Jergović: Žalosno će završiti svaka politika koja svoju sudbinu vezuje za smeće

Jedna od formativnih slika po preseljenju iz ubavog dalmatinskog seoca u veliki grad: ujutro, oko osam, niz Sepetarevac se, niz tu strašnu strminu, spušta kamion, veliki TAM sandučar, s otvorenim teretnim prostorom, prepunim smeća, na čijem vrhu stoji neuredan muškarac u dubokim gumenim čizmama. Gledam ga iza zatvorenog prozora, s prvog kata naše kuće. U ravni je s mojim pogledom, ali me ne primjećuje. Svakih nekoliko metara kamion zastaje i čovjek na brdu smeća dočekuje dobačenu kantu, prazni je i vraća nazad dolje. Kante su razne, nisu unificirane, ima ih limenih i plastičnih, kanti od polikolora, rashodovanih lonaca za kuhanje veša, kanti kupljenih u robnoj kući... Opčinjeno gledam u to brdo od smeća, pokušavam razabrati čega tu sve ima, htio bih otvoriti prozor, ali mi ne daju. I ovako u kuću dopire užasan, pakleni smrad. Dugo će trebati da ga se prozrači i provjetri. Godina je 1973. i uprava grada još nije kupila dovoljan broj skupih specijaliziranih kamiona za mljevenje smeća, tako da po padinskim mahalama starog dijela Sarajeva i na siromaškoj periferiji ordiniraju TAM-ovi sandučari, koji zatim svoj smrdljivi otvoreni teret nastoje što brže provesti kroz grad. Uskoro će i njih nestati, posao će sasvim preuzeti oker žuti kamionski mlinovi za smeće, u čijim će utrobama brzo i lako, kažu i higijenski, nestati svega onoga što smo bacili. Takav je u ono vrijeme bivao ideal modernosti: mrtvi će u budućnosti završiti u anonimnom ognju krematorija, a smeće u tom specijalnom mlinu koji će baš svaki otpad pretvoriti u bezobličnu jedinstvenu masu.