Kad su u Poljskoj u lipnju 1989. održani prvi slobodni izbori u socijalističkom dijelu Europe, Poljska je slovila kao lučonoša demokratskih promjena u državama socijalističkog pedigrea i nitko nije mogao ni zamisliti da će dvadesetak godina kasnije dobar postotak Poljaka biti u službi jedne autoritativne vjerske države. Poljska kao zemlja, naravno, nije nikakva babaroga kakvom je se često prikazuje, ali ova transformacija države i naroda iz autoritarizma u demokraciju, pa iz demokracije u skoro pa autokraciju, ipak je za proučavanje.

Svaki narod ima svoje mitove i legende koji ga konstituiraju i tako održavaju. To ne predstavlja problem sve dok narod vlada mitovima, problem se javlja onda kad nacionalni mitovi i legende ovladaju narodom. Poljaci su svojoj borbi za neovisnost dali religijsko-nacionalni karakter, koji se pokazao jako efikasnim.

PREKRAJANJE POVIJESTI? Poljaci zakonom zabranjuju izraz 'poljski logor smrti'

Stota godišnjica završetka Prvog svjetskog rata, koja se obilježava 11. studenog, na poseban se način proslavila u Poljskoj kao 100. godišnjica neovisnosti zemlje. Socijalist i revolucionar Jozef Pilsudski je 1918. iskoristio povijesnu priliku i izborio se za poljsku neovisnost, čime se Poljska nakon 123 godine vratila na kartu Europe. Iako je Jozef Pilsudski jedna od najvažnijih ličnosti u povijesti Poljske, njegov koncept nove Poljske, nažalost, nije zavladao novom državom.

Kako bi čitatelji shvatili o čemu se točno radi, trebaju shvatiti da je u vrijeme Jozefa Pilsudskog (1867.-1935.) vladalo i jedno drugačije razmišljanje o političkom ustroju ove zemlje. Uz već spomenutog Pilsudskog, tad je u Poljskoj djelovao i Roman Dmowski (1864.-1939.). Roman Dmowski slovi kao idejni začetnik poljske nacionalne demokracije. Prema njegovu mišljenju, Poljska, kao "bogomdana država", nalazi se iznad svakog pojedinca, koji pak svoju egzistenciju i svoj identitet duguje naciji.

U skladu s tim, potrebno je sačuvati čistoću nacije, jer bi svako miješanje poljske nacije sa "stranim" elementima označavalo njezin poraz. Njegova nacionalna doktrina je bila negativno raspoložena prema njemačkoj, ukrajinskoj i židovskoj manjini. Suprotno stavovima Dmowskog, Jozef Pilsudski je zagovarao multietničku i multikulturalnu Poljsku koja nije talac Katoličke crkve. Sudeći po aktualnom raspoloženju dominantnog dijela poljskog društva, ideje Romana Dmowskog i danas obilježavaju politiku nacionalistički-konzervativne poljske vlade.

U Poljskoj se svake godine održava tzv. veliki marš patriota s izraženim desničarskim folklorom, koji je poljska vlada ove godine pretvorila u "Marš neovisnosti". Jedan od razloga ove vladine intervencije je, između ostalog, pokušaj zataškavanja činjenice da se u Poljskoj sad već tradicionalno održava rasističko-ksenofobični skup radikalne desnice. Oni su već 2010. održali velike demonstracije protiv njemačke manjine u Poljskoj.

Slogan njihova marša prije dvije godine glasio je "Poljska Poljacima", dok su sudionici marša nosili majice s natpisom "Smrt neprijateljima Poljske". Marš je prošle godine održan pod geslom "Mi hoćemo Boga". Pod krinkom brige za navodno ugrožene vrijednosti i kulturu, oni zapravo ugrožavaju sve one koji ne misle ili izgledaju kao oni. Ne bi loše bilo spomenuti da je jedan dio hrvatskih katolika bio oduševljen "katoličkom Poljskom" i ovim demonstracijama protiv navodne islamizacije koja prijeti kršćanskoj Europi. Ne znam.

Svi oni koji s divljenjem (pa čak i zavišću) gledaju na Poljsku ili u Poljskoj traže uzora, nisu svjesni da je poljski katolicizam jedna obično floskula, a ne stvarnost. Ako netko misli da Katolička crkva u Hrvatskoj žestoko agitira za HDZ, onda bi trebao vidjeti kako Crkva u Poljskoj navija za Pravo i pravednost Jarosława Kaczyńskog.

Vražja posla Država u paničnom strahu od Đavla - imaju 130 egzorcista

Unatoč već spomenutom i meni neshvatljivom idealiziranju Poljske od strane jednog dijela hrvatskog stanovništva, Poljska je danas duboko podijeljena zemlja, čiju društveno-političku svakodnevicu obilježavaju napetosti i unutarnji konflikti. Poljski politolozi govore o dvije različite Poljske: jednoj liberalnoj koja naglašava slobode i drugoj konzervativnoj, suverenističkoj, koja želi kontrolirati sve pore društva. Jedan dio Poljaka danas pripada skupini tzv. dobrih katolika s vlastitim predrasudama i povijesnim antipatijama, uz jedinu razliku što je nekadašnja religijska netolerancija prema Židovima danas poprimila rasne i nacionalističke karakteristike.

Bilo kako bilo, povijest nam svjedoči da okupljanja stada nema bez "vanjskog neprijatelja". Ako već nema neprijatelja, onda ga je potrebno izmisliti. Problem nastaje onda kad, pored pretjeranog nacionalizma, i fobija prema drugome i drugačijem postane dominantna ideološka vodilja. U takvim situacijama naivni narod obično dobije račun kad se sve završi, i koji se, to znamo iz vlastitog iskustva, jako dugo plaća.

Nikad mi nije bilo jasno što zapravo Hrvati vide u pojedinim europskim desničarima, ovaj put konkretno u onima iz Poljske. Da u takvima vidim svoj uzor, vjerojatno bi me bilo sram. No danas sram očito i nije neka vrijednost kojoj treba pridavati važnost.