S fašizmom se posvađao zbog mržnje prema kršćanstvu. Odbijao je prihvatiti Mussolinijeve ustupke Crkvi - veliki vođa trebao je Vatikan na svojoj strani, ali Julius Evola, jedan od filozofskih stupova fašističke ere, nije mogao podnijeti takav kompromis. Na kraju krajeva, fašizam je u svojoj srži trebao biti beskompromisan. Ali Evola nije bio razočaran izdajom starih ideala, svega onoga što je fašizam bio 1919. godine, kao mladalački ultranacionalistički revolucionarni pokret koji je mrzio Papu i kralja, koliko i boljševike. Jer Julius Evola službeno nikad nije bio fašist. Sudili su mu nakon Drugog svjetskog rata i proglasili ga nevinim, iako je na suđenju sebe nazvao superfascista. Debata oko toga je li Evola bio fašistička ikona ili kritičar fašizma još traje i besmislena je koliko i duga, jer Evola je svakako bio i ostao oboje. Fašizam je vidio kao priliku za obnovu ideala Rimskog Carstva, a za kršćanstvo u takvom poretku nije bilo mjesta. Kršćanstvo je, tvrdili su Tradicionalisti (s velikim T), označilo početak pada Zapada u dekadenciju, sila koja je ubila prave vrijednosti Imperiuma Romanuma. Fašizam je, dakle, za Evolu i većinu Tradicionalista 1920-ih bio problematičan, ali “popravljiv”. Talijanski Tradicionalisti neumorno su agitirali za raskidanje Mussolinijeva dogovora s Katoličkom crkvom, sve do 1929. godine, kad je potpisom Lateranskog ugovora između Italije i Svete stolice Evolina struja morala priznati poraz, a fašizam krenuo u svoju drugu fazu postojanja, širenja i moći. Jedan od najglasnijih kritičara Lateranskog ugovora bio je Arturo Reghini, matematičar, lingvist i mason 33 stupnja Škotskog obreda, opčinjen idejom oživljavanja pitagorejske škole u 20. stoljeću, tipični antikršćanski ezoterik svog doba. Reghini je bio Evolin prijatelj i upravo je on bio taj koji je Evolu upoznao s Rene Guenonom, francuskim filozofom, osnivačem tradicionalističke škole i autorom koji je još 1921. pokušavao intelektualne europske krugove upoznati s hinduizmom. Za Guenona, pa tako i njegove sljedbenike poput Reghinija i Evole, Tradicija je izvanvremenska metafizička stvarnost, totalnost vječnih principa kao ideala kojem su se najviše približile klasične rimske i grčke civilizacije. Pojednostavljeno rečeno, Tradicionalisti su mrzili napredak i ravnopravnost, proglašavajući ih otrovnim iluzijama. Evolina čuvena knjiga “Revolt protiv modernog svijeta: Politika, religija i društveni poredak u Kali Yugi” (1934.) već svojim naslovom objašnjava osnove - vjerovao je u hindu koncept cikličkog vremena i prolazak Zapada kroz svoju četvrtu, zadnju fazu postojanja, eru zvanu Kali Yuga, čak 6000 godina mračnog doba koje se posebno očitovalo u dekadenciji Europe između dva velika rata.

Svoj napad na nadolazeću pomirbu fašizma i Katoličke crkve Evola je 1928. artikulirao knjigom “Poganski imperijalizam”, pokušavajući uvjeriti režim da ne smije propustiti povijesnu priliku i da novi poredak mora graditi na temeljima starog Rima i strogom kastinskom sustavu. Režim ga je kritizirao, a Crkva odgovorila člankom u francuskim katoličkim novinama Revue internationale des socistss secretes s naslovom “Un Sataniste Italien: Julius Evola”.

I Reghini je bio dio kampanje “poganskog imperijalizma” - napadao je tadašnjeg premijera Mussolinija, prvenstveno preko svog ezoteričnog magazina Atanor, u kojemu su pisali Guenon i Evola, a teme se protezale od teozofije i masonskog simbolizma do neoplatonizma. Mussolini je na sve napade odgovorio, ali ne uhićenjima, nego s pismom redakciji, doduše potpisanim pseudonimom. No svakako je jasno da se načelno slagao s njihovim idejama, s obzirom na to da je život proveo kao antikršćanski i antivatikanski socijalistički revolucionar. To svakako nije mogao javno priznati i žrtvovati monolitnost svoje vlasti, a osim toga, pametno je igrao igru - navodno je koristio Tradicionaliste za prijetnju Vatikanu, podsjećanje na to što će se dogoditi ako se umjesto dogovora s Mussolinijem on nađe prepušten milosti i nemilosti zagriženih anti-klerikalaca. Mussolini je gradio vlastito božanstvo unutar sakralne prirode fašizma kao političke religije, ali znao je da će otvorenim ratom s Vatikanom izgubiti narodnu podršku i uvaljati se u nepotrebne probleme.

Manje je, dakle, važno u kojoj je mjeri Julius Evola bio ili nije bio fašist, koliko je razumijevanje Juliusa Evole ključ razumijevanja totaliteta fašizma. Toga je svjestan i Steve Bannon, čovjek koji je Donalda Trumpa doveo u Bijelu kuću, a koji se otvoreno divi Mussoliniju i Evoli. Mussolini ga je opčinio muževnošću i modnim izričajem, a Evolu je citirao 2014. u govoru koji je držao u Vatikanu, objašnjavajući fašizam kao metastazu njegovih tradicionalističkih ideja. Te ideje su, govorio je Bannon, danas ne samo žive, nego stoje na prvoj liniji obrane judeokršćanske civilizacije od opasnih napada modernog društva. Podsjetio je i na to koliko su Evoline riječi utjecale na Aleksandra Dugina, kontroverznog ruskog filozofa i okultista, “Putinova Rasputina”, čiji ezoterični koncepti oblikuju dobar dio aktualne ruske politike.

Julius Evola uskrsnuo je kao alt-right ikona kroz Bannona, ali desetljećima nakon Drugog svjetskog rata nije prestao biti inspiracijom desničarskim pokretima. Bio je duhovni vođa neofašističkih terorista 1970-ih, organizacija poput Djece sunca, nazvane po Evolinim junacima imaginarnog antiburžujskog novog poretka. Zvao ga je Solarna civilizacija, novi svijet sunčeve rase hiperborejskog podrijetla, duhovno superiorne i stvorene da vlada. Evola je tako otvoreno simpatizirao “nordijske rase”, narode sa sjevera Europe, do te mjere da je 1941. na svojim predavanjima u Njemačkoj i Austriji zagovarao ukidanje prava na nacionalno određenje vlastitom narodu.

Smatrao je da dobar dio Italije treba asimilirati u Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije, jer Talijani pripadaju “mediteranskoj komponenti” ljudske vrste, dakle na ljestvici debelo ispod veličanstvenosti i superiornosti nordijaca. Zbog toga su mu Talijani oduzeli putovnicu, pokušavajući ga vratiti u domovinu. Teorija o inferiornosti mediteranskih naroda nimalo ne smeta Zlatnoj zori, grčkim neofašistima, da Evoline knjige preporučuju svojim članovima i simpatizerima, kao ni tome da lider Jobbika piše predgovore mađarskim izdanjima njegovih klasika. Richard Spencer, vođa tzv. bijelih nacionalista, 2017. je nazvao Evolu “jednim od najfascinantnijih ljudi 20. stoljeća”, slaveći ideje prapovijesne i pred-kršćanske duhovnosti kao podlogu za “buđenje bijele rase”, neke nove Djece sunca. Iste godine, Bannonov portal Breitbart News etiketira Evolu kao “izvor alternativne desnice”, u članku koji je potpisao Milo Yiannopoulos, ultradesničarski provokator i gay transvestit.

Milo je praktički nestao sa scene nakon što je tvrdio da je uživao kad su ga silovali kao maloljetnika pa dječje žrtve silovanja nazvao “kmečavim sebičnim derištima”, ne bi li se 2021. vratio u vijesti kao “ex-gay”, skupljajući donacije za otvaranje centra za preobraćenje homoseksualaca na Floridi.

Otkad su ga nogirali iz Trumpova najužeg kružoka, Steve Bannon svako malo upadne u nove probleme. Ove jeseni morao je na sud zbog odbijanja suradnje na saslušanjima o šestosiječanjskom upadu na Capitol Hill, a nekoliko tjedana prije toga propao je i njegov najnoviji grand projekt, plan da u domovini Mussolinija i Evole otvori vlastitu “desničarsku akademiju”. Otišao je “na izvor”, gdje je s poslovnim partnerom Benjaminom Harnwellom, direktorom konzervativne katoličke organizacije Institut Dignitatis Humanae, za lokaciju škole izabrao manastir iz 13. stoljeća u gradiću Collepardo, 70 km jugoistočno od Rima. Akademija za judeo-kršćanski Zapad navodno je privukla nekoliko tisuća zainteresiranih polaznika, spremnih na kurikulum politike, teologije i filozofije, a iako je Bannon računao na to da je Dignitatis Humanae dobio pravo iznajmiti nacionalni spomenik u sklopu državnog programa uključivanja privatnog sektora u menadžment talijanske kulture iz 2018. godine, ukinuli su im dozvolu zbog navodnog neplaćanja stanarine. Drugi kažu da je sud pokleknuo prosvjedima i političkim pritiscima ljevice koja je Akademiju doživjela kao suvremeni produžetak tzv. mističnog fašizma, Mistica fascista, škole “duhovnosti fašizma” koja je djelovala u Milanu od 1930. do 1945. godine.

Iako rođeni katolik, Bannon je kao mladić u vojsci proučavao Zen budizam, a do istočnjačke metafizike doveo ga je kršćanski misticizam, prije nego što se opet vratio katoličanstvu. Za razliku od svojih talijanskih filozofskih uzora, koji su se katoličanstva odrekli suprotstavljajući ga Tradicionalizmu, Bannon je prakticirajući katolik koji se oduševljava idejama “primordijalnog Tradicionalizma” Rene Guenona, Evolina prijatelja i uzora. Guenon je također bio rođeni katolik, ali je nakon dugog života u okultizmu završio kao derviš. Guenon je preferirao samo jednu vrstu katoličanstva - onog srednjovjekovnog, iako je iste, opće i temeljne duhovne istine nalazio u Vedanta-sutrama i sufizmu. Guenonove i Evoline ideje su stotinjak godina kasnije doputovale i do Bannona, koji se oduševljavao apokaliptičnom vizijom povijesti i potrebom obnavljanja sekularizacijom Zapada ubijenih drevnih vrijednosti i pravila. Guenon je vjerovao da se duhovna obnova korumpiranog Zapada i njegovo vraćanje na izvorne Tradicionalne postavke može postići samo predanim radom manje skupine elita, zaduženih širiti filozofiju onima koji je mogu razumjeti pa tako pripomoći njenom prelasku s papira u stvarnost. Guenon i Evola sukobili su se oko prioriteta - Guenon je smatrao da je duhovna promjena prioritet, nakon koje će se neminovno, kao same od sebe, dogoditi i politička i društvena transformacija. Evola je zahtijevao izravnije političke promjene. Bannon je sa svojom Akademijom pokušavao riješiti oboje jednim udarcem. Na kraju krajeva, radi se o čovjeku koji je Tradicionalizam ponovno, makar i nakratko doveo do vrha vlasti - bio je, zapravo, blizak i važan Trumpu koliko Evola Mussoliniju ili Dugin Putinu, iako je intelektualni pedigre Bannona daleko od talijanskih i ruskih tradicionalističkih influencera. Osim toga, Evola nije bio samo piskaralo i galamdžija, nego i praktičar. Kad je duboko zaronio u ezoteriju, navodno živeći intenzitetom koji je lomio mnoge druge velike filozofe, prije svega obljubljenog mu Nietzschea, gotovo pa je tražio “raspad” kako bi spoznao Pravog sebe. Terorizirao se, mentalno i fizički, prolazio razna iskušenja i asketske izazove. Pokušavao je i tijelom dosegnuti granice koje je hvatao intelektualnim putovanjima.

Onda kad nije pisao danas šokantne tirade o ženama, koje je vidio samo kao sluškinje i ukras muževnim muškarcima-ratnicima, bavio se jogom i ranim budističkim tekstovima. Pisao je o Tantri i “seksualnoj magiji”, divio se Himmleru i surađivao s SS-om. Julius Evola nosi titulu jednog od najneshvaćenijih filozofa 20. stoljeća, prvenstveno zbog fašističke stigme i činjenice da titula “neshvaćenog” zvuči kao tipični revizionizam. Bio je mladi genije, koji je do svoje 25. godine već slovio za intelektualnu superzvijezdu, a širina njegovih interesa odgovarala je širini opusa - osim filozofije i novinarstva, bavio se alpinizmom i lingvistikom, a bio je i student inženjerstva, orijentalist, dadaistički pjesnik i slikar, potpisao je 25 knjiga, nekoliko stotina eseja i više od tisuću novinskih članaka.

Rodio se 1898. kao Giulio Cesare Evola u Rimu, odgojen u strogom katoličkom duhu konzervativne sicilijanske obitelji. Stega je samo razdražila njegov buntovni duh pa je mladi Evola tražio novostvorene prostore slobode u tadašnjem talijanskom društvu. Pronašao ih je - što za kasnijeg velikog Tradicionalista zvuči prilično šokantno - kod futurista i dadaista. Progresivni pjesnici okupljeni oko Filippa Tommasa Marinettija i Giovannija Papinija, futurista i ranih osnivača fašizma, koji su promovirali pokret, kaos, nasilje, brzinu i dinamičnost novog doba, privlače Evolu, ali na tom se tulumu ipak nije dugo zadržao. Volio je provokaciju i “anti-buržoaske” sentimente futurista, ali oni ipak nisu bili njegova ekipa. Marinettijev anarhistički duh nije imao duhovnu dubinu koja je mladom Juliusu bila potrebna da bi istinski uživao u provokaciji i kaosu fin-de-sieclea. Dadaizam je bio njegov prvi alat za signaliziranje prezira prema svemu što se tad smatralo mainstreamom, u čemu je bio dosljedan ne samo literarno, nego i literally, doslovno - Evola se nikad nije ženio, imao djecu, radio “normalan posao”, a čak je odustao od fakulteta pred samu diplomu, unatoč sjajnim ocjenama, samo zato što nije želio živjeti s “odvratnim titulama” poput “doktora” ili “profesora”. Sve mu se to strašno gadilo. Od svojih ranih dvadesetih pa sve do smrti život je posvetio ratovanju s “buržujskim životima”. Još kao tinejdžer čitao je Oscara Wildea i Gabrielea D’Annunzija, a pored neizostavnog Nietzschea, jedan od prvih filozofa koji je oblikovao njegovu mladenačku viziju svijeta, bio je i Max Stirner, njemački post-Hegelovac i praotac svega od nihilizma do anarho-individualizma. Ogroman intelektualni utjecaj ostavio je i Carlo Michelstaedter, filozof židovskog podrijetla rođen na sjeveru Italije, mladić koji je do svoje 23. godine uspio ostaviti veliki trag. Više od toga nije mogao jer se ubio s 23 pa tako suicidom inspirirao i Evolu, koji je osobno poznavao Michelstaedtera. Evola si je zamalo oduzeo život, ali ga je od samoubojstva, kaže, spasilo čitanje budističke literature. Michelstaedter je studirao matematiku, ali se ipak odlučio posvetiti slikarstvu i grčkoj filozofiji. Ubio se dan nakon što je završio svoju knjigu “La persuasione e la rettorica”, navodno jer je smatrao da je rekao sve što ima za reći. A govorio je o odnosu pojedinca i društva, gospodara i roba, volje i slobode, inspiriran Hegelom i Marxom. Evola je s velikom strašću čitao i Otta Browna, čovjeka koji je analizirao Nietzscheova “Zaratustru” s 13 godina i također javno prezirao “buržujski život”, a tzv. društvu “svetih prokletih”, kako je Evola nazivao svoje misaone uzore, pridružio je i još jednog Otta, onog pod prezimenom Weininger. Židov iz Beča, Weininger je itekako očit u Evolinu pisanju, kao židovski autor čije su rečenice koristili antisemitski propagandisti. Weininger je duh modernizma izjednačio s “duhom židovstva”, a baš kao i Carlo Michelstaedter, Otto Weininger se ubio s 23 godine. Evola je od Weiningera preuzeo gotovo sve stavove prema Židovima, ali za razliku od Hitlerove Njemačke, njegov prijezir prema Židovima nije bio rasni, biološki - za Evolu, Židovi su bili nositelji negativnog pogleda na svijet, “duha” koji korespondira s njemu omraženim dekadentnim odrednicama modernog doba: demokracijom, egalitarizmom i materijalizmom. Modernizam je za Evolu bio metafizičko zlo, a Židovi su bili modernizam. Vjerovao je da su Protokoli Sionskih mudraca plan za okultni rat protiv “nežidovskih naroda”, a 1938. je napisao predgovor za drugo talijansko izdanje ozloglašene knjige. Ipak, kako problem nije rasne prirode, Evola je isticao da biološki Arijevci mogu imati židovsku dušu, baš kao što postoje Židovi s arijevskom dušom, duhom herojstva i sakralnosti - u takve je svrstao i svoje intelektualne židovske heroje Weiningera i Michelstaedtera. U isto vrijeme, bio je prijatelj i suradnik jednog od najgorih rasista i antisemita fašističke Italije, mahnitoga Giovannija Preziosija. Preziosi je bio katolički teoretičar zavjere koji je bolovao od paranoje i patološki mrzio Židove, primjenjujući Evolin koncept “židovskog duha” na biološke, rasne definicije. Bio je prvi talijanski prevoditelj “Protokola” i obožavao je Hitlera, a nakon kapitulacije Italije, ubio se sa suprugom tijekom bijega od partizana. Julius Evola preživio je rat i nastavio svoje intelektualno djelovanje, inspirirajući desničarsku ezoteriju sve do smrti 1974. godine, i dalje otvoreno zagovarajući Tradicionalizam i rat protiv progresa, pored knjiga o seksu, magiji i orijentalnoj filozofiji.

Steve Bannon se u Italiji odlučio za školu, nešto širi model za inicijaciju većeg kruga zainteresiranih falangi nove Tradicije. Zbog problema s lokacijom, predavanja se možda presele u cyberspace, što znači da očekujemo postrojavanje mlade desnice na Zoomu. Julius Evola bio bi zgrožen takvom idejom, koliko i činjenicom da je njegovo ime Bannon popularizirao upravo u - Vatikanu, koristeći zastavu katoličanstva. Arturo Reghini i Julius Evola prezirali su kršćanstvo i vjerovali u magiju. Stoga su 1927. sa skupinom odabranih intelektualaca, u skladu sa svojim vjerovanjem u kastinskog übermenscha, osnovali ezoteričnu skupinu Gruppo di Ur. Ništa škola, ništa akademija i studenti - mala skupina čuvara znanja vjerovala je da će se, svaki pojedinačno, dovesti u stanje nadljudske moći i svjesnosti, tj. kombinacijom tantričkih, budističkih i hermetičkih metoda doslovno postati čarobnjaci koji će magijskim procesom utjecati na promjene i kreaciju “ispravne duše” nove fašističke države.

Već godinu dana kasnije su se posvađali i razišli, a Reghini je Evolu optuživao za krađu ideja. Bannon ideje nije krao, nego ih je slijedio, a iako je pokušavao to make America great again, namjerno je zaboravljao da je isti taj Evola odmah nakon judaizma i kršćanstva najviše prezirao anglosaksonsku kulturu, prije svega omražene mu Sjedinjene Američke Države.