. Preozbiljan je to zadatak i za mnogo odraslije od njega. U smeću se ogleda funkcionalna sposobnost društvene zajednice. U smeću je naša civilizacijska podsvijest. Žalosno će završiti svaka politika koja svoju sudbinu vezuje za smeće.