Znakovita je bila potreba Milijana Brkića da uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a na kojoj se ovoga tjedna raspravljalo o njegovoj sudbini spomene kako je "ovo HDZ, a ne Komunistička partija, hvala Bogu". Bila je to pila naopako, podmetanje Andreju Plenkoviću, pripremanje terena za vlastiti odstrel, odaberite što vam se sviđa. Ali Brkićevo spominjanje komunista u kontekstu HDZ-a bilo je pogođeno.

Komunisti su politizirali pravosuđe, baš kako to radi HDZ. Komunisti su kontrolirali medije, baš kako to pokušava HDZ. Komunisti su zloupotrebljavali represivni aparat, policiju i tajne službe, baš kako to godinama čini HDZ. Komunisti su svojatali rat i revoluciju, slijedili kult vođe, promovirali partijsku podobnost, podvrgavali institucije stranačkim interesima. Baš kako to čini HDZ.

Vođa je jedan Partija se skrivala iza Tita, a HDZ-ovci iza Tuđmana

Ali za ovu priču ključna je još jedna komponenta: komunisti su uništavali opoziciju, na političkoj sceni, kao i u svojim redovima. Baš kako to već tri desetljeća čini HDZ.

Ne samo da uništava oporbu na političkoj sceni, od ljevice do desnice, već nakon svake promjene predsjednika stranke slijedi čistka njegovih protivnika. Milijan Brkić, kao zamjenik predsjednika HDZ-a, predstavlja vrh te opozicijske piramide u HDZ-u, barem zasad. Kad odleti on, Plenković će ostati na vrhu. S HDZ-om u rukama i s Hrvatskom na dlanu.

Priča o obračunu Plenkovića i Brkića ne bi bila zanimljiva da se radi samo još jednom unutarstranačkom obračunu. Takvih stvari nagledali smo se u HDZ-u, ali i u svim drugim političkim strankama koje se pretvaraju u autokratske organizacije u kojima se zatire opozicija i deložiraju kritičari.

Ona je zanimljiva prvenstveno zbog činjenice da slom Brkića - zaslužen ili ne - predstavlja slom Plenkovićeve opozicije u HDZ-u. A opozicija u HDZ-u neusporedivo je važnija, moćnija i utjecajnija od opozicije u državi. To se vidi i na Brkićevu slučaju: njegov progon ne nanosi baš nikakvu štetu HDZ-ovu rejtingu uoči europarlamentarnih izbora, ali zato izaziva tektonske promjene u samoj stranci.

Nakon izbačenog Darka Milinovića, marginaliziranog Davora Ive Stiera, ucijenjenih Damira Krstičevića i Tomislava Tolušića, Milijan Brkić posljednji je u nizu onih za koje se mislilo da može ugroziti Plenkovića. Paralelno s njegovim micanjem, Plenković na listi za EU izbore pokazuje kako namjerava promovirati podobne i lojalne. Na vrhu stranke je Plenković, a oko njega je nastala čistina dokle god puca pogled.

Zašto je to bitno? Zato što tako dobivamo nedodirljivog autokrata na čelu najsnažnije političke stranke u zemlji, s cijelom državom na dlanu i državnim aparatom u ruci, bez unutarnje opozicije i s rasturenom oporbom na političkoj sceni. A zašto je to opasno? Zato što nas je iskustvo naučilo da kad se HDZ ruši, onda se ruši iznutra. Kad pada predsjednik HDZ-a, on pada kao rezultat unutarstranačkih obračuna. Tako je pao Ivo Sanader, tako je pao Tomislav Karamarko. A kako će sada pasti Andrej Plenković?

Svaka moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno. Plenković može dobiti, čak i onu moralnu, bitku protiv Brkića koji se već dovoljno kompromitirao zadnjih godina. Šef HDZ-a mogao bi zaraditi čak i čestitke javnosti zbog micanja Brkića kako ih je svojedobno dobio Sanader zbog obračuna s Ivićem Pašalićem.

Lutke na koncu Desničari uvijek nasjednu na isti HDZ-ov mamac

I znamo što je nakon toga uslijedilo: dva mandata na vlasti, korupcija, autokracija, kult vođe, pokoravanje medija, pravosuđa, tajnih službi, slaba oporba, široko polje za Sanaderovo premijersko "orgijanje". Zbog svega toga opozicijski obračuni u HDZ-u nisu puko stranačko, već primarno nacionalno pitanje.

Nikada do sada HDZ se nije srušio pritiskom izvana, kroz parlamentarne akcije ili koalicijsko bildanje. On se u pravilu rušio implozijom, a ne eksplozijom. Tek kad unutarnje vrenje dosegne vrhunac, kad frakcijski obračuni prođu točku ključanja, tada HDZ pada s vlasti. A što ako svega toga više ne bude?

HDZ, ovakav kakav jest, kakvog znamo i pamtimo, zahtijeva da uz njega konstantno bude neki stražar. Čak i više njih. HDZ mora imati stražare na stranačkim hodnicima koji će obuzdavati samovolju lidera i kontrolirati nepodopštine dužnosnika. Mora imati snažnu oporbu na političkoj sceni, ali i neovisne institucije koje će skakati na svaki HDZ-ov marifetluk.

Plenkovićev HDZ više nema ništa od toga. Oporba na čelu sa SDP-om je devastirana, institucije su pokorene, pravobranitelji smijenjeni, DORH i pravosuđe pod kontrolom, mediji pod pritiskom i tužbama, a počišćeni su i stranački hodnici od disidenata ili konkurenata. A to je loša vijest za Hrvatsku.

Čak i višemjesečni obračun s Milijanom Brkićem, uz korištenje državnog aparata i optužnica, svjedoči o tome da HDZ ne može ili ne želi pobjeći od svoje prave naravi. Kao da ne želi očistiti ostatke komunističkog mentaliteta na kojem je odrastao.

Pritom ne treba žaliti Brkića, on je tek na svojoj koži osjetio recepte kojima se nekada i sam služio. Treba žaliti državu koja se nalazi u rukama stranke koja nikako da doživi katarzu, reformu, pročišćenje. Koja svaki proces čišćenja završava još prljavija. Koja mehanizme unutarstranačkih obračuna primjenjuje na očuvanje vlasti u državi. Prošli su obračuni Sanadera i Pašalića, Kosor i Sanadera, Plenkovića i Karamarka, a sad će otići i Milijan Brkić. Ali kako će na koncu otići Plenković?