Mjesec dana predsjedanja Joea Bidena trenutak je za oprezni optimizam. Prema anketama, novi je predsjednik relativno popularan. Njegov golemi plan gospodarskog oporavka vrijedan 1,9 bilijuna dolara vrlo je popularan. Izgledno je da će američki Kongres uskoro usvojiti taj plan. Neki ekonomisti boje se da će on odvesti zemlju prema ozbiljnoj inflaciji ili polustečaju, ali ostali misle da bi on zapravo mogao pomoći potaknuti pravi ekonomski procvat nakon završetka pandemije bolesti COVID-19. Čak raste i optimizam po pitanju pandemije, unatoč tome što su Sjedinjene Američke Države ovoga tjedna premašile zapanjujuću prekretnicu od pola milijuna smrtnih slučajeva. Čini se vjerojatnim da će veliki postotak Amerikanaca biti cijepljen u sljedeća tri do četiri mjeseca.  Jedan stručnjak za javno zdravstvo nedavno je tvrdio da se prirodni imunitet, stečen prethodnom infekcijom, već znatno povećao u cijeloj populaciji i da su Sjedinjene Američke Države na putu smanjenja, ako ne i eliminiranja prijetnje bolesti COVID-19 negdje u travnju. 

Velika politička vijest u protekla dva tjedna bila je oslobađajuća presuda u američkom Senatu bivšem predsjedniku Trumpu na suđenju za opoziv. Ona nije bila iznenađenje, no činjenica da se sedam republikanskih senatora pridružilo 50 demokrata u glasovanju da ga osude bila je vrijedna pažnje.  Za osudu je bila potrebna dvotrećinska većina u korist osuđujuće presude, što znači da je tužiteljstvu nedostajalo samo 10 glasova od 67 potrebnih za sankcioniranje Trumpa i trajno oduzimanje dozvole da se kandidira za predsjednika.

Oduvijek su me fascinirali motivacija i ponašanje profesionalnih političara. Kao profesionalni diplomat ne promatram politiku kroz stranačku prizmu, nego koliko ona služi nacionalnim interesima.  Imao sam slične osjećaje prema prijateljskim ili savezničkim zemljama u koje sam bio upućen, osobito u slučaju Hrvatske. Naučio sam poštovati zanat političara kad sam radio za pokojnoga glavnog tajnika NATO-a, Manfreda Wornera, koji me je jednom oštro ukorio nakon što sam ga pohvalio za pobijanje neopravdanih kritika NATO-u od strane članova opozicije američkog Kongresa. “I ja sam nekad bio član opozicije”, zagrmio je, prezrevši moj kompliment. Mislio je na to da nisam uspio shvatiti ciničnu, ali svojstvenu prirodu politike, čije je prvo pravilo preživjeti - da bi se pobijedilo na sljedećim izborima. Dobri političari traže i pronalaze načine kako služiti samome sebi i zemlji. Rijetki velikani stječu pravo da ih nazivaju državnicima - i to obično tek budući naraštaji.

U slučaju republikanskih političara u Kongresu, oni se moraju suočiti sa stvarnošću da njihovi vlastiti birači većinom podržavaju Donalda Trumpa. To se možda djelomično smanjilo nakon opsade rulje američkog Capitola 6. siječnja, ali ne do te mjere da većina njih smatra da se može upustiti u rizik da im Trump postane neprijatelj koji bi se nesumnjivo osvetio podrškom njihovu protivniku na sljedećim preliminarnim izborima. Čelnik republikanaca u Senatu, Mitch McConnell, koji sam nije državnik, nego samo izuzetno pametan političar, suočio se stoga s nedoumicom prije Trumpova suđenja za opoziv. Gnušajući se bivšeg predsjednika, možda je želio podržati njegovo osuđivanje i uklanjanje iz politike, ali se, vjerojatno znajući da ne može prikupiti potrebnih 17 glasova republikanaca, odlučio za drukčiji pristup. Umjesto toga, dao je paravan republikancima da glasaju za oslobađajuću presudu argumentirajući to tehničkim razlozima kako Ustav ne dopušta da predsjednik bude osuđen nakon odstupanja s dužnosti. Sedam republikanaca koji su glasali da Trumpa treba osuditi (zajedno s 10 republikanaca koji su prethodno glasali za Trumpov opoziv u Zastupničkom domu) pokazali su iznimnu političku hrabrost - to jest državničko ponašanje. Što se tiče McConnella, popratio je svoj glas za oslobađanje razornim govorom u kojem je optužio Trumpa za osobnu odgovornost u pobuni na Capitolu, što mu je predvidivo donijelo brz, uvredljiv i tipično bezobzirni napad bivšeg predsjednika.

Ishod suđenja jest da je Trump preživio i ostat će iznimno utjecajan u republikanskoj politici u budućnosti. Njegova je aura donekle umanjena, što otvara prostor potencijalnim suparnicima, poput bivše veleposlanice Ujedinjenih naroda, Nikki Haley, koja ga se je nedavno usudila kritizirati. No sigurniji put za republikanske predsjedničke kandidate 2024. bit će ostati u Trumpovoj milosti u nadi da će njegova popularnost ili apetit za još jednom kandidaturom izblijedjeti u nadolazećim godinama.

Na međunarodnom planu, predsjednika Bidena ubrzo očekuju teške odluke. Prva uključuje odnose s Iranom, pri čemu svaka strana inzistira da ona druga bude prva u smislu povratka poštovanju nuklearnog sporazuma iz 2015. Ako se ubrzo vješto ne pomaknu s te mrtve točke, predstojeći početak kampanje za predsjedničke izbore u Iranu može onemogućiti pregovore i rezultirati potpunom propašću sporazuma, dok Iran ubrzava proizvodnju obogaćenog urana i sve više se približava sposobnosti za izgradnju nuklearnog oružja. Koliko god Teheran želio ukidanje američkih sankcija, također je oprezan da ne bude uvučen u dodatne pregovore koje će Bidenova administracija tražiti s ciljem ukidanja rastućeg iranskog raketnog programa i zabrinjavajućih regionalnih aktivnosti. 
Druga teška odluka koja se približava uključuje Afganistan, gdje su Sjedinjene Američke Države potpisale sporazum s talibanima da uklone svih svojih preostalih 2500 postrojbi do 1. svibnja.  Biden je suočen s mučnim izborom između poštovanja sporazuma, koji bi vjerojatno rezultirao talibanskim preuzimanjem Afganistana i eventualnom obnovljenom džihadističkom prijetnjom koja proizlazi iz njegova teritorija i odluke da ga odbaci, koja bi sigurno dovela do obnovljenog neprijateljstva između SAD-a i NATO snaga i talibana. 
Za predsjednika Bidena, poništavanje ostavštine svojeg prethodnika može biti primjereno i nužno, ali neće proći bez svoje cijene i posljedica.