Ime Zoje Dumengjić, ruske emigrantice i žene, koja je bez ženiranja odlazila na gradilišta i hrabro se penjala po skelama, nepoznato je široj javnosti, ali nedavnim otvaranjem Galerije Zoja Dumengjić u KBC-u Split na Firulama, koju je i projektirala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, skreće se pozornost na značajan i vrlo plodan opus te velike arhitektice, koja je u svojim projektima promovirala inovativna i humana rješenja.

Galerije Zoja Dumengjić je zajednički projekt Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split i KBC-a Split, a ideja je proizašla iz najesen održanog 41. Splitskog salona naziva “Ne posve izgubljeni jedni za druge”, koji je kurirala Ivana Meštrov u suradnji s Anom Janevski. U novom galerijskom prostoru otvorena je i prva izložba pod naslovom “Retropolis”, koja je posvećena znamenitoj arhitektici. Izložbu je organizirala Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, a predstavljaju je vizualna antropologinja i etnologinja Sonja Leboš te vizualne umjetnice Stella Leboš i Luana Lojić.

Tko je bila ta u širim krugovima gotovo zaboravljena arhitektica? Zoja Dumengjić je bila izuzetna stvaralačka osobnost koja je djelovala u Hrvatskoj punih pedeset godina 20. stoljeća, obilježivši hrvatsku modernu arhitekturu. Kolege su je doživljavali kao velikog borca, iznimno čvrstu, jaku i marljivu osobu, koja je sa svojim vizionarskim i funkcionalnim projektima, osobito zdravstvenih ustanova, stekla ugled u struci. Realizirala je neke od najpoznatijih zdravstvenih ustanova u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Koprivnici, Omišu, Kutini i Pločama, kao što Domovi zdravlja Trnje, Črnomerec i Medveščak u Zagreb, te Zarazni paviljon Gradske zarazne bolnice Fran Mihaljević, također u Zagrebu, koji je osmislila, kako je to sama nazvala, kao “harmonika sustav”, kojim je omogućila fleksibilno modificiranje prostora sa zasebnim ulazima. Autorica je i Centra za ginekološki karcinom klinike u Petrovoj u Zagrebu te Dječjeg lječilišta za tuberkulozu Strmac u Šumetlici, koje je bilo prvo takvo dječje lječilište u tadašnjoj Jugoslaviji. No njezinim najboljim i najuspješnijim projektom smatra se Opća bolnica i paviljon za tuberkulozu u Splitu na Firulama, koju je čuveni splitski arhitekt i akademik Dinko Kovačić okarakterizirao kao najhumaniji prostor koji poznaje. Splitska bolnica i domovi zdravlja smatraju se antologijskim ostvarenjima hrvatske moderne arhitekture.

Iako je Zoja Dumengjić realizirala zapažene objekte te se nametnula kao istaknuta protagonistica moderne arhitekture, stječe se dojam da su njezini grandiozni projekti ostali zatvoreni unutar stručnog kruga, a ona kao arhitektica posve zaboravljena, dijelom i zato što je bila žena unutar do nedavno tipične muške profesije. Njezin spol naglašavale su i onodobne novine, pišući da je primjerice “Žena inženjer izgradila najmoderniji paviljon Zarazne bolnice”. Međutim, Zoja Dumengjić je hrabro i s lakoćom te autoritetom savladavala sve prepreke tzv. muškog posla. Doduše, dobila je nekoliko nagrada, između ostalih dvije najznačajnije strukovne nagrade za životno djelo - Nagradu Viktor Kovačić, a u dubokoj starosti i Nagradu Vladimir Nazor kao “najveća arhitektica u Hrvatskoj u 20. stoljeću”, te zatim i Povelju Opće bolnice Split za izvanredan doprinos razvoju bolnice na Firulama, no nakon toga je opet prekrivena mrakom zaborava.

Ta nepravda dijelom je ispravljena prije nepune dvije godina, kad je znanstvenica i profesorica s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Zrinka Barišić Marenić objavila monografiju “Arhitektica Zoja Dumengjić” u izdanju svog matičnog fakulteta i UPI2M BOOKS u kojoj je predstavila osobnost i opus Zoje Dumengjić. I ona je u monografiji naglasila taj aspekt, rekavši da se Zoja Dumengjić razlikovala od svojih suvremenika po tome što je bila arhitektica u tad dominantno muškoj profesiji, a s druge strane bila je Ruskinja koja je emigrirala iz svoje domovine. Ali bez obzira na te okolnosti, kako govori autorica knjige, ona je iz teške životne situacije baštinila ono najbolje: spokoj mirnog djetinjstva i profinjenog života, koje je stekla odrastajući u obitelji ruskoga generala, zatim hrabrost i odvažnost stečenu tijekom izbjegličkog života, te ustrajnost u svladavanju interkulturalnih i jezičnih specifičnosti nove životne sredine.

Privatni i profesionalni život Zoje Petrovne Nepenine - Dumengjić (1904. - 2000.) mogao bi biti fantastičan predložak za film. Rođena je u Odessi na Crnome moru kao kći Lidije Nepenine i časnika Petra Pavloviča Nepenina, koji je početkom Oktobarske revolucije dogurao do čina general-bojnika. Majka je bila posvećena obitelji tako da je Zoja imala sretno djetinjstvo. Međutim, njezin otac nije prihvatio boljševičku vlast, nego se pridružio Bijeloj gardi te je cijela obitelj nakon raspada Ruskog Carstva završila u trogodišnjem izbjeglištvu.

Autorica monografije kaže da je obitelj Nepenin u potrazi za prikladnim utočištem pronašla u tadašnjoj Kraljevini SHS, u Kikindi, gdje je buduća arhitektica završila žensku rusko-srpsku gimnaziju. Zatim je 1923. godine, kao jedina djevojka, upisala studij na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta Kraljevine SHS u Zagrebu 1927. godine, gdje je diplomirala u klasi profesora Huga Erlicha i Ede Šena. Zrinka Barišić Marenić ističe da je Zoja Dumengjić bila tipičan primjer ruske izbjeglice - obrazovana, radišna i prodorna, što ju je u to vrijeme, kad je polovica odraslog stanovništva u Kraljevini SHS bila nepismena, u startu izdvajalo. Također, bila je tek treća žena s titulom inženjera arhitekture, što ne čudi jer je udio studentica na arhitekturi tad bio tek šest posto.

Kao studentica je upoznala i budućeg muža Selimira Dumengjića, podrijetlom iz Velike kraj Požege, s kojim je kasnije nastavila suradnju u zajedničkom birou. Samostalno ili s njim, realizirala je dvije stotine projekata, većinom zdravstvenih ustanova. Prva profesionalna iskustva stjecala je u čuvenom Atelieru Ignjata Fischera, najpoznatijem po projektu Dječje bolnice u Klaićevoj, koji je projektirao i prvu i jedinu zgradu lože slobodnih zidara u Hrvatskoj - u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Kod Fischera je razvila svoj autentični modernistički izraz. Kao koautorica je realizirala Harmicu, prolaz od Jelačićeva trga do ulice Pod zidom, te projekt rekonstrukcije susjedne zgrade inženjera Žige Hercoga, koja se tad smatrala jednom od najmodernijih građevina u Zagrebu. Profesor i arhitekt te akademik Zvonimir Vrkljan, koji ju je i preporučio Ignjatu Fischeru, u čijem atelieru je i sam radio, opisao ju je kao osobu kojoj je arhitektura bila sve. “Nije imala prijateljice, kretala se samo u muškom društvu. Radila je i dan i noć, i kod kuće i u svojem birou, i poslije umirovljenja, sate i sate provodila za crtačkim stolom”, rekao je Vrkljan.

Poslije trogodišnjeg rada u Atelieru Fischer, počela je sa suprugom Selimirom Dumengjićem samostalno projektirati u novoosnovanom Arhitektonskom odjelu Higijenskog zavoda Škole narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar. Tamo se specijalizirala za objekte zdravstvene namjene, pri čemu su je inspirirali zdravstveni objekti znamenitog finskog arhitekta Alvara Aalta. Tu je ostvarila prve zapažene moderne paviljone zdravstvenih zgrada: Državno dječje lječilište za tuberkulozu Strmac u Šumetlici, Paviljon za zarazne bolesti i paviljon za tuberkulozu Opće bolnice u Varaždinu, te Zarazni paviljon Gradske zarazne bolnice na Mirogojskoj cesti, koji je dobio međunarodno priznanje.

Naime, objavljen je kao jedini projekt iz Kraljevine Jugoslavije u prestižnom stručnom francuskom časopisu L’architecture d’aujourd’hui 1938. godine.

Po završetku Drugog svjetskog rata, kad su svi arhitekti mobilizirani i organizirani u nekolicini republičkih ministarstava, Zoja Dumengjić se zapošljava u Ministarstvu narodnog zdravlja. Sve do 1954. radila je kao samostalna projektantica i rukovoditeljica projektne grupe, odnosno atelijera Arhitektonsko projektnog zavoda. Manje se zna da je u tom razdoblju radila na obnovi ratom porušene zemlje, od obrazovnih institucija preko zgrada za kolektivno stanovanje do zdravstvenih ustanova te se uz deset arhitekata istaknula u završetku prve petoljetke. O tome su izvještavale tadašnje novine pišući da je nakon rata bila prva žena arhitekt koja je izvršila svoj petogodišnji plan - petoljetku.

Nakon što se vratila s usavršavanja u Švicarskoj, gdje se specijalizirala za projektiranje bolnica, osmislila je splitski bolnički kompleks na Firulama, koji se smatra njezinim najznačajnijim djelom. Na projektu te bolnice očit je njezin arhitektonski rukopis koji karakteriziraju inovativnost i humanistički pristup u organizaciji prostora te spoj i harmonija arhitektonskog i likovnog oblikovanja. Prema mišljenju Zrinke Barišić Marenić, njezin projektantski prosede, zacrtan tijekom tridesetih godina 20. stoljeća i čvrsto temeljen na načelima moderne arhitekture, kulminirao je nakon Drugog svjetskog rata samosvojnim arhitektonskim izrazom, specifičnim promišljanjem prostora i funkcionalno-konstruktivnim rješenjima, kojima je na osobit način oplemenila hrvatsku graditeljsku baštinu.

Ta inovativnost najviše se očituje u realizacijama zgrada za zdravstvo, prvenstveno splitske Opće bolnice i paviljona za tuberkulozu, ali i na ciklusu domova zdravlja u kojima je nastojala humanizirati ambijent bolesnika te oplemeniti prostor zdravstvenih zgrada prirodnim osvjetljenjem i prozračivanjem te prožimanjem s vanjskim prostorima. Domovi zdravlja na zagrebačkom Črnomercu i Medveščaku te u Pločama, Omišu i Kutini karakterizira niz vanjskih pristupnih trijemova i katnih galerija te individualiziranih ulaza u pojedine ambulante, kao što je slučaj s domovima zdravlja Medveščak i Trnje, što pokazuje da je arhitektica vizionarski anticipirala moguće buduće pandemije.

Sve do umirovljenja 1975. godine, Zoja Dumengjić je vodila vlastiti Arhitektonsko-projektni biro Dumengjić, uz potporu supruga, no zapravo je ona bila glavna projektantica i direktorica, što također potvrđuje njezinu agilnost i poduzetnost. S obzirom na to da par Dumengjić nije imao djece, svu svoju energiju usmjerili su prema arhitekturi, realiziravši mnoštvo projekata. Zanimljivo je da su sami projektirali i stambenu zgradu u Rockefellerovoj ulici, gdje su živjeli na prvom katu, kao i interijer stana s golemim dnevnim boravkom i velikom krovnom terasom. Nastavila je raditi i nakon umirovljenja u svom domu, sve do poznih godina. Preminula je 2000., u 96. godini, nadživjevši supruga za dva desetljeća, a njihov arhiv poklonila je Muzeju arhitekture.

No zdravstvene ustanove koje je Zoja Dumengjić ostavila Hrvatskoj kao svoju vrijednu arhitektonsku baštinu u lošem su stanju, a samo je Dom zdravlja u Trnju zaštićen kao kulturno dobro. Za hitnom obnovom i zaštitom vapi njezin kapitalni projekt KBC Split, gdje je otvorena Galerija Zoja Dumengjić, zatim Škola sestara pomoćnica i internat u Mlinarskoj u Zagrebu, zagrebački Centar za ginekološki karcinom u Petrovoj ulici te Opća bolnica u Karlovcu. Izgled i stupanj devastiranosti tih objekata ne govori samo o odnosu Hrvatske prema zdravstvu, nego i prema toj osebujnoj arhitektici.