U najjužnijem crnogorskom gradu, Ulcinju, gdje se miješaju otomanski, venecijanski i albanski utjecaji, živjela je jedna od najneobičnijih zajednica na Jadranu. Potomci Afrikanaca, koje su ulcinjski kapetani stoljećima dovodili kao robove, stvorili su jedinstvenu afroalbansku enklavu. Iako je ta zajednica danas gotovo nestala, njezina priča živi kroz legendu o jednom čovjeku - Rizi Šurli, partizanu, fotografu, boemu i najpoznatijem crnom Crnogorcu.

Povijest Ulcinja neraskidivo je vezana uz more. Od sredine 17. stoljeća grad je postao zloglasno središte za trgovinu robljem na Jadranu, nadmašivši i Herceg Novi. Ulcinjski gusari, strah i trepet Mediterana, dovodili su zarobljenike s obala Italije i Dalmacije, no sredinom 18. stoljeća porasla je potražnja za robovima iz Afrike. Kapetani su ih kupovali u Tripoliju i drugim sjevernoafričkim lukama te ih dovodili u svoj grad.

S vremenom bi mnogi od njih postali slobodni građani, integrirajući se u lokalno društvo. Prihvaćali su albanski jezik, odijevali se "alla turca" i uzimali prezimena kapetana koji su ih doveli ili obitelji kod kojih su služili. Drugi su jednostavno dobivali prezime Arab, što na albanskom i turskom znači "crnac". Živjeli su s ostatkom stanovništva, a neki, poput kapetana Dauta Kalije, postali su ugledni i bogati pomorci. U takvom multikulturalnom okruženju, gdje se opstanak temeljio na zajedništvu i solidarnosti, rođen je čovjek koji će postati simbol te jedinstvene zajednice.

Rizo Šurla rođen je 12. siječnja 1922. godine. Njegov otac Said, pomorac iz sjeverne Afrike, stigao je brodom, zaljubio se u Ulcinjanku Fatimu i ostao. Rizo je odrastao u gradu čije su ulice bile ispunjene pričama o dalekim morima. Kao šestogodišnjaka odveli su ga u Dubrovnik kod bogatog trgovca Đusta Težaka, ne da radi, već kao svojevrsnu atrakciju. Tamo je odrastao, a životni put ga je kasnije vodio u Zagreb, gdje je radio kao konobar u hotelu "Esplanada", te u Beograd, gdje je izučio fotografski zanat.

Koji si ti, druže?

Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je u Beogradu. Bez oklijevanja se pridružio partizanima. Kao borac Desete krajiške brigade prošao je najteže bitke, a 1944. godine teško je ranjen na Srijemskom frontu. Iz tog razdoblja potječe i anegdota koja se u Ulcinju i danas prepričava. Prilikom obilaska jedinica, partizanski oficir Mitar Bakić ugledao je među borcima crnca u partizanskoj uniformi.

​- Ko si ti, druže? - upitao ga je.

​- Ja sam borac, partizan, Rizo Šurla, Crnogorac iz Ulcinja - odgovorio je Rizo kao iz topa.

​- Au - nasmijao se Bakić. - Jeste da smo mi Crnogorci crni, ali ti ga, brate, prećera!

Nakon rata, Rizo se vratio u svoj rodni grad i 1952. godine otvorio prvu fotografsku radnju. Njegov studio na Pristanu, pod zidinama Starog grada, postao je kultno mjesto. Kako je zabilježio ulcinjski kroničar Ismet Karamanaga, Rizo je bio "markantan, neobično lijep, nalik slavnom Muhammadu Aliju, zračio je šarmom i pozitivnom energijom". Mještani i turisti obožavali su se fotografirati s njim, a njegova je pojava postala dio ljetne razglednice Ulcinja.

Rizo je bio čovjek raznih talenata: vrstan fotograf, strastveni ribolovac na Bojani, boem, pa čak i glumac - 1976. pojavio se u filmu "Jagoš i Uglješa". 

Oženio se Nadom Račić iz Ulcinja, i s njom dobio sina Marija i kćer Anitu. Njegov sin Mario, koji je u mladosti igrao košarku za podgoričku Budućnost, danas s obitelji živi u Ulcinju i čuva uspomenu na oca.

"Uvijek sam se osjećao Jugoslovenom, Crnogorcem"

U brojnim razgovorima i intervjuima koje je dao tijekom života, Rizo Šurla uvijek je s ponosom isticao svoje porijeklo, ali i svoju pripadnost. Osjećao se kao Jugoslaven i Crnogorac, a na svoju zemlju bio je neizmjerno ponosan zbog ravnopravnosti koju je pružala svim svojim građanima.

​- Nikada nikakvih problema nisam imao. Uvijek sam se osjećao Jugoslovenom, Crnogorcem, ovdje sam rođen, u ovoj višenacionalnoj sredini i mislim da sam proveo jedan lijep i sretan život. Naša zemlja je, što se tiče ravnopravnosti, vjerojatno jedinstvena u svijetu i ponosan sam što sam u njoj rođen i što u njoj živim - govorio je Rizo.

Njegove riječi stoje kao snažan testament vremenu i okruženju u kojem je živio, ali i kao dokaz da je Ulcinj zaista bio mjesto gdje su se razlike cijenile, a doprinos zajednici bio jedino mjerilo vrijednosti. 

Rizo Šurla preminuo je 11. veljače 2003. godine u svom voljenom Ulcinju. Tako je otišao jedan od posljednjih izravnih potomaka afričke zajednice koja je stoljećima obogaćivala ovaj grad.