Danas Danko Končar u Hrvatskoj slovi za jednog od najbogatijih i najuspješnijih biznismena. Iako je tvrdio da u restrukturiranje Uljanika ulazi bez dodatnih uvjeta i zahtjeva, to se u međuvremenu promijenilo. Prije mjesec dana Poslovni.hr je objavio tekst u kojem Končar kaže da "ulazak Kermas energije Danka Končara u Uljanik pokazuje se da taj proces neće ići u okvirima i dinamici koju su najavili iz pulskog brodogradilišta."

Prema izjavama koje je Končar dao novinarima, kako su napisali, dalo se naslutiti da je on već preuzeo kormilo u Uljaniku, ali je poručio:

"Kermas je prihvatio načela iz plana restrukturiranja, no taj plan treba doraditi", rekao je Končar, najavivši pripajanje svog Brodotrogira u Uljanik. 

Upravo zbog tog Končarevog širenja utjecaja u hrvatskoj brodogradnji se pobunio i pomalo zaboravljeni Damir Kajin.

"Končar će postati vlasnik brodogradilišta koja imaju aktivu preko 5 milijardi kuna, a ta njegova tvrtka je praktički bez spomena vrijednog, vlastitog kapitala. Dakle ima glavnicu koja u ukupnim izvorima financiranja čini simboličnih 2.4%", ustvrdio je Kajin.

On se protivi privatizaciji Uljanika jer smatra da se time gasi hrvatska brodogradnja. Naime, Končar ulaskom u Uljanik dobiva i brodogradilište 3. maj, a postaje i vlasnik Uljanikovih 30,11 posto Remontnog brodogradilišta Viktor Lenac, pa je s Tankerskom plovidbom i ovdje većinski vlasnik. Kajin kaže da je restrukturiranje, prema planu koje je Uljanik poslao u Vladu i u Bruxelles, trebalo koštati 465 milijuna eura.

Europa nije odobrila takav plan financiranja jer je vlada Andreja Plenkovića predložila da Hrvatska pokriva gotovo tri četvrtine troškova dok bi privatni investitor trebao pokriti 30% ukupnog troška. 

Danko Končar je u travnju 2015. godine dao opširni intervju u kojem je otkrio brojne stvari iz privatnog i poslovnog života, ispričao je sve o djetinjstvu u siromaštvu, prvom zarađenom milijunu, ali i o godinama provedenima u zatvoru. U nastavku pročitajte originalni intervju kojeg prenosimo u cijelosti. 

Bogata Hrvatska 200 obitelji koje imaju Hrvatsku i kako su se obogatile

Kruh s malo masti i šećera u djetinjstvu bio mi je jedina i najveća poslastica. Nije bilo ničega. Čekalo se u redu za kruh i sve namirnice, započeo je svoju životnu priču multimilijarder Danko Končar, kojeg smo “lovili” od Kine pa do Londona. Samo u Hrvatskoj, uz Brodotrogir, povezan je uz još 38 tvrtki.

Nije tajna da u Južnoj Africi posjeduje rudnike kroma, platine i cinka te da ima tvornicu koja obrađuje tu sirovinu. Pitali smo ga zna li uopće, bez da zaviri u vlasničke listove i bankovne račune, što sve posjeduje i koliko je težak.

"Imam zrakoplov i nekoliko kuća. Nemam puno keša, ali imam ga u raznim poslovima, akcijama i nekretninama. No, znate, to nije lijepo pitati", pristojno će Končar. 

Iako je diskretan, zna se da se njegovo bogatstvo broji u milijardama kuna, štoviše procjenjuje se da je “težak” oko dvije milijarde eura. Prva Končareva sjećanja kreću sa zagrebačkog Jagodnjaka. 

Ondje je u djedovu stanu živio s majkom, bratom, tetom i njezinom djecom. Njih sedmero se rasporedilo u tri sobe, ali centar kuće, i tada za njega cijelog svijeta, bila je kuhinja.

"Ondje se odvijao naš život. Prepričavale su se priče, dogodovštine i rješavali problemi. Kad nisam bio u kuhinji, više gladan nego sit, bio sam na ulici. Tako su Zagrepčani moje generacije odrastali. Dugo je prošlo otkad me netko pitao za djetinjstvo pa ga se zato valjda i slabo sjećam, ali znam da smo se igrali one famozne školice i da svi smo imali sanjke", govori Končar. 

Majka mu nije imala za novu odjeću pa ju je dobivao iz Unre (međunarodne pomoći za ratna područja).

"U jednom Unrinu paketu, koji su se dijelili u tačkama, bile su cipele. Uzeo sam ih jer su mi stare bile na izdahu, no nisam znao da su to cipele za slićuhanje, tj. klizanje, a ne za hodanje. Kad sam krenuo u njima u školu, shvatio sam u čemu je problem. U njima se patila i moja sestrična jer smo se mijenjali kad smo išli u školu, a imali smo različite turnuse", nasmijano će Končar.

Prva četiri razreda osnovne škole završio je na Kaptolu, a ostala četiri, tj. malu maturu u školi koja se nalazila u današnjoj Mimari. Bila su to, kako naši “stari” vole reći, druga vremena pa su se i zabavljali na drugačije načine.

"Uglavnom smo subotom odlazili na plesnjak u Ilicu. Ondje su se okupljali učenici svih škola i izlazilo se čoporativno. Nitko nije pio jer nije se imalo niti je bilo alkohola, a o drugim opijatima da ne govorim. Svega dva, tri učenika su pušila u generaciji. Fantastično smo se zabavljali jer smo se zabavljali s ljudskim bićima. Vraćali bismo se kući oko tri ujutro i svi bismo završavali opet čoporativno u nečijoj kuhinji pa do jutra prepričavali doživljaje", kaže Končar.

Diplomirao je elektrotehniku u Zagrebu, a da nije ni znao što je upisao.

"Dao sam djedu papire i rekao: ‘Upiši me na fakultet’. Nisam imao ideje što bih studirao ili čime bih se u životu bavio. Neki su htjeli biti pravnici, a tada nisam ni znao što je pravo ili ekonomija. Djed je to riješio po kratkom postupku. Uzeo je papire i na ulici sreo mojeg najboljeg prijatelja Srećka: “Mali gdje si se ti upisao?”. “Evo, tu preko puta u zgradu”. I tako je djed otišao u tu zgradu pa upisao i mene. Došao je i rekao: “Studiraš elektrotehniku”. Dobro sam i prošao s obzirom na to da su mi išle fizika i matematika. To se tada moglo upisivati na takav način jer nije bilo ni prijamnog ispita", kaže Končar.

Upravo je na fakultetu otkrio da ima “žicu” za biznis.

Uzor mu otac Tedeschijev put do prvog milijuna - zaradio ga je 1993. godine

"Dosta mojih prijatelja studiralo je arhitekturu i javila se potreba da se kopiraju arhitektonski nacrti. Skupili smo novac i ja sam iz Njemačke donio stroj za kopiranje. Cijela moja obitelj je radila u smjenama jer nikoga nismo htjeli odbiti. Tad sam zaradio prvi ozbiljan novac, koji, naravno, nema veze s ovim što danas imama. Ali od tog novca uspio sam kupiti auto, i to ne bilo kakav nego Jaguar, onaj sportski iz ‘60-ih, koji i danas slovi kao čuveni model", rekao je. 

Uz sve što ima, da je moguće, ipak bi se vratio u djetinjstvo. Zašto?

"Bilo je bezbrižno", kratko objašnjava Končar, čime daje do znanja da je biti multimilijarder veći teret nego što netko tko mašta o milijunima može zamisliti.

"Velike su tu obaveze i veliki teret. Čovjek se svega brzo zasiti. Kroz život sam imao mnoge prijetnje i uvijek te netko mora čuvati, a kad nikoga nema, čuva te dragi Bog", kaže Končar. 

No njegov put do uspjeha prožet je strmoglavim padovima.

"Najmanje pet puta sam počinjao od nule. Od 1000 poslova jedan bi upalio."

Nakon diplome posla, kaže, nije bilo ni za lijek. Potom odlazi u vojsku 1969., a kad se vratio, rođak iz Karlovca osnovao je Jugoturbina Commerce.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Na 13. katu nebodera u ogromnoj prostoriji sjedili smo rođak, tajnica i ja. Pitao me što želim raditi pa zaključio: ‘Ti ćeš se baviti financijama’. I postavio me za direktore. Kome? To je najbolji dio priče jer nisam imao nikoga ispod sebe, samo iznad njega, koji je bio generalni direktor meni i tajnici", nasmijano će Končar. 

Bacio se na dogovaranje kredita i garancija koje je “sređivao” za tvrtke u Delnicama.

"Najveće što sam tada napravio je kredit od četiri milijuna dolara. Potom se osnovala tvornica celuloze pa smo otvorili nekoliko proizvodnih jedinica i bavio sam se svime i svačime. Ah, da, zaboravio sam. Prije vojske sam pola godine radio u Vjesnikovoj tiskari kad je izlazio VUS u boji. Ondje sam bio na održavanju elektronike."

Najmračnije životno razdoblje ipak je zatvor, u kojem je proveo osam godina. Optužili u ga za gospodarski kriminal, primanje mita i pljačku državne imovine.

Generacija bogataša Lukšići - nakon Todorića druga najbogatija obitelj

"Zamislite, odležao sam te godine, a da me tvrtka nikada nije tužila, nego policija, i nakon izlaska iz zatvora opet sam se vratio na radno mjesto. Optužili su me da sam uzeo proviziju na onaj kredit od četiri milijuna dolara te je druga optužba bila da sam uzeo dva posto za proviziju jednoj nizozemskoj tvrtki. Kad su istražili dokumentaciju te tvrtke, nisu pronašli ništa što bi potvrđivalo njihovu tezu. Ma optuživali su me za svašta, pa i za šverc oružja. Ništa od toga nije bila istina, no bila su to druga vremena", priča Končar te nastavlja:

"Zatvor nije za ljude. Bolje je ubiti čovjeka nego ga držati u zatvoru. Uz pripremu obrane, vrijeme sam iskoristio za učenje pa sam u zatvoru završio postdiplomski i predao doktorsku disertaciju. Tema je bila asocijativne magnetske memorije. To je kao kad, recimo, nemaš adresu, ali imaš opis kuće pa je tražiš. Usput sam naučio engleski."

No zatvor je ostavio na njega i obitelj ozbiljnog traga:

"Izašao sam ‘slomljen’. Sin mi je obolio od shizofrenije, s kojom se i danas bori."

No ističe da je u zatvoru pomagao kome je mogao, pisao radove zaštitarima i zatvorenicima koji su studirali ili završavali višu školu.

"Nakon zatvora kratko sam se zadržao u firmi zbog koje sam ondje i završio, a potom sam se zaposlio u Tehničaru. Ondje sam zaradio svoj prvi milijun. Prodavali smo japanske strojeve i imao sam plaću od 10.000 dolara te uz to proviziju od jedan posto bruto prometa koji je u 1990. dosegao 150 milijuna dolara", kaže Končar.

Kako se od Tehničara našao u poslovima s rudnicima, pojašnjava:

"Poslali su me u Beč nakon raspada Jugoslavije. Htjeli su da idem u Južnu Koreju, no kolege i prijatelji su odande prešli u Rusiju. Tad me zove prijatelj i pita: ‘Danko, jesi li kad čuo za ferokrom?’. Rekoh: ‘Nikad’. Nastavi: ‘Dobro, sad jesi. Baš sam u Čelebinsku kupio 3000 tona toga pa to prodaj’. Uzeo sam poslovni imenik i redom nazivao tvrtke dok nisam prodao.’

Prisjetio se gdje je stekao iskustvo trgovca:

"Zanat sam izučio u srednjoj školi kad sam prodavao karte za koncert nekog orkestra. Dogovor je bio da orkestru ide deset posto, a ostalo razredu da si platimo maturalac. Uglavnom sam ih prodao sindikalnim čelnicima."

Najljepši trenutak u životu mu je, kako je rekao, to što je nekog nagovarao 40 godina na nešto i na kraju u tome uspio. Koga i na što?

"Suprugu Jelenu da mi se pridruži u poslu. Nije htjela jer je liječnica po struci, pa se teško odrekla tog zanimanja", pohvalio se. 

A kako ju je upoznao:

"To je preintimno pitanje. Mogu vam samo reći da je netko spavao u hotelskoj sobi. Drugi je slučajno ušao i to je bila ljubav na prvi pogled. Bilo mi je 27 godina."

Končarov dan počinje radno od kada otvori oči, a završava kad mu tijelo klone pa zaspi gdje stigne: u fotelji, avionu, za stolom...