Julius Evola: Superfašist i ikona alternativne desnice

S fašizmom se posvađao zbog mržnje prema kršćanstvu. Odbijao je prihvatiti Mussolinijeve ustupke Crkvi - veliki vođa trebao je Vatikan na svojoj strani, ali Julius Evola, jedan od filozofskih stupova fašističke ere, nije mogao podnijeti takav kompromis. Na kraju krajeva, fašizam je u svojoj srži trebao biti beskompromisan. Ali Evola nije bio razočaran izdajom starih ideala, svega onoga što je fašizam bio 1919. godine, kao mladalački ultranacionalistički revolucionarni pokret koji je mrzio Papu i kralja, koliko i boljševike. Jer Julius Evola službeno nikad nije bio fašist. Sudili su mu nakon Drugog svjetskog rata i proglasili ga nevinim, iako je na suđenju sebe nazvao superfascista. Debata oko toga je li Evola bio fašistička ikona ili kritičar fašizma još traje i besmislena je koliko i duga, jer Evola je svakako bio i ostao oboje. Fašizam je vidio kao priliku za obnovu ideala Rimskog Carstva, a za kršćanstvo u takvom poretku nije bilo mjesta. Kršćanstvo je, tvrdili su Tradicionalisti (s velikim T), označilo početak pada Zapada u dekadenciju, sila koja je ubila prave vrijednosti Imperiuma Romanuma. Fašizam je, dakle, za Evolu i većinu Tradicionalista 1920-ih bio problematičan, ali “popravljiv”. Talijanski Tradicionalisti neumorno su agitirali za raskidanje Mussolinijeva dogovora s Katoličkom crkvom, sve do 1929. godine, kad je potpisom Lateranskog ugovora između Italije i Svete stolice Evolina struja morala priznati poraz, a fašizam krenuo u svoju drugu fazu postojanja, širenja i moći. Jedan od najglasnijih kritičara Lateranskog ugovora bio je Arturo Reghini, matematičar, lingvist i mason 33 stupnja Škotskog obreda, opčinjen idejom oživljavanja pitagorejske škole u 20. stoljeću, tipični antikršćanski ezoterik svog doba. Reghini je bio Evolin prijatelj i upravo je on bio taj koji je Evolu upoznao s Rene Guenonom, francuskim filozofom, osnivačem tradicionalističke škole i autorom koji je još 1921. pokušavao intelektualne europske krugove upoznati s hinduizmom. Za Guenona, pa tako i njegove sljedbenike poput Reghinija i Evole, Tradicija je izvanvremenska metafizička stvarnost, totalnost vječnih principa kao ideala kojem su se najviše približile klasične rimske i grčke civilizacije. Pojednostavljeno rečeno, Tradicionalisti su mrzili napredak i ravnopravnost, proglašavajući ih otrovnim iluzijama. Evolina čuvena knjiga “Revolt protiv modernog svijeta: Politika, religija i društveni poredak u Kali Yugi” (1934.) već svojim naslovom objašnjava osnove - vjerovao je u hindu koncept cikličkog vremena i prolazak Zapada kroz svoju četvrtu, zadnju fazu postojanja, eru zvanu Kali Yuga, čak 6000 godina mračnog doba koje se posebno očitovalo u dekadenciji Europe između dva velika rata.