Bio je to premijer s najkraćim mandatom u povijesti Hrvatske. Da će to biti tako znali su mnogi još onog dana kad je pristao biti mandatarom. U očajničkoj borbi da pod svaku cijenu dođe na vlast, HDZ je trgovao s Mostom i ono što je trebao, i ono što nikako nije trebao, odluke su se donosile ishitreno, brzinski, bez promišljanja i kratkoročno, samo s jednim ciljem – da što prije Karamarko i kolege zasjednu u ministarske fotelje. 

U tom stampedu krivih i užurbanih odluka našla se i ona da mandatar bude tehnomenadžer, financijski čarobnjak koji će Hrvatsku u rekordnom vremenu izvući iz ekonomske katastrofe. Orešković se u toj varijanti činio idealnim kandidatom.               

Iza sebe je imao impresivnu karijeru u međunarodnom  korporativnom biznisu, zadnje u Plivi, prvo je bio predsjednik uprave, a nakon toga poromaknut je na mjesto glavnog financijskog direktora vlasnika Plive, kompanije Teva Europa. 

Orešković je na mjesto premijera došao s respektabilne funkcije, jer praksa pokazuje da inozemne kompanije nisu baš sklone svoje financije povjeravati strancima kao što je to u slučaju Teve bio Orešković. 

Najzad, Orešković je kao kandidat za mandatara odgovarao i u drugim segmentima - ima stabilan brak i četvero djece, praktični je vjernik, desničarski orijentiran, potomak Hrvata iz dijaspore, čovjek bi rekao, ko rođen za kandidata HDZ-a. 

No, Karamarko se u jednoj stvari ozbiljno preračunao. Oreškoviću možda šteka hrvatski, ali mu se nikako može prigovoriti da mu šteka i mozak. U prvim danima njegova mandata po hodnicima sjedišta stranke HDZ-a na Trgu žrtava fašizma mogla se čuti priča kako je sve dogovoreno da Orešković bude samo prividno premijer. 

Računalo se, naravno, da će ključne državne poteze vući zapravo Karamarko, no iluzija o Oreškoviću kao marioneti trajala je kratko. Kanađanin je prozreo Kramarkove namjere i odlučio se, usprkos riziku od opoziva, ne kompromitirati. 

Pandorinu kutiju je otvorio onog dana kad je odbio na čelo SOA-e imenovati kandidata kojeg je uporno gurao Karamarko. Sukob je otvorio razdor dublji od marijanske brazde i bilo je jasno da je kriza Vlade samo pitanje vremena. 

HDZ-ove optužbe kojima ta stranka obrazlaže opoziv Oreškovića iznijete u četvrtak u Saboru u najmanju su ruku zvučale smiješno i sramotno. Gotovo nijedna stavka prema kojoj HDZ traži opoziv Oreškovića u načelu ne stoji. 

On je možda mogao biti bolji u komunikaciji tijekom mandata, no s verbalnim vještinama ne može se pohvaliti ni Petrov, a kamoli Karamarko, pa stoga to ne treba zamjeriti ni Oreškoviću, koji je pozivao na dijalog, no Karamarko je bio taj koji se nije odazivao. 

Možda najnelogičnija osuda je ona da je Orešković pokušavao kancelarski tip udara. Tko se imalo razumije u politiku zna da to ovaj nikako ne bi mogao izvesti. 

Orešković će se nakon sve izvjesnijeg odlaska s mjesta premijera sigurno dobro razmisliti što mu je na kraju krajeva sve ovo trebalo. Otići s pozicije koju je imao u Plivi može samo čovjek koji naivno misli da svojim znanjem, a bez jake političke pozadine može preokrenuti stvari u Hrvatskoj na bolje ili pak čovjek pun adrenalina koji na prečac donosi odluke i nije ga briga za konačni cilj jer je u životu važno sve riskirati za uspjeh. 

Što god u konačnici bio razlog, Orešković nije uspio zapisati se u povijest kao premijer kojeg će Hrvatska pamtiti po velikim odlukama, no uspio je u cijeloj ovoj prljavoj kuhinji ostati čovjek čista obraza. 

Zato budućnost Oreškovića nikako nije upitna, kad-tad će mu stići poslovna ponuda iz strane kompanije, no zato sudbina čovjeka koji je inicirao njegovo rušenje, Tomislava Karamarka, svakako jest. 

Pogotovo, kad se počne raspletati klupko koje bi trebalo otkriti zbog čega šef HDZ-a toliko prozirno i očajnički uporno traži baš kontrolu nad tajnim službama i ministarstvom unutarnjih poslova. 

Karamarkova zaljubljenost u SOA-u i policiju mogla bi na kraju isproducirati scenarij Milanovićeve uzrečice, 'tjerali ste lisicu, a istjerali king-konga'.